Marko Perković Thompson u svojoj novoj pjesmi “Ako ne znaš šta je bilo” još jednom demonstrira antiprogresivističku crtu svog stvaralaštva. Kao i mnoge njegove prijašnje pjesme, i ova se oslanja na povijesne događaje koji su ključni za hrvatsku državu i hrvatski identitet – “Ako ne znaš šta je bilo/nek’ ti kaže Lika/pitaj svaki kamen našeg grada Dubrovnika”.
No, duh pjesme nije prvenstveno fokusiran na evociranje specifičnih događaja, već na kritiku onih koji su ih zaboravili ili ih svjesno ignoriraju. Kroz prizmu domoljublja, Thompson ukazuje na aktualnu problematiku modernog doba – doba koje je zbog opsesije progresom izgubilo dodir sa svojim temeljima.
Znaju li progresivci “šta je bilo”?
Temeljna pretpostavka progresivizma jest da se izvor svih društvenih nepravdi – isključivosti, netolerancije i zatucanosti – nalazi u naslijeđu prošlosti. Stoga, kako bi svijet mogao postati bolji, prošlost treba nadići kroz prekidanje svih veza s njom. Kontradiktornost suvremene “tolerancije” ovdje postaje evidentna: progresivci nominalno teže univerzalnoj toleranciji, ali istu odbijaju iskazati prema tradiciji.
Umjesto da na svoje pretke gledaju kao na pojedince koji su u magli osobnih nedostatnosti i težine života htjeli težiti dobru, oni ih koriste kao platno za projekciju vlastitih grijeha. Problem ljudskog stanja iz te perspektive nije to što ne možemo pobjeći od svoje grešnosti, već to što naši pradjedovi nisu imali dovoljno tolerantne stavove.
Pripadnici ovoga pokreta ne samo da ne znaju “šta je bilo”, nego to često i ne žele znati.
Prošlost ih zanima samo u onoj mjeri u kojoj je mogu instrumentalizirati za vlastite ciljeve – bilo da je riječ o osudi određenih figura, događaja i načela koja im se protive ili pak o slavljenju bivših “naprednih” pojedinaca.
U tom kontekstu, Thompsonov poziv da se upita “Zadar i Kotare, zide Šibenika” o njihovim ranama ne treba shvatiti samo kao pjesnički iskaz već i kao duboku kritiku koja sugerira da ne smijemo ignorirati baštinu svoje zemlje, jer je razumijevanje onoga što je bilo temelj za odgovornu izgradnju budućnosti, budućnosti koju valja graditi postupnim taloženjem tradicije nasuprot radikalnim utopističkim promjenama.
Novo vrijeme iskorijenjenog čovjeka
C. G. Jung rekao je da nerazumijevanje svojih očeva i predaka neizbježno vodi nerazumijevanju samoga sebe. Jungova teza podsjeća nas na povezanost identiteta pojedinca s njegovim korijenima, ali i s tzv. kolektivnim nesvjesnim. Prema Jungovom učenju, kolektivno nesvjesno čini temelj našeg psihološkog života u kojemu su pohranjeni simboli, mitovi i predaje koji su oblikovali našu kulturu i identitet kroz generacije.
Ovi arhetipovi i obrasci ne nestaju s vremenom, nego se prenose i služe kao baza našeg poimanja svijeta i svog mjesta u njemu. Bez tog sidrišta, bez naslijeđene paradigme kojom sagledavamo egzistenciju, ljudsko biće nezaustavljivo klizi prema dezintegraciji, odnosno prema načinu bivanja koji ne zna odgovoriti na osnovna egzistencijalna pitanja prisutna čak i u umu djeteta: tko sam ja, odakle dolazim i kamo bih trebao ići?
U paničnoj potrazi za napretkom, te unatoč posjedovanju nikad veće količine informacija, moderan se čovjek pogubio u bujici relativizma i svoje rastuće iskorijenjenosti. Nikada nismo poznavali više činjenica, a nikada nismo bili manje sposobni povezati ih te uklopiti u cjelinu istine. Plutamo, stoga, u kaotičnom moru informacija lišenih dubljeg značenja i svrhe, a svoj smo prsluk za spašavanje, u obliku naših vrijednosnih temelja, oholo odbacili u ime naprednosti.
Takvo je to “novo vrijeme” o kojemu Thompson pjeva, u kojemu je samo sjećanje na svoju povijest ekvivalentno ludosti. Thompsonova zamišljena i antropomorfizirana Hrvatska može mu odgovarati jer ona ima lice, a ima i povijest na koju je ponosna.
Ona nije dio raščovječenog, scijentističkog progresivnog narativa kakav danas vlada, već naš dom. “Velebitski hladan kamen” nikada neće progovoriti čovjeku koji ga odbija razumjeti, koji skreće pogled s njegovih patnji, čovjeku kojeg je Jung prozvao prometejsko antipovijesnim.
Eksperiment globalizma
Odbijanje suočavanja s prošlošću i mahniti progresivizam u konačnici rezultiraju oikofobnim (mržnja prema domaćem, lokalnom) eksperimentom koji nazivamo globalizmom. U globalizmu vrijednosti su relativizirane, odnosno svedene na igračke vladajućih.
Oni su ti koji kroje naš moral, koji odlučuju što je istinito i čemu treba težiti. Ključno je pritom dovoljno rascjepkati pojedinca da on više ne može prepoznati kontradiktornost dogmatičnog inzistiranja na istinitosti relativizma.
Jedan od aktualnih paradoksa tako kaže da je prošlost potpuno grešna jer je opresivno zagovarala jednu istinu – te da je to jedna i jedina istina.
Mržnjom prema prošlosti globalizam proždire naša identitetska sidra. U njemu vjera prestaje biti dubokom uzajamnom ljubavlju između čovjeka i njegovog Stvoritelja i postaje rigidna priča za malu djecu.
Obitelj više nije najjasniji svjetovni primjer ljubavi i požrtvovnosti, već komad papira ili nešto redundantno što treba napustiti kako bi naša osobna trenutna sloboda bila potpuna.
Nacija pak više nije ljubav prema vlastitim korijenima i svemu onome što smo nezasluženo dobili samom pripadnošću zajednici, već relikt mračnih i nasilnih bivših vremena.
Čovjek, kao biće zajednice, koje poznaje svoj izvor i klanja mu se, te koje svoju ljubav požrtvovno prvenstveno pokazuje prema svojim najbližima, postao je bezlična, pogubljena, umno fragmentirana, duhovno dezorijentirana i vrijednosno ispražnjena globalistička jedinka.
Na mjesto čovjeka s imenom i prezimenom, na mjesto vjernika, muža i oca, na mjesto Hrvata, Srbina ili Amerikanca, došla je tabula rasa podobna za modeliranje sukladno volji te suvremene Babilonske kule.
***
Bez prošlosti ne možemo spoznati sebe, a bez pogleda prema budućnosti ne možemo napredovati, odnosno težiti svom samonadilaženju. U tom kontekstu Thompsonova pjesma nije samo lament nad izgubljenim vrijednostima ili slavljenje heroja; ona je poziv na obnavljanje svijesti o svojim korijenima i duboka kritika onim zaboravnima koji su svoju vrijednosnu koherentnost i identitetsku cjelovitost žrtvovali na oltaru proždiruće utopijske ideologije.
U svijetu koji želi demolirati ono što je bilo, oholo vjerujući u to da baš on zna kako bi budućnost trebala izgledati, Thompsonova nas pjesma podsjeća da kuća ne može stajati bez zdravih temelja, pa tako ni čovjek bez svoje čvrste vrijednosne baze, baze koja nadilazi i njega samog i njegovu grešnu volju.
Problem (suvremenog) obrazovanja: Apologia educationis classicae
