Jedno od najtežih pitanja za nekoga tko se smatra društvenim kritičarem jest zašto su globalističke i progresivne sile toliko uporne u provođenju masovnih migracija. Ljudi koji se tim putem dovode u zemlje Zapada često gaje prezir prema njemu i prema onima koji ih dovode, što nije u potpunosti iznenađujuće s obzirom na dehumanizirajući način na koji ih tretiraju – kao robu za transport, s krajnjim ciljem planske zamjene stanovništva.
Progresivci neprestano govore o migracijama kao o ljudskom pravu, no prešućuju da poticane ilegalne migracije nisu opasne samo za države domaćine već i za same migrante, koji se lišavaju svoje ljudskosti te svode na politički resurs. Aktualna sekularizirana verzija humanosti, takozvana „tolerancija“, odbacila je istinsko kršćansko milosrđe, kao i prosvjetiteljsku kantovsku deontologiju, koja inzistira na tome da se ljudi gledaju isključivo kao cilj sam u sebi, a nikad kao sredstvo.
Cilj globalističko-progresivne mašinerije nije društvo suverenih građana, već amorfna vrijednosno ispražnjena masa bez korijena i identiteta, podobna za manipulaciju. No, zašto onda uvoziti ljude čija su uvjerenja često rigidna i nesklona progresivizmu? Odgovor postaje jasan kada pogledamo rezultate njemačkih izbora: regije s većim udjelom stranog stanovništva redovito glasaju za globalističke i progresivne opcije (tj. CDU/CSU i SPD). Kao i u Americi, migranti se ne dovlače prvenstveno zbog ekonomske potrebe, pa čak ni zbog povećavanja bazena ideoloških pravovjernika, već kao prokrijumčareni glasački listići.
Svatko tko dugo živi na Zapadu uviđa kako su naše države u zadnjih nekoliko desetljeća u svakome pogledu opustošene. Pa kako elite koje su proizvele tu pustoš mogu osigurati nastavak svoje vladavine? Tako da dovedu ljude koji ne znaju kako je bilo prije i koji će zbog ovih ili onih razloga glasati za status quo ili za daljnje pustošenje. U tom je smislu također jasno zašto je progresivcima, osim migracija, jedna od glavnih sfera djelovanja napad na obrazovanje.
Naime, rezultati njemačkih izbora govore kako drugu ključnu skupinu koja održava globalističko-progresivni poredak čine mladi građani između 18 i 24 godine. Mladi su na Zapadu od rane dobi izloženi ideološkom ispiranju mozga putem obrazovnog sustava, gdje dominiraju neomarksističke i utopističke ideologije. Na američkim sveučilištima svaki četvrti profesor se otvoreno deklarira kao marksist. Ima li boljeg načina za osiguravanje vjerne glasačke baze od sustavnog oblikovanja ideoloških poslušnika?
Unatoč svemu tome, spomenuta oligarhija počinje gubiti. Iako još uvijek drže civilizacijske uzde, trendovi im ne idu u korist. Zato ulaze u treću fazu očuvanja vlasti, koja se sastoji od stvaranja naizgled neprirodnih političkih saveza. Svjedočimo stoga stapanju nominalnih socijalista i nominalnih demokršćana/liberala u jednu homogenu globalističko-progresivnu strukturu, koja može začuditi samo naivce koji vjeruju, primjerice, da između Sholza i Merza ili između Mélenchona i Macrona ima ikakve supstancijalne razlike.
Radi se o još jednoj manifestaciji jednopartijskog sustava kakav vlada cijelim Zapadom, u kojemu se lice i naličje iste oligarhije, skrivene ispraznicama ljevice i desnice, smjenjuju na vlasti šireći pustoš, čineći naše države nesigurnijima, neprosperitetnijima i neprepoznatljivijima. Priča je ista u Njemačkoj (CDU/CS i SPD), u Hrvatskoj (HDZ i SDP) ili u Velikoj Britaniji (Conservatives i Labour). SAD je uspio uzdrmati takvu uhodanu mašineriju izborom političkog autsajdera, no čini se kako je dug put ispred europskog buđenja iz komatoznog sna progresivizma i globalizma.
ARC 2025: Oporavak zapada između tradicije i modernih ideologija
