Ponedjeljak je na Kvarneru osvanuo sunčan. Naizgled uobičajeni topao proljetni dan sve je samo ne uobičajen. 26. svibnja je za Riječane i sve koji vole ovaj kraj – dan poslije. Dan poslije povijesnog uspjeha koji je odavno nadišao samo sportske okvire, dan kad je Rijeka osvojila svoj drugi naslov prvaka.
Onaj prvi će se zauvijek pamtiti upravo zato što je bio prvi. Plakali su tada odrasli muškarci od sreće i ganuća jer se ostvarilo ono što su generacije navijača na Kvarneru prije njih sanjale i što je prijetilo da postane nedosanjani san. Ali plakali su odrasli muškarci i ove zadnje nedjelje svibnja godine Gospodnje 2025.
Mišković
Emocije su svladale, a suze lijevale niz obraze kreatora riječkog nogometnog čuda. Damir Mišković u loži stadiona na Rujevici prekrio je lice rukama i popustio pod naletom emocija dok mu je njegova vjerna suputnica Snježana držala ruku na ramenu i dijelila s njim trenutak još jedne njihove zajedničke pobjede. Ali, nije to samo trenutak pobjede. To je bio i trenutak potvrde da su sva ona vrijeđanja, podcjenjivanja, ismijavanja koja je proživio ove sezone, a i prijašnjih, vrijedilo istrpjeti.
Damir Mišković uspio je vodeći riječkog Davida učiniti ono što hrvatski nogometni Golijati mogu samo sanjati. Klub je financijski stabilan, momci koji su iz Rijeke prodani za dobre odštete riješili su svoje životne egzistencije dobrim ugovorima koje su napravili s novim klubovima, a Rijeka je šampion. Da, Rijeka je usprkos svemu prvak Hrvatske.
Tvrdoglav u svojim poslovnim principima, ponekad je malo grez za ovo podneblje koje traži puno “hodanja po jajima” taktiziranja s javnošću, biranja trenutka kad će se što i kako reći. Ali to nije njegov stil, on je direktan, ne okoliša, spreman je istrpjeti kritike i ne gubiti fokus. Rezultat je vidljiv. Ponekad riječki zaljubljenici u nogomet izgube strpljenje, žele trofeje, snažnu Rijeku po svaku cijenu. Takav model Mišković ne prihvaća. Stabilnost je njegov prioritet.
Rijeka, slijedeći taj princip, neće previsoko poletjeti da bi nisko pala. U više navrata bio sam prisutan kad je svojim suradnicima, navijačima, a često i novinarima govorio: Naš cilj je da budemo na poziciji koja vodi u Europu, a ako nam se pruži prilika iskoristit ćemo je, imperativa nema.
Takav stav nije rezultat Miškovićeve neambicioznosti nego objektivnih gospodarsko-političkih okolnosti. Rijeci država neće oprostiti plaćanje poreza i pretvoriti ga u udjele koje će pokloniti gradu da bi ovaj te udjele unovčio i opet ih pretvorio u financije kluba. Ni jedan riječki gospodarstvenik neće preuzeti financiranje ugovora nekog riječkog nogometaša. Rijeci neće biti dozvoljeno da klub zbog dugova promijeni poslovni subjekt i ostane u istom rangu natjecanja.
Iznošenje ovih činjenica nije kritika hrvatskim nogometnim Golijatima. Veličinu kluba čini i brojnost njegovih navijača i nogometna diplomacija, to jest, utjecaj u političkom i poslovnom svijetu. Zbog toga smo u uvodu teksta i istaknuli da nogomet odavno nadilazi samo sportske okvire.
Rijeka nema tu polugu, imala ju je nekad davno dok je legendarni Ljubo Španjol bio predsjednik Rijeke, a njegove veze s političkim i obavještajnim krugovima bivše države priskrbili Rijeci financije koje su dovele do osvajanja dva naslova pobjednika kupa Jugoslavije.
U novijoj povijesti odnosno otkada je HNL-a, Robert Ježić bio je još jedan uspješni predsjednik koji je također imao političku pozadinu i bio usko povezan s tadašnjim HDZ-ovim političkim vodstvom. I pod njegovom upravom Rijeka je osvojila dva Kupa, sada već Hrvatske. Ali do naslova prvaka se nije moglo. Klubovi iz većih gradova imali su veći značaj, više navijača značilo je i veći utjecaj i tu je priči bio kraj.
Ova dva Miškovićeva prethodnika koja su imala političku pozadinu bili su i svijetle točke u riječkoj nogometnoj povijesti. Većina drugih koji su dolazili u klub nisu bili ni približno uspješni kao njih dvojica. Valja napomenuti da je svojedobno kružila priča da je Slavica Ecclestone iskazala želju da uloži u HNK Rijeku. Riječki politički vlastodršci navodno joj nisu to dozvolili kao ni ulaganje u pistu na Grobniku. Nije im trebao dolazak u njihovo leno nekog jakog igrača nad kojim nemaju kontrolu, radije su nastavili kadrovirati sportske funkcionere iz svojih redova.
Vrhunac neuspješnosti bio je početkom 2010-ih kad je klub bio pred bankrotom. Do tada nisu pretjerano marili ako su njihovi izbori bili loši, a onda i rezultati kluba takvi. Klub im je ionako služio samo da se šepure ako i kad klub poluči neki uspjeh.
Međutim, ispadanje Rijeke iz prve lige, a možda i bankrot i odlazak u najniži rang natjecanja natjerao ih je da popuste i dozvole nekome da uloži u klub. Cijena koju su bili primorani platiti za to bilo je prepuštanje vlasništva nad njim. Razlog tome bila je procjena da će politička šteta za njih ipak biti prevelika ako Rijeka izgubi svoj nogometni klub, a time i dio svog identiteta. Tek tada je dopušteno poslovnom čovjeku Damiru Miškoviću da posredstvom Volpijeve zaklade Social sport uđe u klub. Veliki je doprinos dao i pokojni Robert Komen koji je uporno tražio rješenje za posrnuli klub i na kraju ga i pronašao.
I kad je, Miškovićevim dolaskom, Rijeka napokon prodisala, počela osvajati trofeje, kad je cijeli Kvarner počeo osjećati taj zarazni optimizam koji se prenosi iz kluba na regiju, riječki politički moguli prestrašili su se utjecaja novog igrača u kvartu. Umjesto institucionalne podrške i financiranja stadiona, Grad Rijeka svom nogometnom klubu naplaćuje vodu, komunalne doprinose i ostale namete. Grad koristi sve dostupne političko financijske alate da se potencijalna “opasnost” ne uzdigne do razine koja bi u njihovim glavama mogla ugroziti njihovu poziciju. Financiranja kluba iz gradskog proračuna svela su se na simboličku razinu.
Zbog toga, pod utjecajem bivših riječkih gradonačelnika i njihovog utjecaja na društveno-politička zbivanja u gradu na Rječini, Gradsko vijeće Grada Rijeke nikako ne dopušta političko-formalni okvir da započne izgradnja novog stadiona na Kantridi.
Osim suzdržanosti u Gradskom vijeću javljaju se i kulturno-udrugaške snage koje su jako zabrinute za vizuru grada kojeg će, kao, narušiti neboderi koji bi riješili financiranje stadiona, ali i kluba za iduća desetljeća. Preko svojih kanala u javnosti šire priču o Miškoviću, beskrupuloznom biznismenu kojem su samo novci važni, koji je produžena ruka nogometne Baba Roge Zdravka Mamića.
Rijeka koja sva živi u neboderima bila bi navodno nagrđena s njih još nekoliko. Istina je da bi ti neboderi vizualno dominirali i vrlo izvjesno postali simbolom grada. Ali, visoke građevine dominiraju i mnogim svjetskim gradovima i simboliziraju moć i uspjeh.
Nekadašnji moćan i uspješan grad koji je bio prometno i industrijsko središte postao je grad gubitnik. Grad koji je izgubio svoju industriju, značaj i što je najgore, izgubio je svoje stanovnike. Jedino u čemu je Rijeka prva, barem ponekad, je – nogomet.
Neboderi pokraj stadiona činili bi kompleks koji bi mogao biti i zametak novog riječkog poslovnog uzleta, ne samo na simboličkoj razini. Ali “duboka Rijeka” vladari grada iz sjene, to ne žele dopustiti. Moguće da je i to jedan od razloga raskola u riječkom SDP-u i njegovog političkog potonuća na zadnjim izborima.
Odmetnuti riječki gradonačelnik Marko Filipović odbio je poslušnost svojim prethodnicima i ne vidi zašto se ne bi dozvolilo investiranje u kompleks na Kantridi. Njegova suparnica u drugom krugu izbora, Iva Rinčić je po ovom pitanju suzdržana, iako u svojim redovima ima pojedince koji se snažno zalažu za kompleks na Kantridi.
Bez obzira na rezultate u drugom krugu lokalnih izbora poteškoće za projekt moguće su i zbog potrebne većine u gradskom vijeću za odluku o Kantridi.
Riječki predsjednik jako je svjestan ovih činjenica, zna da mu je situacija vrlo slična onoj koju Armada koristi kao svoj slogan – Sami protiv svih!
I baš zbog toga ovaj je nevjerojatan riječki uspjeh još veći i još čudesniji.
Da bi David pobijedio Golijate osim hrabrosti i spretnosti treba mu i čvrsta vjera da je to moguće. Kao da križ na prsima riječkih nogometaša kojeg Mišković, možda i nesvjesno, uporno iz godine u godinu ostavlja kao dominantan detalj na riječkom službenom dresu predstavlja upravo tu nepokolebljivu vjeru. Možda baš taj križ probija opnu, kako onu političku tako i duhovnu u kojoj je Rijeka zarobljena.
Armada
Još jedan duhovni preduvjet za uspjeh zaslužan je za ostvarivanje ovogodišnjih riječkih nogometnih snova, a to je zajedništvo. Ako je zlo ono koje dijeli – diabolos, onda je dobro to koje spaja i ujedinjuje. Najvjerniji riječki navijači, pripadnici navijačke skupine Armada možda su i najzaslužniji za ovaj novi povijesni naslov.
Cijele sezone, Armada je neumorno pratila svoje ljubimce. Činili su to i najvjerniji navijači riječkih rivala, ali postoji jedna velika razlika u odnosu prema igračima koju su pokazale tri najveće navijačke skupine.
Armada je vjerovala i čak i kad su riječki nogometaši gubili utakmice koje po svojoj kvaliteti nisu smjeli. Čak i kad voljni moment njihove igre nije bio na zavidnoj razini Riječani su od svojih navijača dobivali samo podršku.
Vrijeđanja, čitanja bukvica nakon poraza, traženja da skinu dresove, sve su to doživljavali nogometaši Hajduka i Dinama. I nakon pobjeda i nakon poraza Armada je svoju Rijeku ispraćivala u svlačionicu skandiranjem – šampioni!
Iako nisu brojni kao njihovi suparnici iz Splita ili organizirani kao njihovi zagrebački rivali, Armada je odnijela pobjedu na području koje je donijelo naslov. A to su ljubav prema klubu, vjera u kvalitetu igrača i stručnog stožera i nada da će Rijeka osvojiti naslov.
U ljubavi, vjeri i nadi Armada je prednjačila u odnosu na druge tifoze. Dok su mnogi riječki navijači koji ne pripadaju navijačkoj skupini bili često sumnjičavi i kritizirali klub zbog cijena ulaznica, prodaje igrača, odabira trenera i raznih drugih razloga, Armada je bila nepokolebljiva i rezultat je došao.
Vezano uz Armadu zanimljiv je i detalj koji se dogodio u subotu pred utakmicu zadnjeg kola. Naime, na dan utakmice, obratio se javnosti Slaven Belupo žaleći se kako ih je Armada ometala u snu uoči povijesne utakmice. Pripadnici Armade navijali su i palili baklje ispred hotela u kojem su odsjeli igrači i stručni stožer Slaven Belupa.
Brusili su se Koprivničani da će ih Fortuna nagraditi i da će uzvratiti na terenu i zbog takvog nesportskog ponašanja riječkih navijača pokvariti slavlje domaćina.
Ovdje treba napomenuti da zatvoreni prozori i navučeni zastori u hotelskim sobama trebaju takav problem jednostavno razriješiti. Ako slučajno ni to ne pomogne znači da je hotel kojeg su izabrali loš, ali čepići za uši riješavaju i tu situaciju.
Na kraju je pravda pobijedila, ali je, možda, ishodište bilo drugo. Naime pitali smo na konferenciji za medije nakon utakmice trenera Slaven Belupa kako to da nije ponovio slučaj kad je u srazu s Dinamom odmarao dio momčadi uoči utakmice finala kupa, njegov odgovor kao i komentar utakmice možete pogledati ovdje.
Đalović
A trener Rijeke je posebna priča koja traži i zaseban tekst. Vjernost koju je Radomir Đalović iskazao kad je Sergej Jakirović sa sobom odveo cijeli stručni stožer i ostavio Rijeku na cjedilu isplatila se riječkom Crnogorcu. Dobro uvijek na kraju pobjeđuje. Umjesto izdašnog honorara i utakmica Lige prvaka koje su slijedile u Dinamu, Đalović je odlučio ostati kao vjeran vojnik kluba.
Predsjednik je to prepoznao i ukazao mu povjerenje kojem se Crnogorac vjerojatno nije ni nadao. A Đale je uzvratio kako samo on to zna. Potpunim predanjem, izgaranjem do zadnje sekunde svake utakmice, podizanjem morala i borbene gotovosti do krajnjih granica. Zadržavajući skromnost, Đalović je ponizno upravljao riječkim brodom da bi ga na kraju uveo u luku ponosa i slavlja.
Uspio je Đalović te svoje vrline prenijeti na momčad koja ga je u svemu slijedila. U ekipi koja nema napuhanih zvijezda svi su disali kao jedan. Nije bilo ljubomore, dvosmislenih izjava niti bahatosti.
Fruk
Najveći biser riječke momčadi nogometni maestro Toni Fruk savršeno se uklapao u postavke koje je instalirao Đalović. Požrtvovan i skroman vodio je momčad na terenu do novih najsvjetlijih stranica riječke nogometne povijesti. Kad je bilo najvažnije, Toni je bio najbolji. Vukao je, grizao i donosio pobjede svojim golovima i asistencijama. Svi drugi momci, svaki na svojoj poziciji i u svom trenutku dali su svoj doprinos. Većini je ovo prvi naslov.
Nezaboravni trenutci
Nedjelja 25. 5. 2025. ostat će zlatni slovima upisana u povijest Rijeke i Riječana, a nezaboravne trenutke zabilježili smo kamerom i objavili na našem YouTube kanalu da svi kojima je Rijeka u srcu uživaju i vraćaju se njima kad se požele iznova oraspoložiti ovom, ne lijepom kako je posprdno znaju nazivati rivali, nego predivnom riječkom pričom.
Vodeći gol Jankovića tijekom Armadine koreografije
Bakljada Armade u 60 minuti povijesne utakmice
Trenutak kad navijači ulijeću na teren nakon završetka utakmice
Emotivan govor službenog spikera neposredno nakon završetka utakmice
Trenutak podizanja pehara iz perspektive travnjaka na Rujevici
Ajme meni nije mi dobro na travnjaku Rujevice
Đalovićeva presica nakon utakmice na koju su uletjeli navijači i napravili ludnicu
Volimo Rijeku – proslava na Korzu
Vatromet na Korzu – proslava naslova
