Roxana Robinson: Odlazak
“Postoje te neke stvari koje pratite, pitanja izvan vašeg života, ali ne izvan vašeg područja znatiželje, stvari na koje nikad nećete imati odgovor. Mislili ste kako ćete ih jednog dana doznati, ali nećete. Jednostavno, nećete.”
Kakva je sreća pronaći autoricu čiji je tek prvi od napisanih deset romana preveden na hrvatski jezik, a taj prvi već oduševljava.
Još jedan ad hoc prvi dojam: ovaj roman bi trebalo uvesti kao obveznu literaturu za sve bračne parove koji požele rastavu.
Roman “Odlazak” vrlo je precizna analiza ljubavnih i obiteljskih odnosa, toliko precizna da podsjeća na tanke slojeve ljuštenja luka. I baš kao I luk, povremeno izaziva suze.
Sarah i Warren susreću se punih trideset i nešto godina nakon što je ona prekinula njihovu mladenačku vezu.
“Nisam očekivala vidjeti te ovdje”, reče Sarah pa nastavi: “No, nisam očekivala vidjeti te igdje.”
Je li očekivano da ju je on, također iznenađen susretom pozvao na kavu, a kad je odbila, zatražio njezin kontakt?! Je li pametno, jednom okončanoj ljubavi dati novu priliku, sad kad svatko ima izrađen vlastiti život i kad taj život podrazumijeva uključenost djece? Još puno ovakvih pitanja ćete si postavljati ako odlučite zaroniti u ovu obećavajuću priču.
“Ne želim ulaziti u ono što se dogodilo, ali preuzimam svu krivnju. Samo tako da znaš. Nitko drugi nije bio kriv. Brak je težak i složen. Ali ima smisla.”
Činjenica da brak, čak i kad se istroše osjećaji, ima smisla u svrhu očuvanja obitelji zbog sigurnosti djece nije uvjerljiva opcija, pogotovo kad se pojave snažni osjećaji prema osobi koja u taj brak ne spada.
Vrijedi li riskirati?
“Rijetko si je dopuštao razmišljati o Sari. Rano je donio tu odluku. Razmišljanje o njoj bilo je oblik izdaje, Njegovi osjećaji prema njoj bili su kao ovisnost, a jedini način da prestane bio je…
jednostavno prestati. Nije si dopuštao razmišljati o tome što ona u tom trenutku radi ili poželjeti da joj može ispričati nešto duhovito ili zamisliti da korača ulicom prema njemu. Nije si dopuštao ništa od toga. Obećao je da je više neće vidjeti.
No, kao utjehu, dopuštao si je maštanje o paralelnom životu sa Sarom. Nije si dopuštao doraditi tu fantaziju sitnicama, nije provodio vrijeme zamišljajući taj život, ali si je dopuštao vjerovati u to drugo postojanje kao da se odvija uz ovo.”
Ova knjiga potvrđuje činjenicu kako u dvadesetima, kad većina sklapa brakove, uopće nismo formirane osobe. Naša formacija se nastavlja i često ona kod supružnika ne ide u istom smjeru.
“…ali on to nije mogao zaboraviti. Bio je obeshrabren njezinim neznanjem. Zamjerao joj je što je mislila kako te stvari nisu važne. Zamjerao je sebi što je mislio da jesu. Ne bi trebao stavljati znanje ispred karaktera. Ali njemu je smetalo. Nije mogao s njom razgovarati o stvarima koje su ga zanimale.
To nije bila ničija krivnja, sigurno ne njezina. Ali to je njegov život. Nije mogao nastaviti držeći svoj um odvojen od uma svoje žene.”
Ovo nije prva, a svakako ne niti posljednja knjiga napisana na temu ljubavnog trokuta. Napisano ih je vjerojatno na tisuće, no svejedno ova tema još uvijek budi interes kod mnogih, uglavnom iz moralnih i etičkih aspekata vrijednosti braka, te obveza i dužnosti u njemu naspram sreće pojedinca. Zato ovaj roman nije običan ljubavni roman koji govori o preljubu, raspadu braka ili ponovno probuđenoj ljubavi ili čak posljednjoj šansi proživjeti “ljubav svog života” , on je puno više od toga jer nudi duboka i temeljita promišljanja o životnim vrijednostima, moralnim odlukama, obvezama roditelja prema djeci; sveukupno, o samom životu.
“Opravdanje za napuštanje braka bilo je da tako povećavate zbir sreće u svijetu. Završavate vlastitu nesreću i onu vašega bračnog partnera (ako vi niste sretni, ni vaš bračni partner ne može biti doista sretan) i on ili ona bi našli stvarnu sreću negdje drugdje. Djeca su znala samo za nesretan brak. Sada će naučiti kakvi su sretni roditelji i postat će sretniji I sposobniji sami stvarati sretne brakove. Ali, zapravo je sve to krivo i sebično. Jedina osoba čija se sreća povećava je sreća supružnika koji odlazi. Ne postoje moralni razlozi za napuštanje braka. Kršite zavjet i drugima nanosite bol. To je sebično, okrutno i nečasno.”
Namjerno vam nisam ispričala sadržaj ove knjige, čak niti djelomično; tko će biti ostavljen, tko će biti nesretan, tko će uopće dočekati kraj knjige.
Ponovit ću još samo da su likovi životni, vrlo stvarni i da se je vrlo lako s njima i situacijama kroz koje prolaze poistovjetiti, a možda i iz njihovih postupaka i sudbina nešto i naučiti. Nadam se da su vam citirani odlomci, koji najbolje prezentiraju autoričin stil pisanja bili dovoljni da se odlučiti pročitati ovu knjigu. Ako volite romane ovakve tematike, sigurno ćete uživati.
A ja uživam čekajući da i ostali njezini romani dožive čim prije hrvatski prijevod.
‘Lucy Crown’: Britka drama o samoživosti iza maske ženske emancipacije
‘Ostajem ovdje’ – Priča o gubitku doma: ‘Nitko ne može razumjeti što je ispod stvari.’
