Marco Balzano: Ostajem ovdje
“Vratili smo se bez ičeg. Nebo je bilo mliječno, ispresijecano tamnim oblacima. Oblacima koji donose ljetne oluje.”
U ovom kratkom romanu opisana je stvaran događaj, ali iz fine perspektive običnih ljudi i njihove svakodnevice.
Djevojka Trina odrasta u zabačenom selu Curon Venostu (na njemačkom, Graun im Vinschgau) južnog Tirola koji je geografski dio Italije, no ovdje svi govore njemački jezik. Stanovnici sela žive mirnim životima omeđenim poljoprivrednim radovima (uglavnom je stočarstvo glavni izvor prihoda) i nedjeljnim odlascima u crkvu. Trina priželjkuje da će postati učiteljica.
Da se neće raditi o romanu idiličnog sadržaja, jasno je odmah s prvim rečenicama. Narator je ostarjela Trina koja prepričava događaje svojoj izgubljenoj kćeri. Taj motiv nestalog djeteta naviješta neku tragediju.
Tragična zbivanja započinju dolaskom Mussolinija na vlast i političkim previranjima u Europi uoči 2. svjetskog rata. Već tada mnogi stanovnici napuštaju mjestu i odlaze u Njemačku, a Mussolini naseljava Talijane pridošle iz juga, sa Sicilije. Identitet mjesta se polako, ali sigurno gubi a Trina se, iako je završila adekvatnu školu, mora pomiriti s time da nikada neće biti učiteljica u Mussolinijevoj Italiji jer govori “krivi” jezik.
U drugom djelu romana dolazi do kulminacije radnje koja se temelji na povijesnim činjenicama koje su prouzročile da je danas opisano mjesto turistička atrakcija u Dolomitima: jezero iz kojeg strši samo toranj crkve.
“Gledam kanue koji klize niz vodu, čamce koji okrzavaju zvonik, kupače koji se sunčaju. Promatram ih I prisiljavam se razumjeti. Nitko ne može razumjeti što je ispod stvari. Nema vremena da se zaustavimo i žalimo za onim što je bilo kad nas nije bilo. Kako je govorila moja mama, naprijed je jedini dopušteni smjer. Inače bi nam Bog stavio oči sa strane. Kao ribama.”
Fašistička vlast je predvidjela gradnju brane na obližnjoj rijeci. Unatoč okončanju rata I promjeni vlasti, gradnja brane se nastavlja, izvjesno je da će selo biti potopljeno, a sudbine njegovih stanovnika nisu bitna činjenica u predviđenom projektu.
“Sve je iznova poprimilo neobičan privid normalnosti. Geraniji su se vratili na prozorske daske i balkone, na prozore smo objesili pamučne zavjese. Kuće u kojima danas stanujemo nalikuju na kuće u svakom drugom planinskom mjestu. Kad prođu ljetni praznici, na ulicama se čuje opipljiva tišina, koja možda ništa više ne skriva. I rane koje ne zacjeljuju prije ili kasnije prestaju krvariti. Kao I svemu ostalom, i bijesu je, pa čak i onom zbog pretrpljenog nasilja, suđeno da popusti i preda se nečem važnijem, čemu ne znam ime. Trebalo bi pitati planine da saznamo što je to nešto bilo.”
Marco Balzano, rođen 1978. Godine, nagrađivani je talijanski pisac i pjesnik. U bilješkama na kraju knjige otkriva kako je inspiracija za ovaj roman nadošla nakon jednog izleta u spomenuto mjesto. “Curon Venostu prvi sam puta posjetio jednog ljetnog dana 2014. godine.
Autobusi su na trgu iskrcavali posjetitelje, jata motorista dolazila su i odlazila. Mostić blizu trga idealno je mjesto za fotografiranje sa zvonikom iza leđa. Ondje je red za selfije prilično dugačak. Kolona ljudi naoružana pametnim telefonima bila je jedina slika koja mi je uspjela skrenuti misli s potopljenog zvonika i vode koja skriva staru Resiju i Curon. Ne pada mi na pamet ništa drugo što jasnije pokazuje nasilje povijesti.”
Biologija vjerovanja: Nisu geni jedini zaslužni za naše nasljeđe
Unuka – roman koji je između svojih redaka i kritika moderne Njemačke
