Vasilija Tucker odrasla je na rubu izdržljivosti, u svijetu koji joj od najranijih dana nije dao predaha. Bez roditelja je ostala kao dijete, prepuštena životu koji je od samog početka bio borba. Odgajala ju je baka u okolici Đakova, u seoskom okruženju gdje su umjesto igračaka njezine svakodnevne pratnje bili žabe, gušteri i perad. Vasilija često kaže da ju je upravo to rano iskustvo očvrsnulo, da ju je naviknulo na surovost puno prije nego što je mogla shvatiti što je život uistinu spremio. A pred njom je bilo još mnogo teških poglavlja.
Kao mlada djevojka doselila se u Vukovar, u Borovo naselje, gdje je završila školu, udala se, rastala i postala samohrana majka dvoje djece. Radila je u nekadašnjem kombinatu Borovo, a paralelno pohađala medicinsku školu u Sarajevu, odlučna da svojoj djeci osigura što stabilniji život. No već 1991. počele su se osjećati napetosti koje će vrlo brzo prerasti u potpunu tragediju.
Masakr dvanaestorice hrvatskih policajaca u Borovu Selu bio je trenutak kada se cijeli kraj počeo mijenjati. Ljudi su prestali dolaziti na posao, ulice su se praznile, a zgrada u kojoj je radila Vasilija bila je sve pustija. „Svakog dana nekoga više nema, a ja svejedno dolazim. Sve dok nisam shvatila da sam ostala sama na katu uprave“, prisjeća se. Tada je i njoj postalo jasno da se Vukovar približava ratu.
Granate su ubrzo počele padati, a Vasilija je donijela jednu od najtežih odluka u životu – zadnjim autobusom poslala je djecu kod bake u Đakovo. Tek kada je znala da su sigurni, mogla je okrenuti misli prema obrani grada. Istoga dana prijavila se u Zbor narodne garde u zgradi vukovarske gimnazije, gdje ju je primio Ivica Arbanas i ubrzo poslao na Sajmište, jednu od najtežih i najopasnijih crta obrane.
Sajmište je svakodnevno bilo izloženo pješačkim i topničkim napadima. Vasilija nije birala zadatke – radila je što god je bilo potrebno: pružala prvu pomoć, prenosila opremu, pomagala suborcima. No 10. listopada dogodit će se ono što će obilježiti njezin život. Pomagala je Ivanu Anđeliću – Doktoru na minobacaču kada je stigla naredba da krene u izvlačenje teško ranjenog Zdenka Štefančića. Budući da nije poznavala taj dio grada, dobila je vodiča. Upali su u zasjedu.
„Ušli smo u slijepu ulicu i u trenu je počeo pakao.“ Dok je pokušavala pobjeći u dvorište jedne kuće, dočekao ju je ukopani oklopnjak. Prvi pogodak još pamti, ostalih jedanaest metaka – šest iz oklopnjaka i pet od snajpera – samo su joj zamutili sjećanje. Pala je iza živice, okružena eksplozijama i mecima. I u takvom stanju, nastavlja, imala je samo jednu misao: ako umre, povest će bar nekoga sa sobom. Pokušala je dohvatiti ručnu bombu, ali snage su je polako napuštale.
Nekoliko sati kasnije suborci su uspjeli doći do nje, izvlačeći je kroz kišu metaka. „Molila sam ih da me ostave, ali nisu htjeli“, kaže. Nakon dugog i iscrpljujućeg izvlačenja uspjeli su je prevesti do Tekstile škole, a potom i u vukovarsku bolnicu. Ondje je operirana, a iako je željela natrag na položaj, liječnici su je spriječili. Dr. Matoš inzistirao je da mora napustiti grad. „Da me nije poslao, danas me ne bi bilo. U bolnici bih dočekala Ovčaru“, uvjerena je.
Iz Vukovara je izašla 19. listopada s konvojem „Liječnika bez granica“. Primirje dogovoreno za taj dan nije poštovano, a kolonu je JNA na putu prema Bogdanovcima zaustavila. „Da nije bilo JNA, četnici bi nas poklali“, kaže. Nakon više od 12 sati vožnje stigli su u Đakovo, a potom je prebačena u zagrebačku bolnicu Sveti Duh, gdje je napokon vidjela svoju djecu.
Bratstvo suboraca ostalo joj je duboko urezano. „I danas bih im povjerila život“, kaže bez zadrške. Iako je imala mogućnost otići u Njemačku ili ostati sa svojom djecom u Đakovu, njezina odluka bila je čvrsta: ostaje braniti svoju domovinu. „Ovo je moja zemlja“, rekla je tada, „i ne predajem je nikome.“
U Vukovar se prvi put vratila 1995., već udana za Roberta, engleskog humanitarca koji je dostavljao pomoć Hrvatskoj i u nju se zaljubio do te mjere da je predložio da u njoj i ostanu. Danas zajedno žive u Brezovici, gdje su pronašli mir koji je Vasilija čekala cijeli život.
Lužac se sjeća: obilježena 34. obljetnica okupacije i pogibije 69 branitelja i civila
Vlada ne odustaje od potrage za nestalima iz Domovinskog rata
