Sedamnaest je sati. Sitna dosadna kišica pada nad Alexanderplatzom. Listopadski je utorak i ljudi žure u dućane, pa na gradski prijevoz za doma. Među užurbane pješake gura se kombi u bojama gradskog komunalnog poduzeća Berliner Stadtreinigung. Ljudi negoduju, ali vozač vozi vrlo oprezno, te ga propuštaju. Tek malobrojni primjećuju da je kombi dotrajao i da uopće nije njemačke proizvodnje.
17,03. Eksplozija tone eksploziva raznosi kombi u milisekundi. Udarni val širi se Alexanderplatzom. Oni najbliži kombiju totalno su razneseni. Ostali umiru u mukama. Stotine mrtvih i ranjenih.
Njemačka ovako nešto nikad prije nije doživjela.
Europljani su to isključivo gledali na televizijama u vijestima iz Iraka, Afganistana, Pakistana… Posljednji takav napad u Europi zbio se u Madridu 11. ožujka 2004. Napad je izvela Al Kaida.
U Bundeskanzleramtu telefoni zvone kao ludi. Nitko se ne javlja. Dijelom zato što su svi otišli s posla. Oni koji su preostali u nevjerici gledaju u televizore. Cijela Njemačka pita se samo jedno – tko je ovo napravio? U obavještajnim službama Bundesnachrichtendienstu i Bundesamt für Verfassungsschutzu sumnjaju na samo jednog – Putina. Ali za to nemaju nikakav dokaz.
Nekoliko sati nakon napada, u terminu središnjih informativnih emisija, Bundeskanzler Friedrich Merz može samo reći koliko je potvrđeno mrtvih, a koliko ih se bori za život. O krivcu ništa.
Kad ustanove šute kreću glasine. Neke šire političke stranke u skladu sa svjetonazorima i programima. Prvotni šok prelazi u bijes. A službeni Berlin i dalje šuti.
A onda istraga nailazi na trag. Naknadno će se pokazat nimalo slučajno. Trag koji potvrđuje vezu s Moskvom. Tjedan dana nakon napada Bundeskanzler Merz, u pratnji cijele vlade, u Bundestagu objavljuje tko je krivac za napad – Rusija. Najavljuje prekid diplomatskih odnosa, protjerivanje svih Rusa i još veću pomoć Ukrajini.
Između ostalog i slanje krstarećih projektila Taurus.
Moskva ekspresno negira svaku umiješanost, a njemačke protumjere proglašava objavom rata. U Parizu, Londonu i Washingtonu hvataju se za glave. Hoće li Putin ovo iskoristiti kao bi Ruse uvjerio da je Rusija u ratu ne sam Ukrajinom već s NATO-om? Naravno da hoće. Zato su i izveli napad.
Iste noći ruski dronovi i krstareći projektili iz Kalinjingradske oblasti pogađaju vojarne njemačke Panzerbrigade 45 smještene u litvanskim gradovima Rudninkai i Rukla. Drugi val napada usmjeren je na sve važnije prometne objekta u Suvalkskom koridoru kojima su spojene Poljska i Litva. Europa je napadnuta. NATO je napadnut.
Velika većina lijevih novinara uvjerava javnost kako se ovo (ili nešto slično) zasigurno nikada neće dogoditi. Barem ne u skorašnjoj budućnosti. Ne prije 2030. godine ili kasnije. Iako nam nikad nitko nije objasnio zašto baš ta godina. Vjerojatno zato što je lijepo daleka da se ne uzbudite odveć, a opet dostatno blizu da shvatite kako se moraju povećati izdvajanja za obranu. U konačnici 2030. nema nikakve veze s Putinom i Rusijom.
Na jednom portalu jedan takav izjavio je: „Otvoreni sukob? Mislim da sama Rusija to ne želi jer ne može otvoriti drugi front uz ovaj u Ukrajini. Ne vidim mogućnost da Rusija otvara novu frontu i izravno napadne te riskira i uključivanje SAD-a. Moguće je da kalkulira oko toga bi li SAD izostao iz takve situacije, ali politička scena u Americi burno bi reagirala i to im ne bilo prihvatljivo.” Teško je nabrojati što je sve u toj kratkoj izjavi krivo. Pa krenimo.
Zašto Rusija ne bi željela otvoreni sukob s Europom/NATO-om? Jer bi otvorila drugo bojište (front je izraz koji se rabio u jugokomunističko vrijeme). Kako je on to zaključio? Tako što su mu drugi slični njemu rekli da je NATO kao najveća vojna sila na svijetu. Nepobjediva. Je li to istina ili samo mit?
Što ako Putin namjerava otvaranjem drugog bojišta natjerati Europu da odustane od pomaganja Ukrajini? Ukrajina opstaje isključivo na europskoj pomoći. Koja će ove godine biti oko 50 milijardi eura. Iduće vjerojatno još i veća. Povrh toga iz Europe u Ukrajinu stiže sve više i više naoružanja. Najnovije – britanski premijer Andy Burnham za posjeta Kijevu 24. kolovoza, na Dan neovisnosti Ukrajine, poklonio je Ukrajincima licencu za proizvodnju krstarećih raketa Storm Shadow, koje su poznate i pod francuskim nazivom SCALP. Potvrdio je da je London ovlastio proizvođača oružja MBDA da Ukrajini dostavi sve informacije potrebne za pokretanje proizvodnje. Što je sasvim razumljivo „oduševilo” Moskvu.
Iz europskih pogona stižu komponente za kamikaza dronove, što Ukrajini omogućava da ih godišnje proizvede više od milijun. I s njima doslovno zasipa ne samo ruske snage u Ukrajini već i Rusiju. Kad su ukrajinski kamikaza dronovi onesposobili 50 % europskih kapaciteta za preradu sirove nafte u europskom dijelu Rusije nestalo je ne samo benzina već i nafte. Nije prošlo puno vremena i Rusi su se počeli tuči na benzinskim postajama. Problem je djelomično riješen uvozom naftnih prerađevina iz Bjelorusije (tamošnje rafinerije rade na 110 % kapaciteta i pitanje je vremena kad će početi posustajati) i Indije.
Putinu ponestaje novca za financiranje rata jer su se nadali da će cijena bačve (barela) nafte kretati, ako ne oko 200, onda debelo preko 150 dolara. Naravno, zbog rata u Perzijskom zaljevu. Računicu su im pomutili proizvođači izvan Perzijskog zaljeva, koji su značajno povećali proizvodnju. Ali prije svega Venezuela koja se vratila na tržište.
Proračunski manjak nastao uslijed smanjenja izvoza nafte i plina te nedovoljno visoke cijene Moskva je krenula pokrivati prodajom zlata. Ruska središnja banka prodala je od početka 2026. godine približno 22 tone zlata kako bi pokrila proračunski manjak, koji je do kraja ožujka zbog niskih prihoda od nafte i plina dosegnuo 4,6 bilijuna rubalja, odnosno 61,3 milijarde dolara.
Naglo je usporio i rast ruskog BDP-a. Još 2024. bio je jako dobrih 4 %, da bi 2025. pao na samo 1 %. Projekcije za ovu godinu su između 0,0 i 1 %. U te procjene nisu ukalkulirani gubici nastali ukrajinskim uništavanjem središta za internetsku trgovinu, smanjenje prerade sirove nafte i nagli pad zračnog prometa. Stoga se sa sigurnošću može zaključiti da će rast ruskog BDP-a u ovoj godini biti 0 %.
Tako se Putin našao u ratu koji je trebao trajati četiri, najviše pet tjedana, a traje četiri i pol godine. I ne vidi mu se kraj. Zapravo vidi. Ali on se ne nalazi na bojištu u Ukrajini već u Europi. Natjerati Europljane na prestanak pomoći Ukrajini tako da se sami nađu usred rata. Na prvi pogled to se čini suludom idejom. Je li stvarno?
Europa se ufa da će joj sigurnost osigurati NATO. Četiri petine (4/5) borbene snage NATO saveza daju Sjedinjene Države. Maknete SAD-e iz jednadžbe praktički vam ne ostane ništa. Povrh toga postoje članice NATO-a koje zasigurno neće krenuti u rat protiv Rusije. Ma što godi da se dogodilo. Na žalost Europljana jedna od njih je Turska, koja ima drugu najveću vojsku unutar NATO-a. Ankara sigurno neće poslati vojnike da brane baltičke države ako ih Putin napadne, jer ima druge prioritete. Najveći je Bliski istok zbog kojeg je potpisan vojni savez između Ankare, Rijada i Islamabada. Nakon toga prioritet je Balkan. Baltičke države baš i ne.
Ako Turska neće poslati vojnike u obranu baltičkih država neće ni Grčka. Atena zasigurno neće riskirati znatne vojne gubitke koji bi odnos snaga prevagnuli na tursku stranu. Možda pošalju jednu satniju, eventualno bojnu. Brigadu zasigurno neće.
S novom proruskom vladom Rumena Radeva ni Bugarska se neće žuriti pomoći baltičkim državama. Kao ni Slovačka kojom vlada prorus Robert Fico. Doduše, bugarske i slovačke oružane snage su toliko male i u jadnom stanju da njihova uloga i ovako ne bi bila nikakva.
Europska članica NATO-a koja zadnjih 10 godina najintenzivnije jača obrambene sposobnosti je Poljska. Problem je što Varšava ne može poslati puno vojnika u baltičke države jer i sama graniči s Rusijom. Povrh toga vojni vrh će morati računati da će nakon ruske okupacije Estonije, Litve i Latvije oni biti sljedeći na redu.
Europljanima na naplatu dolazi nerazumna politika razoružavanja koja je započela početkom devedesetih godina prošlog stoljeća i okončana je prije dvije godine. Njemačke oružane snage su u očajno lošem stanju. Nedostaje im i ljudstva i naoružanja. Kupnjom američkih borbenih aviona pete generacije F-35 donekle su ojačali ratno zrakoplovstvo. Bolje rečeno ojačat će kad im prvi F-35A stignu za dvije godine. Prvi njemački F-35A u završnoj je fazi sklapanja. Međutim, taj i još pet primjeraka ostat će u Americi kako bi se na njemu obučavali njemački piloti i tehničari. Dolazak prvog F-35A u Njemačku najavljen je za kraj 2027. godine.
Velika Britanija nema kopnenu vojsku. I njeno ratno zrakoplovstvo jača dolaskom F-35A. Ratna mornarica je u vrlo lošem stanju. Niti jedna jurišna podmornica na nuklearni pogon nije sposobna za borbena djelovanja. Na papiru imaju šest razarača klase Daring i pet fregata klase Duke. U stvarnosti imaju dva razarača i tri fregate sposobne za plovidbu. Doduše, imaju dva velika i relativno nova nosača zrakoplova klase Queen. Problem je što za njih nemaju dovoljno borbenih aviona F-35B. Za ne povjerovat da je prije samo sto godina britanska ratna mornarica bila najjača na svijetu.
Francuska nema klasične kopnene snage, prije ekspedicijski korpus kojim su namjeravali štiti svoje interese po svijetu, ponajviše po Africi. Ratno zrakoplovstvo im je najslabije od svih velikih europskih država. Problem je što Pariz odbija kupovati američki, pa tako i F-35, a sami nisu sposobni napraviti novi borbeni avion. Stoga je francusko ratno zrakoplovstvo zapelo s avionima četvrte generacije Rafale. Ratna mornarica je najbolji dio francuski oružanih snaga. Problem je što kao takva baš neće biti od velike pomoći baltičkim državama.
Italija praktički nema kopnenu vojsku. No zato Italija u gradu Cameri ima pogon za proizvodnju F-35A i F-35B. Jedini takav pogon za proizvodnju F-35 izvan Sjedinjenih Država nalazi se u Japanu. Zahvaljujući tome talijansko ratno zrakoplovstvo ima potencijal značajnog jačanja, kao i ratna mornarica. Talijanska ratna mornarica najbolji je dio oružanih snaga, sposobna potpuno zaštititi Jadran i središnji dio Sredozemlja.
Ni ostale članice NATO saveza nema spomena vrijedne oružane snage. Jer nisu smatrale da ih trebaju imati. Prvo, zato što nisu vidjele prijetnju. Barem ne do 2022. godine. A ni poslije toga. Tek je povratak Donalda Trumpa u Ovalni ured Bijele kuće izazvao strepnju.
Danas se europska obrana temelji na dva ufanja europskih vlastodržaca. Prvo je da Putin ipak neće napasti. A druga je ako i napadne da Trump neće izdati Europu.
