Europa sjedi na ogromnim zalihama nafte i plina, ali ih zbog političkih odluka i “zelenog” otpora frackingu ne koristi, dok rat na Bliskom istoku i Trumpova energetska politika dižu cijene i inflaciju.
Energetska ranjivost Europe i “zeleni radikali”
Ispod Europe nalaze se milijarde barela nafte i milijarde kubičnih metara plina.
Da ih iskoristi, Europa bi osigurala energetsku neovisnost barem do kraja ovog stoljeća.
Međutim, „zeleni radikali”, koji trenutno vladaju Europskom unijom, sprečavaju njihovo vađenje.
Time nepotrebno čine Europu ranjivom na poremećaje svjetskog tržišta naftom i plinom.
Posljedično, dodatno ugrožavaju i ovako krhku europsku ekonomiju.
Predsjednik Donald Trump često ističe kako Sjedinjene Američke Države imaju najveće zalihe nafte na svijetu. To nije ni približno točno.
Usprkos tome Trump je pozvao sve potrebite da naftu i plin iz Perzijskog zaljeva nadomjeste američkom.
Američke dokazane rezerve nafte su oko 74 milijardi barela (barel, tj. bačva ima zapreminu od 158,99 litara).
Od toga je oko 46 milijardi barela u klasičnim naftnim izvorima. Ostalo je u naftnom škriljevcu.
Zbog toga vađenje te nafte (i plina) zahtijeva postupak nazvan hidrauličko frakturiranje ili fracking (engl. hydraulic fracturing).
Za „zelene radikale” to je nadasve dvojben postupak koji, po njima, neprihvatljivo šteti prirodi.
S obzirom da upravo ti i takvi „zeleni radikali” vladaju Bruxellesom, fracking je neprihvatljiva opcija za sve unutar EU.
Po njima bi se sve oko nas trebalo pokretati predivnom električnom energijom.
Činjenica da se u Europi tek 30% električne energije dobije iz vjetra i sunca, a 29% iz elektrana na ugljen i plin, baš im i ne ide u korist.
Nakon što je Njemačka odlučila ugasiti sve nuklearne elektrane, iz tih izvora Europa dobiva oko 20% električne energije.
Rat s Iranom, skok cijena nafte i Trumpova dilema
San o električnoj revoluciji lijepo je napredovao sve dok SAD i Izrael nisu pokrenuli zračne udare na Iran 28. veljače.
Tržište nafte uhvatila je panika da će nestati više od 20% svjetske proizvodnje.
Posljedično, cijena barela sirove nafte „raketirana” je s oko 65 dolara na preko 100.
Devetog ožujka na trenutak je dosegla 120 dolara po barelu.
Iako su burze i dalje izlistavale futurese za naftu iz Kuvajta, Saudijske Arabije, UAE, Bahreina i Iraka, nitko nije mogao biti siguran da će oni biti ispunjeni.
Odjednom je svima postalo jasno koliko je san o elektrifikaciji „zelenih radikala” još daleko od ostvarenja.
I oni koji ne moraju puniti (pre)skupi benzin ili dizel u svoja prometala osjećaju krizu kroz bujajuću inflaciju.
Usprkos činjenici da EU iz Perzijskog zaljeva uvozi tek 12,6% nafte (Saudijska Arabija 6,8 i Irak 5,8 posto).
Svjetsko tržište sirove nafte djeluje kao spojene posude, te stoga cijena sirove nafte raste svima.
Čak i državama koje imaju dostatnu proizvodnju da zadovolje svoje potrebe.
Sjedinjene Američke Države imaju razinu proizvodnje ne samo za svoje potrebe već i za izvoz.
Svjetska tržišta dugo su se pribojavala da će predsjednik Trump ograničiti izvoz nafte kako bi američko tržište zaštitio od inflacije.
Sve dok Trump nije 31. ožujka pozvao da svi potrebiti kupuju američku naftu.
To je za posljedicu imalo pad cijene nafte na svjetskom tržištu na oko 100 dolara po barelu.
Istovremeno je nastavilo poticati inflaciju u SAD-u.
Inflacija, izbori u SAD-u i Trumpov politički rizik
Ogroman problem za Trumpa je što se svime time jako zamjerio njegovim Republikancima.
Naročito onim koji će morati krajem godine na izbore za oba doma Kongresa.
Na izborima 3. studenog birat će se 35 senatora i 435 zastupnika u Zastupničkom domu.
Više cijene nafte pumpaju inflaciju, jednu od dvije stvari koje najviše utječu na raspoloženje birača (druga je zaposlenost).
Cijena galona (3,785 litara) benzina na američkom tržištu bila je 19. veljače oko 2 dolara. Već 23. veljače bila je 2,3 dolara. Do 7. travnja popela se na 3,3 dolara.
U trenutku pisanja ovog teksta kretala se oko 3 dolara.
Povećanje cijene galona za 50% značajno je utjecalo na jačanje inflacije, koja je u veljači dosegla 3,3% uz tendenciju rasta.
A upravo je inflacija bila glavni „saveznik” Donaldu Trumpu u pobjedi nad Kamalom Harris.
Sad bi mogla „pokopati” Republikance na izborima u studenom.
Kako je do izbora malo više od šest mjeseci, Trump mora ili postići mir s Iranom (i značajno sniziti cijenu nafte) ili će morati ograničiti izvoz američke nafte kako bi joj smanjio cijenu na domaćem tržištu.
U slučaju prvog ishoda cijene nafte značajno bi pale, iako nitko ne očekuje da će se vratiti na nivo prije rata.
U drugom slučaju svjetska cijena nafte će „eksplodirati”. Naročito ako se rat u Perzijskom zaljevu nastavi.
Koliko nafte i plina leži ispod Europe?
Vjerovali ili ne, ispod Europe nalazi se dokazanih zaliha više od 31,4 milijarde barela nafte i 89,2 bilijuna kubičnih metara plina.
Procjene su da su ukupne zalihe znatno veće.
Za naftu više od 145 milijardi barela, a za plin više od 207 bilijuna kubičnih metara.
Čak i kad se makne ukrajinski dio i dalje ostaju milijarde barela i bilijuni kubnih metara.
Problem je što se većina toga nalazi u naftnom škriljevcu.
Što znači da zahtijeva fracking kako bi se nafta i plin oslobodili.
Hidrauličko frakturiranje je postupak drobljenja stijene uz pomoć hidrauličke tekućine pod vrlo visokim tlakom.
Za „zelene radikale” to je grozan postupak koji uništava sve oko sebe. Prava je istina nešto drukčija.
Fracking je za „zelene radikale” crvena krpa jer donosi ogromne količine jeftine nafte i plina.
Upravo ono protiv čega se oni bore.
Jeftina nafta i plin znači manju potrebu za njima tako drage vjetroelektrane.
Naravno, pritom se skrivaju sve negativne strane vjetrenjača.
Činjenica je da niti jedna ne izdrži više od osam godina rada.
Reduktori, koji konvertiraju okretni moment s elise na optimalan broj okretaja elektrogeneratora (oko 1800 okretaja u minuti), do tada se doslovno raspadnu.
Da bi se ulaganje u vjetrenjaču isplatilo, morala bi raditi najmanje 15 godina, poželjno 20.
A one ne uspiju niti pola od tog vremena.
Kako je zamjena reduktora na vrhu vjetrenjače izuzetno složen i opasan postupak, vlasnici su skloni jednostavno ostaviti pokvarene vjetrenjače da nagrđuju okoliš.
S obzirom da ih zakoni za sada ne obvezuju da ih uklone.
Zbog toga je električna energija dobivena iz vjetrenjača puno skuplja nego iz ostalih izvora.
Fracking, ugljen, okoliš i brojke iz SAD-a
Fracking omogućuje vađenje prirodnog plina koji je puno ekološki prihvatljiviji od ugljena.
Njemačka je 2025. godine više od 20% električne energije dobivala iz termoelektrana na ugljen.
Za njih treba ogromna količina ugljena. Koji se dobiva iz površinskih kopova.
Najveći takav je Garzweiler – površinski kop koji se proteže na oko 50 četvornih kilometara, poznat po tome što zbog širenja kopa nestaju cijela sela. Vrlo, vrlo ekološki.
Površinski kop Tagebau Hambach tek je neznatno manji – 43,8 km2. Treći najveći, Inden, je površine 36 km2. Tome treba dodati još desetak drugih površinskih kopova, svi redom ne bitno manji.
Zanimljivo je da „zelene radikale” temeljno uništavanje okoliša u površinskim kopovima manje smeta od nekoliko bušotina.
Prije će biti da Njemačka nema drugog izbora.
Naročito nakon što su 15. travnja 2023. ugasili zadnje nuklearne elektrane.
Usprkos tome što su ostali i bez jeftinog ruskog plina za termoelektrane.
Njemački „zeleni radikali”, koji su tada bili na vlasti, zaključili su da su površinski kopovi manja šteta za okoliš nego manjak električne energije koji bi im trajno uništio političku budućnost.
Koliko je fracking zaista opasan?
Američke agencije za zaštitu okoliša mjerile su razinu štetnih plinova oko bušotina.
Nisu našle dokaze o povećanoj razini zagađenosti.
Na primjer, Odjel za javno zdravstvo i okoliš Colorada objavio je izvješće iz 2017. u kojem je utvrđen „nizak rizik od štetnih zdravstvenih učinaka od kombinirane izloženosti svim tvarima tijekom razvoja nafte i plina”.
U svakom slučaju to je nebitna količina u usporedbi sa svim silnim strojevima i kamionima na njemačkim površinskim kopovima ugljena.
Oni svakog dana ispuste tone štetnih plinova iz dizelskih motora.
Često se spominje da je fracking opasan za podzemne vode.
Studija Američke agencije za zaštitu okoliša iz 2016. godine zaključila je da „hidrauličko frakturiranje vjerojatno neće generirati dovoljan tlak za potiskivanje tekućina u plitke zone pitke vode.”
EPA je do ovog zaključka došla čak i nakon što je proširila definiciju frakturiranja kako bi uključila širok raspon drugih aktivnosti na naftnim poljima, pokazujući sigurnost cijelog procesa razvoja.
I da izaziva potrese.
S obzirom koliko znanost zna malo o potresima, te ih još uvijek ne može najaviti, to je jako zahvalna tema za „zelene radikale”.
Agencija United States Geological Survey tvrdi da „fracking ne uzrokuje većinu izazvanih potresa”.
USGS također napominje: „Odlaganje otpadnih voda glavni je uzrok nedavnog porasta potresa u središnjem dijelu Sjedinjenih Država.”
Istovremeno, fracking snažno utječe na ekonomski rast.
Analiza Harvard Business School/Boston Consulting Group iz 2015. godine procjenjuje da je razvoj industrije vađenja nafte i plina iz škriljevca stvorio otprilike 2,7 milijuna radnih mjesta u SAD-u u prvom desetljeću razvoja.
Studija iz 2013. godine, koju je naručila Američka gospodarska komora, predviđa da će hidrauličko frakturiranje stvoriti ukupno 3,5 milijuna radnih mjesta u SAD-u do 2035. godine.
Zasebno izvješće Američkog naftnog instituta (API) iz 2017. godine otkrilo je da industrija nafte i prirodnog plina podržava 10,3 milijuna radnih mjesta u SAD-u – što je povećanje od 500.000 od 2011. – i predviđa da će industrija podržavati dodatnih 1,9 milijuna radnih mjesta do 2035. godine.
S Trumpovom politikom „Drill, baby, drill!” bit će i koji milijun više.
Europljanima jedino preostaje nadati se da će jačanje patriotsko-suverenističkih snaga u državama članicama EU posljedično dovesti do slabljenja, pa i nestanka „zelenih radikala”.
