Poraz Viktora Orbana europska je ljevica dočekala kao veliku pobjedu, no istodobno sve snažnije gura ideju federalizacije Europske unije koja bi mogla dramatično smanjiti suverenitet manjih država poput Hrvatske.
Magyarov trijumf, Orbanov pad i euforija u EU
Poraz Viktora Orbana i stranke Fidesz dočekan je oduševljenjem širom Europske unije. Iako nitko zapravo ne zna kakvu će vanjsku politiku voditi Péter Magyar i njegova stranka Tisza.
Naime, Orban izbore nije izgubio zbog vanjske politike, koju Mađari većinski podržavaju. Izgubio je zato što je od države napravio bankomat za svoje prijatelje i partijske drugove. Pod Orbanom korupcija u Mađarskoj postala je institucionalna.
Istovremeno, nakon 16 godina vladanja osjećaj nepobjedivosti potpuno je pokidao skrupule. Krajnji rezultat je katastrofalan poraz koji je Magyaru i Tiszi donio dvotrećinsku većinu. Time su dobili mogućnost mijenjanja ne samo zakona već i ustava.
U noći s nedjelje na ponedjeljak europska ljevica slavila je pobjedu Magyara kao da je njihov, a nije ni blizu.
Tijekom predizborne kampanje Magyar je izbjegavao vanjskopolitičke teme koliko je god mogao. Usprkos tome mađarskoj javnosti obećao je da neće slati oružje Ukrajini. Rekao je i da Mađarska neće sudjelovati u financiranju Ukrajine.
Obećao je i da će nastaviti Orbanovu politiku protiv imigranata. O budućim odnosima s Moskvom i Beogradom nije rekao ništa. Tek je najavio da će pokušati smanjiti mađarsku ovisnost o ruskim energentima do 2035. godine.
Uostalom, europskoj ljevici nije bilo važno tko će zamijeniti Orbana. Bitno je bilo da konačno padne.
Dapače, u noći dok su proslavljali Orbanov poraz europska ljevica je zaključila da je sada idealno vrijeme progurati ideju federalizacije Europske unije.
Ljevica gura federalizaciju EU i “nadvladu” Bruxellesa
Ratu u Ukrajini ne vidi se kraj. Odnosi sa Sjedinjenim Američkim Državama nikad nisu bili na nižoj razini. Europa je u sve dubljoj ekonomskoj i društvenoj krizi.
Ljevičarski odgovor na sve to je federalizacija EU. Obrazloženje glasi da nas krize sve više pogađaju pa nam treba više jedinstva. Naravno, ne pada im na pamet da je upravo ovakva EU izvor velikog dijela tih kriza.
U širenju ideje federalizacije istaknutu ulogu ima ljevičarski tisak koji koristi sve moguće načine da je nametne. Pritom se ideja federalizacije EU često pokušava progurati prikriveno.
Jedan od najčešćih takvih načina je “kritika” Europske komisije, koja se pritom prikazuje kao nadeuropska vlada.
Ako je EK vlada, onda je i EU federacija.
To što ljevica i Ursula von der Leyen uporno pokušavaju progurati ideju nadvlade velika je opasnost. Takav koncept temeljno nagriza suverenitet članica EU. One su još uvijek države i tek su manji dio suvereniteta prenijele na EU.
Čitamo u jednim ljevičarskim dnevnim novinama kako je EK kriva za visoke cijene goriva i električne energije. EK nije ni za što kriva jer nije nikakva vlada da bi za nešto bila odgovorna. EK je tek koordinatorsko tijelo između članica sa ciljem ostvarivanja usuglašenih politika.
Na internetskim stranicama Komisije njezine ovlasti i način rada opisani su tako da navode na zaključak kako se zapravo radi o svojevrsnoj vladi. Snažno se prenaglašava važnost Europskog parlamenta, a umanjuje uloga Europskog vijeća.
U stvarnosti Europsko vijeće važnije je tijelo i od Europskog parlamenta i same Komisije. Da to nije tako, Orban ne bi mogao blokirati pomoć Ukrajini, a eto blokirao je i nitko mu nije mogao ništa. Dok ga sami Mađari nisu srušili.
“Europa dvije brzine” i opasnost dominacije velikih
Posebno opasna ideja je stvaranje svojevrsne unije unutar EU. Nju bi činile samo odabrane države kroz inicijativu “Europa dvije brzine” (“Two-Speed Europe” Initiative).
Tu bi jezgru trebale činiti Francuska, Njemačka, Italija, Španjolska, Nizozemska i Poljska. Te države nisu samo najbogatije već i najmnogoljudnije države EU. Stoga bi krajnji rezultat bio dominacija velikih nad malima.
To nije EU za koju su Hrvati glasali na referendumu. Barem ne ona manjina koja je odlučila u ime većine da ćemo ući u EU.
Da se prisjetimo – na referendum održan 22. siječnja 2012. izašlo je samo 43,51% hrvatskih birača. Od toga je tek 66,27% bilo za, dok ih je 33,13% bilo protiv. Znači velika većina Hrvata s pravom glasa ili nije izašla na referendum ili je glasala protiv.
S obzirom na to kakvom su “ispiranju mozga” bili podvrgnuti, nije ni čudno da se birači masovno nisu odazvali.
Hrvatski glas unutar Europske unije, s obzirom na veličinu, vrijedi isključivo unutar Europskog vijeća. Tamo se još uvijek odluke ne donose preglasavanjem.
Zbog toga se sve češće čuju prijedlozi da bi se unutar Europskog vijeća trebalo uvesti većinsko odlučivanje. Neki predlažu da to bude sa šezdesetpostotnom većinom broja stanovnika. A to su upravo prije spomenutih šest država.
EU ustav, europski predsjednik i dvodomni parlament
Tako s ljevice dolaze ideje kako nam NATO više ne treba te da se američke snage trebaju što prije povući iz EU. Potom tvrde da nam je hitno potrebna jedinstvena EU vanjska politika.
Kao pozitivan primjer navodi se euro, jedinstvena valuta koja je praktički dokinula potrebu središnjih banaka. Iako nijedna država koja je uvela euro nije ukinula svoju središnju banku.
Vrhunac je prijedlog usvajanja Europskog ustava kao prvi korak ka federalizaciji. Ustav bi dao značajno veće ovlasti Europskom parlamentu i Europskoj komisiji, naročito u vođenju vanjske politike i obrane.
Ukinulo bi se pravo veta država, a sve odluke donosile bi se preglasavanjem.
Prijedlog ide i korak dalje pa predlaže uvođenje europskog predsjednika. On bi se birao izravnim glasanjem. Naravno, glasači u malim državama kao što je Hrvatska praktički ne bi morali izlaziti na izbore jer bi njihov glas bio nebitan.
Izravno izabrani europski predsjednik bio bi i šef Europske komisije. U njoj više ne bi bili predstavnici svih 27 članica, već bi predsjednik sam slagao svoj tim.
Predsjednik bi predsjedao i vijećem sigurnosti (security council) u kojem bi bio po jedan predstavnik svake države članice. To bi vijeće zamijenilo sadašnje Europsko vijeće. Vijeće sigurnosti bavilo bi se isključivo sigurnosnom politikom, između ostalog i formiranjem europske vojske.
Idući veliki korak bio bi formiranje dvodomnog europskog parlamenta. Veći i važniji dom zapravo bi bio sadašnji parlament, u kojem zastupnici ne štite nacionalne interese već se svrstavaju po stranačkoj pripadnosti.
Nacionalne interese trebao bi štititi gornji dom – vijeće država. Iako prave zaštite zapravo ne bi bilo jer ne bi postojalo pravo veta.
Sve odluke donosile bi se većinom glasova.
Hrvatska povijest unija i dilema ostanka u mogućoj federaciji
Što bi ostalo u nadležnosti država? Zapravo vrlo malo. Naravno, socijala. I borba s vječno praznim mirovinskim sustavom. Sve više nefunkcionalno zdravstvo. Obrazovni sustav do razine srednjoškolske naobrazbe. Kultura (ma što to značilo).
Hrvatska ima dugu povijest propadanja unutar raznih višenacionalnih država. Još od 1102. godine i personalne unije Kraljevine Ugarske i Hrvatskoga Kraljevstva. Iz te smo se unije uspjeli izvući tek 1918. godine.
Tada smo odmah uletjeli u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, potom u Kraljevinu Jugoslaviju, a onda 1945. godine u Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju. Koja je 1963. godine postala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Raspad te nesretne zajednice uzrokovao je cijeli niz ratova, uključujući i Domovinski.
Onda smo 2013. godine postali članica Europske unije. Unije suverenih država koje vežu zajednički interesi, Ili su vezali donedavno.
Sad se taj “zajednički interes” želi institucionalizirati kako više ne bi bio opcija već obveza. Konfederacija u kojoj će veliki i moćni provoditi politiku isključivo štiteći svoje interese, na štetu malih.
Krene li Europska unija u tom smjeru, Hrvati će morati ozbiljno razmisliti o ostanku u takvoj zajednici. Mogli bi, po istim referendumskim uvjetima po kojima smo ušli, glasati i za izlazak, Ili riskirati da nestanemo u nadnacionalnoj državnoj tvorevini.
