Vrijeme u kojem živimo sve je samo nije normalno. Zasigurno je ova misao proganjala Europljane u 14. stoljeću kad je tijekom pandemije Bubonske kuge kontinent izgubio između 30 i 50 milijuna ljudi što je u to vrijeme bilo od 30-60% stanovništva.
Nenormalna vremena bila su i tijekom Prvog svjetskog rata i pandemije Španjolske gripe. Isto vrijedi i za vrijeme Drugog svjetskog rata… Strah, patnja, bolest i smrt obilježili su ta povijesna razdoblja. Raspon tragedije tih vremena ipak još nije zahvatio našu civilizaciju. Ali, luk se zateže, pitanje je vremena kad će strijela biti odapeta.
Svijet sve više izgleda kao uzavreli lonac u kojeg se dan za danom dodaju novi eksplozivni sastojci. Presedan za presedanom našu realnost čine sve nestabilnijom, a sigurnost jedino možemo naći u Bogu. Duhovna stvarnost prožima, oblikuje i nadilazi materijalni svijet.
Katolička Crkva bila je, jest i bit će sidro za putnike na brodu života koji plovi uzburkanim morem vremena koje nam je dano. Crkva je, od njezina nastanka, već stoljećima jamac svome stadu da će slušajući istinske pastire sigurno stići do svog konačnog odredišta: vječnosti u Božjoj prisutnosti.
Problemi nastaju kad se pojavi šum u komunikaciji, kad pastiri zašute ili kad se vukovi odjenu u janjeće ruho. U takvim situacijama nema više pouzdanja u čovjeka, ostaje samo osluškivanje volje Božje, slušanje poticaja Duha Svetoga. Preostaju isključivo Sveto pismo i prebiranje po predaji kao jedini čvrsti temelj i riječi svetog Pavla: „Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite.” (1 Sol 5,19-21)
Od Benedikta XVI. do Pachamame i Fiducia supplicans
A zbunjenost u katoličkom puku nastala je još kad je ondašnji Petrov nasljednik, blagopokojni papa Benedikt XVI., čiju smo 99. obljetnicu rođenja nedavno obilježili, odstupio s mjesta poglavara Katoličke Crkve. Bilo je to prvi put nakon Grgura XII. u petnaestom stoljeću da je papa odustao od svoje službe. Grgur XII. je to učinio jer više nije imao moć da neovisno upravlja Crkvom. U isto su vrijeme djelovali još dvojica protupapa i on je tim svojim činom doveo do ponovnog ujedinjavanja. Benediktovim odstupanjem pojavila se bojazan da je možda i on želio ukazati na činjenicu da nema više moć da neovisno upravlja.
Nova zbunjenost nastala je kad je njegov nasljednik započeo svojevrsnu reformu koja je Crkvu otvorila duhovnoj simbolici, pa čak i praksama koje je kroz cijelu svoju povijest označavala kao poganske i nespojive s vjerovanjem u trojedinog Boga.
Izlaganje Pachamame tijekom Amazonske sinode u vatikanskim vrtovima i klečanje domorodaca i nekih časnih sestara pred njenim kipovima kao i unošenje Pachamame u Baziliku svetog Petra i obližnju crkvu Santa Maria in Traspontina bili su do tada nezamislivi u crkvenim programima najviše razine.
Prodor hereze 21. stoljeća o prihvatljivosti istospolnih veza samo je pojačao već prisutnu zbunjenost. Dikasterij za nauk vjere donio je 2023. deklaraciju Fiducia supplicans o blagoslovu istospolnih parova i parova u neregularnim situacijama.
Odakle sad blagoslov istospolnih osoba izdvojen od drugih grijeha? Na način kako blagoslivljamo homoseksualne osobe, blagoslivljamo i bludnike, preljubnike, kradljivce, ubojice i sve druge grešnike. U svakom od ovih slučajeva radimo razliku između osobe i grijeha. Zbog nekog razloga, Crkva je s najviše instance posebno izdvojila baš počinitelje ovog grijeha.
Biblijski nauk i kadrovski zaokret
Sveto pismo nam na osam mjesta govori o grijehu homoseksualnosti. Postanak 19, 4-5, Levitski zakonik 18, 22, Levitski zakonik 20, 13, Ponovljeni zakon 23, 18-19 i Suci 19, 22 u Starom zavjetu te Rimljanima 1, 26-27, Korinćanima 6, 9-10 i Timoteju 1, 9-10 u Novom zavjetu nedvojbeno opisuju prirodu homoseksualnih odnosa iz kršćanske perspektive. Sveto nas pismo uči da su takvi odnosi Bogu odvratni i da oni koji ih upražnjavaju neće baštiniti Kraljevstva Božjeg.
Da se ne radi samo o simboličnom činu, nego ozbiljnom smjeru u kojem ide Crkva, potvrđuju imenovanja kardinala koji podržavaju istospolstvo. Za vrijeme svog pontifikata papa Franjo je više od svih svojih prethodnika premašio broj imenovanih kardinala s pravom glasa. Iako je propisana brojka od 120 „elektora”, papa je svojim imenovanjima dosegao brojku od čak 141 kardinala s pravom glasa. Mahom se radilo o prelatima koji su naklonjeni modernističkom poimanju crkvenog morala.
Među njima se ističu dominikanac Timothy Radcliffe. On drži da se zbog prihvaćanja homoseksualnosti u srcu Crkve događa veliko obraćenje, biskup San Diega Robert McLory koji slavi LGBT svete mise, kao i biskup newarške biskupije Joseph Tobin, koji je svojedobno pozvao homoseksualne i lezbijske katolike iz cijelog New Yorka i New Jerseyja da prisustvuju misi u katedrali Presvetog Srca Isusova.
Tu se našao i napuljski nadbiskup Domenico Battaglia, koji je, kao i riječki nadbiskup mons. Mate Uzinić, na Veliki četvrtak prao noge LGBT aktivistima. Naklonjenost istospolnim osobama karakteristična je, kako smo već rekli, i za većinu ostalih, od pape Franje imenovanih kardinala (čast nekolicini izuzetaka).
Cupich, Prevost i uspon Lava XIV.
Ipak, najznačajnije ime koje je papa Franjo imenovao kardinalom je osoba hrvatskog podrijetla. Radi se o bostonskom nadbiskupu Blaseu Cupichu. Blase Cupich, koji je tim činom postao jedan od najutjecajnijih prelata u Katoličkoj Crkvi. On je svojedobno je na mrežnoj stranici Outreach – platformi posvećenoj tzv. LGBTQ katolicima – izrazio potporu posvajanju djece od istospolnih parova. “Ne smijemo dopustiti da nas predrasude spriječe u prepoznavanju ljubavi i brige koje LGBTQ parovi pružaju svojoj djeci”, napisao je tada Cupich.
Važno je spomenuti da će ove godine na Mediteranskim teološkim susretima u organizaciji Riječke nadbiskupije gost nadbiskupa Uzinića biti upravo kardinal Cupich. A baš se čikaški nadbiskup spominje kao osoba iz čijeg je kruga došao i aktualni poglavar Crkve, papa Lav XIV. Robert Francis Prevost rođen je u Chicagu 1955. gdje je i započeo svoj redovnički put u redu augustinaca.
Blase Cupich je 2014. postao nadbiskup Chicaga, a time i Prevostov mjesni biskup u vrijeme dok je Prevost između svojih misijskih i rimskih službi boravio u svom rodnom gradu. Osim u mjesnoj Crkvi, družili su se i u Biskupskoj konferenciji SAD-a gdje je R. F. Prevost često surađivao u radu i konzultacijama s američkim biskupima.
U Vatikanu je 2023. godine današnji papa Lav bio imenovan prefektom Dikasterija za biskupe kojem je Blase Cupich dugogodišnji član. Kao članovi ovog tijela blisko su surađivali na jednom od najvažnijih zadataka u Crkvi: odabiru i predlaganju kandidata za nove biskupe diljem svijeta. U tom kontekstu njihove povezanosti trebamo promatrati i verbalni sukob bez presedana u novijoj povijesti.
Povijesni sukobi i Trumpov karakter
Ovakva razina javne razmjene udaraca imenom i prezimenom kao ovaj koji se vodi sada između pape Lava XIV. i Donalda Trumpa nije zapamćena još od srednjeg vijeka.
Povijest bilježi da su svoje sukobe vodili papa Bonifacije VIII. i francuski kralj Filip Lijepi krajem 13. i početkom 14. stoljeća. Razilazili su se oko pitanja tko ima pravo oporezivati Crkvu i gdje su granice kraljevske vlasti nad klerom.
Dva stoljeća ranije, oko prava na imenovanje biskupa sukobljavali su se papa Grgur VII. i car Svetoga Rimskog Carstva Henrik IV. Tu se ipak radilo o bitno drugačijim okolnostima od ovog aktualnog sukoba.
Razina samodopadnosti koja povremeno evoluira u narcisoidnost kod američkog predsjednika Donalda Trumpa zasigurno je kumovala eskalaciji sukoba kojoj svjedočimo.
Pitanja pravednog rata, islamskog ekspanzionizma, nuklearne prijetnje Izraelu i egzekucije desetina tisuća političkih neistomišljenika koja se vežu uz iranski režim zahtijevaju podrobniju analizu. Mi ćemo se sada zadržati na političkoj razini sukoba pape i Trumpa. Većina medija i komentatora iz nekog je razloga ispušta iz vida.
Kronologija događaja pokazuje da do sukoba nije došlo slučajno. Vrlo je vjerojatno da on ima prvenstveno političku dimenziju.
Od antiratnih poruka do otvorene kritike
Najprije je tijekom Vazmenog bdijenja papa oštro osudio „zabludu svemoći“ i logiku moći koja misli da se sve može rješavati silom. Tom je prilikom upozorio da se „sveto ime Božje“ uvlači u govor smrti i nasilja. Papa je pozvao da se „zaustavi rat, pokazivanje moći i idolizacija novca“. Potom, u prvoj uskrsnoj poruci, poziva „one koji imaju moć započinjati ratove“ da „odaberu mir“. Papa oštro osuđuje „ravnodušnost prema ratu i njegovim posljedicama“. Govori da se navikavamo na nasilje i postajemo ravnodušni prema smrti tisuća ljudi i razornim društvenim posljedicama sukoba.
Antiratne poruke nešto su što se očekuje od poglavara Katoličke Crkve. Molitva uz poziv na smirivanje ratnih aktivnosti najbolji je put kojim on može djelovati na zaraćene strane.
Nakon toga, 7. travnja, papa je prvi put izrijekom kritizirao Trumpa i njegovu administraciju. Istaknuo je prijetnje „uništenjem iranske civilizacije“ i načina postupanja prema migrantima u SAD-u. Kritiku zbog migrantske politike teško je svrstati u antiratne poruke duhovnog poglavara. Takve izjave ipak više pripadaju američkim unutarnjopolitičkim pitanjima.
Nakon toga, 9. travnja, papa je u audijenciju primio Davida Axelroda. Radi se o jednom od najutjecajnijih komunikacijskih stručnjaka povezanih s Demokratskom strankom i ključnog stratega uspona Baracka Obame. Hal Lambert, osnivač Point Bridge Capitala, blizak Donaldu Trumpu, izjavio je za CNN: „Ovo je stopostotno politički potez. Cilj je potkopati Trumpovu potporu među katolicima uoči izbora na sredini mandata.“
Psihološki profil američkog predsjednika dao je naslutiti da ovaj neće mirno trpjeti najprije tolike kritike na svoj račun. Nakon toga još je uslijedio i papin susret s komunikacijskim ideologom njegovih političkih protivnika u SAD-u. Istih onih koji se zalažu za sve vrijednosti koje su suprotne njegovom političkom habitusu, ali i izvornom nauku Katoličke Crkve.
Trump se našao u situaciji da ga poglavar vjerske grupacije, koja mu je pružila značajnu političku podršku, danima kritizira. Nakon toga se još i susreće s njegovim političkim oponentom. I sve se to događa u najdelikatnijem trenutku njegova drugog mandata. Trumpu je bilo potpuno jasno da David Axelrod zasigurno nije posjetio papu da bi razgovarali o pastoralu na području čikaške nadbiskupije. Ipak, iako ne sumnjamo da je u njemu sve kipjelo, Trump je nekako i ovu informaciju stoički podnio.
Emisija „60 Minutes“ i Trumpov odgovor
Međutim, PR stratezi američkih Demokrata imali su asa u rukavu. I to ne jednog nego čak tri asa. Tri već spominjana američka kardinala, tri pripadnika pro-LGBT struje u Vatikanu, Robert McLory, Joseph Tobin i Blase Cupich gostovali su u nedjelju, 12. travnja 2026., u 19:00 po istočnoameričkom vremenu, u emisiji „60 Minutes“.
Riječ je o najgledanijem informativnom news magazinu u SAD‑u, koji se emitira na jednoj od najgledanijih američkih televizijskih mreža, CBS‑u. Da stvar bude bolja, publika „60 Minutes“ pretežito je starija od 50 godina. Upravo je to onaj sloj birača koji najredovitije izlazi na izbore.
Ta činjenica označava je kao politički najutjecajniju emisiju u američkom televizijskom eteru. Trojica kardinala tamo su sasuli drvlje i kamenje na američkog predsjednika. Kritizirali su ga zbog njegove migrantske politike te zbog rata u Iranu.
Osobito je zanimljiva bila opaska kardinala Blasea Cupicha, koji je kritizirao način na koji Bijela kuća i Trumpov komunikacijski tim na društvenim mrežama prikazuju rat u Iranu. Montiranje stvarnih snimki bombardiranja s filmskim kadrovima, po njemu, je svojevrsno spajanje filmova i stvarne smrti. Stručna PR terminologija i precizno servirana kritika upravo iz tog područja ukazuju na mogućnost da je ovaj nastup bio pomno i stručno pripremljen.
I Trump nije izdržao. Ova emisija bila je kap koja je prelila čašu. Nekoliko sati nakon emisije, američki je predsjednik povukao potez koji je bio očekivan (i to osobito željno u taboru Demokrata), ali nipošto mudar. Uzvratio je papi. Na svom profilu na (njegovoj) društvenoj mreži Truth Socialu napisao je objavu u kojoj ističe da je Lav XIV. užasan za vanjsku politiku i da bi se trebao sabrati kao poglavar.
Usporedo s ovom izjavom, Trump je napravio i drugu veliku komunikacijsku pogrešku. Naime, iste je večeri objavio AI-generiranu sliku na kojoj je prikazan u ulozi nalik Isusu: lepršavoj odjeći, sa „svjetlom“ koje izlazi iz ruku, dok dotiče bolesnika, uz američku zastavu, borbene zrakoplove, orlove i druge simboličke motive.
AI slika i politička šteta
David Axelrod i njegovi suradnici mogli su otvoriti šampanjac. Donald Trump i njegov PR tim u ovoj su se situaciji našli potpuno nedorasli komunikacijskom strategu Demokrata. Reuters i druge agencije uskoro su prenijele vijest koja je postala viralna. Praktičnim vjernicima ova Trumpova objava nije bila nimalo kreativna ni simpatična. Čak štoviše, moglo bi se reći da ima i blasfemičnu pozadinu.
Kontroverzna slika je, nakon vala kritika koje su uslijedile, uklonjena već do ponedjeljka ujutro. Ali, bilo je kasno. Količina memova koji su uslijedili i globalno potapanje mainstream (ali i ostalih) medija kritikama zbog ovih njegovih poteza bez dileme je Trumpu nanijela značajnu političku štetu.
Dan nakon spornih objava, Trump je istu poruku ponovio i pred kamerama: na konferenciji za medije u Bijeloj kući, na pitanje novinara hoće li se ispričati papi, odgovorio je da se „neće ispričati papi Lavu“, da je Papa „vrlo slab po pitanju kriminala i drugih stvari“ te da ga ne zabrinjavaju kritike iz Vatikana jer „ne može dopustiti nuklearni Iran“.
U svijetu u kojem nas količina informacija kolektivno tjera na površnost nitko više nije razmišljao o uzrocima Trumpovih poteza. On se jednostavno upecao. Počeli su ga kritizirati i ljevičari i dio konzervativaca.
Ovim potonjima kao da uopće nije bilo važno što političke bodove koje je izgubio Trump na svoj konto upisuju Demokrati. Radi se o političkoj stranci koja je svijetom sijala svoju WOKE kulturu i rodnu ideologiju te se agresivno zalaže za maksimalnu liberalizaciju pobačaja. Riječ je o najgorem zlu koje, prema procjenama, svake godine odnosi broj žrtava koji je usporediv s ukupnim žrtvama prvog i drugog svjetskog rata. Procjenjuje se da čak 70 milijuna najnevinijih i najbespomoćnijih biva svake godine raskomadano u majčinim utrobama diljem svijeta.
Nije bilo važno ni što Trumpa kritiziraju mediji koji Isusa i vjeru, kao i vjernike općenito, ismijavaju redovito i često s mnogo više neukusa. Tragikomično je bilo gledati i neke naše konzervativne političare koji su se, u želji da budu što aktualniji, brže-bolje počeli ograđivati od američkog predsjednika, kao da ih itko išta pita.
Papin uzvrat i pitanje pravednog rata
A, Axelrod ranjenog Trumpa nipošto nije odlučio pustiti. Papa mu je već idući dan uzvratio. U avionu, na putu za Alžir, u razgovoru s novinarima Lav XIV. je rekao da će nastaviti glasno govoriti protiv rata, promicati mir, dijalog i multilateralnu suradnju među državama, jer to smatra svojom zadaćom i zadaćom Crkve. Naglasio je da „nije političar“ i da ne želi ulaziti u raspravu s Trumpom, pa svejedno nastavio da se ne boji Trumpove administracije jer ga na to obvezuje Evanđelje i savjest.
U pismu objavljenom dan kasnije Papa je šire upozorio na opasnost da se demokracije pretvore u „tiranije većine“, bez da spominje SAD, ali očito u istom kontekstu rasprave o ratu i političkoj moći.
Kad smo konkretno upoznati sa svim okolnostima koje su prethodile sukobu pape i američkog predsjednika, uključenim osobama kao i posljedicama, dolazimo do trenutka u kojem trebamo donositi i vlastite sudove. A možda još prije – čitati znakove vremena.
Opravdanost preventivnih ratova uvijek je teško dokaziva i jako delikatna stvar. Crkva poziva sve građane i vlade da neumorno rade na izbjegavanju rata, jer je svaki rat poraz čovječanstva. Vojna sila dopuštena je isključivo kao krajnja mjera samoobrane protiv nepravedne agresije.
U Katekizmu Katoličke Crkve, broj 2309, detaljno su opisani „strogi uvjeti za zakonitu obranu vojnom silom“. Tamo se navodi da se vojna sila smije koristiti samo ako su ispunjeni svi uvjeti, uključujući i onaj da su se „sva druga sredstva za prekidanje sukoba pokazala neprikladnima ili neučinkovitima“.
Samo onaj tko raspolaže točnim i preciznim obavještajnim podacima može procijeniti jesu li ili nisu ispunjeni svi uvjeti. Tek potom može donositi ispravne sudove. Većina onih koji podržavaju, kao i onih koji se protive Trumpovim politikama, nisu u toj poziciji.
Što se zapravo događa na Bliskom istoku poprilično je neozbiljno komentirati na osnovu izvora koje čine mainstream mediji. Dovoljno će biti da se sjetimo onog mora dezinformacija kojima su nas filali iz dana u dan tijekom pandemije.
Islam, migracije i šutnja Crkve
Međutim, obavještajni nam podaci nisu potrebni da uočimo značajne nelogičnosti u komunikaciji Crkve vezano uz migracije i islamski fundamentalizam. Somalijka Hirsi Ali, obraćenica s islama na ateizam pa konačno na katoličku vjeru, tako u svom tekstu u Daily Mailu piše: „Papa Lav danas šuti pred sustavnim progonima kršćana u većinski muslimanskim zemljama: od spaljivanja crkava i masakra u sjevernoj Nigeriji, preko prisilnih obraćenja u Pakistanu, do nestanaka u Egiptu. Sve su to manifestacije civilizacijskog sukoba koji papa Lav uporno odbija imenovati.“
Osim ovih tragičnih pojava u svijetu, u Europi se događa tiha okupacija, kršćanstvo izumire, islam se širi. Službena Crkva na to odgovara da su kršćanske zajednice postale „rigidne i otežale“. Gubitak prostora i utjecaja nije samo rezultat „invazije“ izvana, već i unutarnjeg slabljenja vjere. I tu je službena Crkva potpuno u pravu.
Islamski migranti danas natalitetom osvajaju kontinent. Europljanima, ali i cijelom Zapadu, istovremeno se servira istospolstvo koje je zatvoreno životu, a podršku mu daju crkveni prelati. Crkva kao da ima razumijevanja za autodestruktivne pojave koje će, osim naroda, i nju istrijebiti s prostora na kojem je stoljećima bila duhovna baza narodima koji su tu živjeli.
Crkva u Hrvata: napetosti i borba za smjer
Ovi se događaji nužno reflektiraju i na odnose u Crkvi u Hrvatskoj. Hrvatski su biskupi na svom zasjedanju izrazili podršku papi Lavu. Očekivana je to reakcija. Kako smo već spomenuli, gost nadbiskupa Uzinića bit će kardinal Cupich, osoba bliska papi.
Nije tajna da je riječki nadbiskup sebe vidio na mjestu zagrebačkog nadbiskupa. Modernističke ideje koje zastupa time bi dobile novo značenje. Dojam je da samo čeka da se mons. Kutleša negdje podsklizne. Niz medijskih napisa o navodnom zataškavanju slučajeva pedofilije, mahom u lijevoliberalnim medijima bliskima riječkom nadbiskupu, mnogima se čini kao pokušaj potkopavanja Kutlešine vjerodostojnosti. U tom svjetlu treba promatrati i aferu sa zajednicom Omnia Deo koja je iz Riječke nadbiskupije „servirana“ Zagrebačkoj.
Sukus priče je da se iza kulisa vodi borba za Crkvu u Hrvata. Poglavar Katoličke Crkve u Hrvatskoj mora paziti na svaki korak. Dojam je da pretendent na njegovo mjesto upravo demonstrira podršku koja mu iz Vatikana dolazi s najviših pozicija.
Podjele među pravovjernima i „pet do dvanaest“
A što s pravovjernim svećenicima i angažiranim laicima u našem narodu? Kako se oni postavljaju u toj bespoštednoj borbi koja, korak po korak, imenovanje po imenovanje, na Zapadu guta Crkvu koja je vjerna izvornom Kristovom nauku?
Skoro pa nevjerojatno djeluje činjenica da većina potpuno razumije da je istospolstvo apsolutno neprihvatljivo tom nauku. Razumiju i da cijepljenje pripravcima koji u sebi imaju stanice pobačenih beba nije i nikada neće biti odraz ili čin ljubavi. Svjesni su i da rastakanje nacionalnog tkiva i slobodni protok nelegitimiranih pripadnika drugih naroda i drugih vjera ne može biti dobro ni korisno – a ipak uvijek iznova nalaze način da se razdijele.
Jedni su Ordo Vetus i preferiraju tradicionalnu latinsku misu. Drugi pripadaju Obnovi u Duhu Svetom i prakticiraju karizmatsku molitvu, treći su naslonjeni na marijansku pobožnost. Jedni snažno podržavaju međugorska ukazanja, drugi uopće u njih ne vjeruju. Jedni su klerici, drugi laici.
Usprkos činjenici da vide i dobro razumiju što se događa u Njemačkoj, što se događa u Europi općenito i naslućuju da se iza brda ne valja ništa dobra, opet uspijevaju jedni drugima oduzimati pravo na njihov način prakticiranja katoličke duhovnosti.
Pet je do dvanaest. Crkva je utemeljena na Petru Stijeni i vrata paklena neće je nadvladati. Ali proći joj je isti put kojim je prošao i naš Gospodin: izdaja, suđenje, križni put, razapinjanje, smrt i uskrsnuće. Bez obzira što se događalo u Vatikanu, hrvatski narod taj brod ne smije napustiti.
Ipak, zatomljavanje vlastitog ega, prihvaćanje različitosti unutar istog vrijednosnog sustava i moralnih okvira nužno je da bi u zajedništvu očuvali polog vjere. Ako u tome uspijemo kao mjesna Crkva, kao Crkva u Hrvata, imat ćemo šansu ispuniti zadaću koju nam je Gospodin povjerio.
Ta sačuvana vjera treba postati izvor iz kojeg će se naš kontinent vratiti u okrilje svoje Majke, u okrilje Crkve. Sluga Božji don Stefano Gobi prenio je riječi Nebeske Majke koje je Ona uputila svima nama: „Ne boj se, malo stado. Vama je povjereno poslanje da ostvarite trijumf mog Bezgrješnog Srca u svijetu.”
To ćemo uspjeti samo ako svi koji vjeruju u izvorni Kristov nauk u jednom trenutku prevladaju međusobne razlike i sve predaju Gospodinu; ako je nešto od Boga, ostat će, ako nije – propast će. Ovo je taj trenutak!
