HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – KRALJA SVEGA STVORENOGA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana – petak je – spomen na Gospodinovu muku, smrt i ukop. Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, zahvalimo za svaki udisaj i izdisaj, za svaki otkucaj srca. Neka sve bude na slavu Gospodnju.
Pjevajte Gospodinu pjesmu novu – potiču nas psalmi koje redovito molimo. Pjevati Gospodinu, odnosno postati živa melodija Isusa Krista u svijetu. Biti onaj instrument na kome Isus svira svoju evanđeosku melodiju, tako potrebnu u ovom prebučnom svijetu.
On je ravnatelj našega orkestra i neka on ravna našim životima. Jučer smo slavili Tijelovo – Presveto Tijelo i Krv Gospodina Isusa Krista, Isusa Krista pod prilikama kruha i vina. To je njegova oporuka nama i cijelomu svijetu.
Euharistija kao zalog buduće slave
Mi tako često molimo: „O sveta Gozbo, na kojoj se Krist blaguje. Slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave.“ Dakle, sakrament Euharistije (a i svi sakramenti u Crkvi) ima tri dimenzije.
To je podsjetnik na Isusovu muku i smrt te uskrsnuće, a u ovom trenutku ispunjamo se milošću te nam se daje jamstvo, zalog buduće slave u nebu. Dakle, Euharistija kao poputnina. Ono što nam treba za životni put i hod.
Pa jučer smo imali posvuda euharistijske procesije s pokaznicom i Gospodinom koji je u hostiji. I hodili smo za Gospodinom na putu života, pravili postaje, čitali i molili, pjevali i za Gospodinom išli.
To je praksa u katoličkim zemljama koja je i danas živa. U komunizmu to bijaše skromno, a danas se može javno častiti Gospodin i hoditi za njim. Kao hodočasnički Božji puk koji zna koga slijedi.
Riječi koje su Duh i život
Pa kad čovjek čita Isusove riječi, kad čitamo Novi zavjet, jasno vidimo da to nisu ljudske, nego nebom nadahnute riječi. O tome govori i u današnjem misnom čitanju sveti Pavao učeniku Timoteju: „Svako je Pismo Duhom nadahnuto, ljudi su govorili Duhom potaknuti.“
Na nebrojeno mnogo mjesta imamo u Starom zavjetu upravo zahvate Duha. Duh je zahvaćao pojedince koji su govorili a da nisu vidjeli ono o čemu govore. Mi živimo u vremenu ispunjenja. Tako i apostoli.
Tko bi mogao izreći one riječi koje je Isus izrekao a evanđelisti zabilježili? Ili oni znakovi koje je činio a toliki bili svjedoci? Kad su nakon govora o Euharistiji, o tome kako trebaju blagovati njegovo tijelo i piti njegovu krv, mnogi odstupili od Gospodina, pitao je Isus učenike: „Hoćete li i vi otići?“
Ako želite, izvolite. Ja vas ne zadržavam, ja vas ne prisiljavam. Imate slobodu odluke. Ali upamtite jedno: Ja svoje riječi ne povlačim, u mene nema da-da, ne-ne, u mene je uvijek ono Amen ispred: „Ovo što slijedi jest tako!“
Isus se nikada ne korigira, nikada ne kaže: „Nisam ja tako mislio, prevario sam se ili zaletio.“ Ne, toga nema u njegovu rječniku. „Riječi koje sam vam zborio, Duh su i život!“ To su Isusove riječi, u originalu.
Vjernost istinama kršćanskoga pravovjerja
Na to je Petar rekao: „Pa Gospodine, komu ćemo otići? Ti imaš riječi života vječnoga.“ Ne za ovaj svijet, ne za politiku i političko vodstvo, nego za život vječni. Mi vjerujemo i znamo – Ti si Sin Božji, Svetac Božji.
Tako bismo se morali i mi odnositi prema onomu što nam je predano. Crkva nam nudi istinu Evanđelja. Učiteljstvo Crkve uči nas nadvremenskoj i bezvremenskoj vjernosti istinama kršćanskoga pravovjerja; to je Sveti Kontinuum Svete Žrtve Mise. 5
To je također viđenje prošlosti u svjetlu Božje prisutnosti i viđenje budućnosti u svjetlu prošlosti. To je vizija povijesti kao kronološke karte na kojoj možemo vidjeti gdje smo bili, gdje smo i kamo idemo.
U konačnici, svjetlo povijesti je svjetlo Evanđelja jer se predložak povijesti nalazi u evanđeoskoj pripovijesti. Cezar je prisutan u svakoj generaciji. On je duh svijeta; on je vladar Grada Čovjeka koji ratuje s Gradom Božjim, on je politička moć Duha vremena.
Krist je također prisutan u svakoj generaciji, naravno, kao i Njegovi učenici. Kao što je obećao, Njegove učenike su kroz stoljeća progonili Cezar i Cezarovi sluge. Kristovi sljedbenici su uvijek relativno nemoćni u političkom smislu jer Kristovo Kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Ali znamo tko na pozornici ostaje. Kyrios – Isus Krist.
Sveti Bonifacije – Apostol Njemačke
Crkva se danas sjeća svetoga Bonifacija (673.-754.), apostola Njemačke. Bonifacije je bio redovnik iz Exetera u Engleskoj i jedna je od velikih osoba benediktinskog reda i monaškog apostolata u srednjem vijeku.
Grgur II. poslao ga je propovijedati Evanđelje u Njemačkoj. Evangelizirao je Hessenu, Saskoj i Tiringiji te postao nadbiskup Mainza. Bonifacijev prvi misionarski pothvat pokazao se neuspješnim (716.).
Prije drugog pokušaja otišao je u Rim i dobio papinsko odobrenje (718.). Pod svetim biskupom Willibrordom obratio je Friziju u roku od tri godine. Dana 30. studenog 722. papa Grgur II. posvetio je Bonifacija za biskupa.
Godine 724. usmjerio je svoju pozornost na narod u Hessenu, među kojim je s obnovljenim žarom nastavio svoju misionarsku aktivnost. Na uzvisini blizu sela Geismar na Ederu posjekao je divovski hrast koji je narod štovao kao nacionalno svetište boga Thora.

Bonifacije je drvo upotrijebio za izgradnju kapele u čast svetog Petra. Ovaj hrabar čin osigurao je konačni trijumf Evanđelja u Njemačkoj. Zaslužio je titulu apostola Njemačke, a katolička Njemačka u naše vrijeme još uvijek ga štuje kao svog oca vjere.
Frižani su ga ubili u Dokkumu 754. godine tijekom njegovog posljednjeg misionarskog putovanja. Slavna opatija Fulda, gdje počiva njegovo tijelo, ostala je nacionalno svetište katoličke Njemačke.

Izazovi suvremene Crkve
Današnja Crkva u Njemačkoj razdirana je nutarnjim sukobima, postupnim otpadom od vjere i Rima, sekularizacijom. Pape su pisale svoje poslanice cijeloj Crkvi i episkopatu, ali bez velika uspjeha.
Oni nastavljaju ići svojim putem, dok se vjera osipa i vjernici sve više napuštaju Crkvu. Crkva koja je bogata financijama, awq osiromašena zvanjima. Mogli bi se ugledati u Vijetnam o kome smo govorili jučer. Vratiti se na izvore.
Juda je prisutan u svakoj generaciji. On je neprijatelj unutar Crkve; on je izdajica koji izdaje Mistično Tijelo Kristovo poljupcem požude koja kvari tijelo ili prokletstvom hereze koja truje duh.
On je modernist koji izdaje Duha Svetoga jer svoju istinsku odanost duguje Duhu vremena. Križ je također prisutan u svakoj generaciji; on je u srcima onih koji ga biraju i u srcima onih koji ga odbijaju.
Oni koji ga biraju bivaju razapeti; oni koji ga odbijaju razapinju druge. Nakon raspeća dolazi smrt, koja je također prisutna u svakoj generaciji. Smrt je kraj povijesti za svakoga od nas.
To je kraj naše osobne priče u većoj priči zvanoj povijest, ali i početak Božje vječne priče koja je njegova Priča – narativ. U tom smislu, u tom najdubljem i vječnom smislu, trebali bismo živjeti svoje živote u prisutnosti istine tradicije.
U tom smislu, u tom najdubljem i vječnom smislu, trebali bismo vidjeti vlastitu budućnost u svjetlu prošlosti. I za Gospodinom hoditi – kao u procesijama jučer. Hodimo s Gospodinom i za Gospodina u Crkvi.
Više od istog autora:
Tri kapi vina i kap vode: Najljepše Mise u komunističkoj samici
Caru carevo, Bogu Božje: Čija je slika u nama?










