HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD USKRSLOGA GOSPODINA ISUSA KRISTA.
Mir vam i dobro, te blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Četvrtak je, dan spomena na Posljednju večeru i Isusove oproštajne govore pred jedanaestoricom apostola. Tada je Juda već u srcu otpao od Gospodina, iako je još uvijek bio tjelesno prisutan u krugu Dvanaestorice. Isus mu je oprao noge, ali mu nije dopustio da ostane u zajedništvu izabranika, jer je u sebi već gajio izdaju. Družio se izvana s Gospodinom, ali ga u duhu nije ljubio, nego je hranio nelojalnost i tamu.
Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, svježe i vedro; ovdje je osjetno zahladilo, temperatura je oko pet stupnjeva. Postoji opasnost od proljetnog mraza baš sada, kada su vinogradi propupali i prolistali. Molimo da Gospodin od nas odvrati svako zlo, jer se ovih dana po našim grobljima već obavljaju pobožnosti blagoslova polja. Tamo se moli da se Gospodin udostoji dati plodove zemlji, da nas sačuva od kuge, glada, rata i zle godine.
U Svetom pismu čitamo kako su se Izraelci triput godišnje morali pojaviti pred Gospodinom, osobito o Blagdanu sjenica. Taj se blagdan ujesen slavio punih sedam dana kao zahvala za berbu, urod polja, vinograda i maslinika. Sve u našem životu ovisi o blagoslovu odozgor, koliko god se mi trudili i štitili svoje usjeve. Bez Njega ne ide. Bog daje blagoslov. Nijemci zato kažu: „An Gottes Segen ist alles gelegen“ – sve ovisi o Božjem blagoslovu, o Onome gore.
Euharistijski govor u Kafarnaumu
Rekoh već, četvrtak je – spomen na Gospodnju večeru. U dnevnim evanđeljima ovih dana čitamo i slušamo Isusov euharistijski govor u Kafarnaumu, gdje jasno kaže da treba blagovati njegovo tijelo i piti njegovu krv. Sam pojam „piti krv“ morao je u ušima pravovjernih Izraelaca zazvučati sablažnjivo, gotovo kao hula.
Na mnogim se mjestima u Bibliji izričito zabranjuje uživanje krvi; krv životinje trebalo je potpuno pustiti da isteče u zemlju, jer su vjerovali da je u krvi sam život. Smatralo se da uživanjem životinjske krvi čovjek u sebe prima nešto životinjsko i da postaje sličniji životinjama. Zato i danas u židovstvu postoje strogi propisi glede hrane i pripreme mesa.
Stavarna prisutnost
Upravo na toj pozadini Isus bez ustručavanja izgovara: „Ovo je tijelo moje, ovo je kalež krvi moje. Činite to meni na spomen.“ On ne govori o pukom znaku, nego o otajstvu stvarne prisutnosti. U Prvoj poslanici Korinćanima apostol Pavao snažno naglašava da je predao ono što je i sam primio od Gospodina: kako je Gospodin Isus u noći kad bijaše predan uzeo kruh, zahvalio, razlomio ga i rekao te iste riječi; zatim uzeo kalež i izgovorio nad njim riječi posvete.
Nije riječ samo o simbolu. Simbol može biti zastava ili grb; oni upućuju na zbilju, ali sami nisu ta zbilja. U Euharistiji kruh i vino stvarno se pretvaraju u Gospodina i od toga, te za to, Crkva živi. Kod protestanata euharistija se često shvaća simbolički, dok mi vjerujemo u stvarnu prisutnost. Zato vidimo stotine tisuća vjernika na euharistijskim slavljima koja predvodi Papa, pa i ovih dana u Africi.
Vjerujemo: Riječ je postala tijelom, utjelovila se u Isusu Kristu. Njegova izgovorena riječ u tijelu postaje ponovno tijelo u Euharistiji, kako je od samih početaka Crkve. Kruh u rukama, blagoslov, lomljenje i blagovanje – u tom se sklopu Gospodin daje nama i postaje jedan od nas. Uzimamo ga u sebe i blagujemo istinskog Gospodina. Zato su pogani u ranim stoljećima optuživali kršćane za ljudožderstvo i kanibalizam, ne razumijevajući otajstvo vjere koje se otkrivalo katekumenima tek u pripravi za krštenje.
Istina kršćanstva
Danas slušamo nastavak Isusova govora o Euharistiji u Kafarnaumu. Isus govori jasno, nedvosmisleno i ne povlači se pred protivljenjem. Njegove riječi izazivaju sablazan, ali On izgovara istinu, jer On jest Istina.
Kršćanstvo se često prezire upravo zato što za sebe postulira istinu i ne pristaje na relativizam. Mrzi ga se i zbog grijeha mnogih njegovih sljedbenika, kao i zbog nauka koji suvremenom svijetu može izgledati težak i neshvatljiv. Ipak, slijedeći Isusov nauk, kršćanstvo poznaje čovjeka dublje nego što svijet poznaje sam sebe. Kršćanstvo govori istinu o čovjekovu palom stanju, a svijet je često nije spreman čuti.
Naša sposobnost da o vlastitoj grešnosti govorimo iskreno, jednostavno i bez uvijanja otvara prostor za iscjeljenje. U takvom priznanju krije se klica oslobođenja od istoga palog stanja. Evanđelist Ivan će reći: Bog je ljubav. Ta se ljubav utjelovila u Isusu Kristu koji je mene i nas ljubio i samoga sebe predao za nas.
Cijena vjere
Pozvani smo živjeti za Njega i iz Njega. Ako je Bog ljubav, kako uči Sveto pismo i kako mi kršćani vjerujemo, onda nije iznenađenje da je svijet bez Boga ujedno i svijet bez ljubavi. A čovjeku je ljubav potrebna jednako kao hrana i zrak, pa se spontano nameće pitanje: kako održati prisutnost Boga i njegove ljubavi u vlastitom životu i kako je probuditi u svijetu koji Boga ne poznaje, a često ga i ne želi upoznati?
Vjera ima svoju cijenu, a nasljedovanje Gospodina traži žrtvu. Jeftina vjera, vjera bez cijene, oblik je samoobmane. Takva vjera ne stvara učenike, ne mijenja ljude ni svijet. Nitko ne postaje uvjeren svjedočanstvom vjere koja se ne razlikuje od ugodne samopomoći ili psihološke terapije. Vrijeme kušnje koje proživljavamo zato nije trenutak poraza, nego povlastica za vjernike. Pozvani smo probuditi se na mjeru Božje ljubavi, sjetiti se cijene koju je Krist platio za naše otkupljenje i radovati se pravoj sreći koju njegova žrtva donosi onima koji istinski vjeruju.
Svjedočanstvo Filipa i svetog Jurja
Slijedimo svoje učitelje u vjeri. U Djelima apostolskim čitamo kako đakon Filip, nakon djelovanja u Samariji, susreće dostojanstvenika etiopske kraljice i tumači mu Pismo. Rekli bismo da mu „lomi riječ“, otvara mu razum i srce za Gospodina. Čovjek tada spontano zaključuje: „Evo vode. Što me priječi da budem kršten?“ Tako izgleda vjera koja je prosvijetljena, poučena i raspoloživa milosti. Ona ne odgađa odgovor na Božji poziv.
Danas je ujedno spomen svetog Jure, odnosno Jurja, mučenika i zaštitnika vojnika. Sveti Juraj bio je rimski časnik koji je za vrijeme Dioklecijanova progona podnio mučeničku smrt 303. godine jer nije htio pogaziti vjeru u Krista. U kasnijoj, bogato ukrašenoj legendi, Juraj se pojavljuje kao junak koji mačem pobjeđuje paklenog zmaja, simbol zla.
Nepobjedivi junak vjere postao je veliki zaštitnik vojnika i čašćen je među mnogim narodima. Zemlja smještena između Malog i Velikog Kavkaza, Gruzija, prema predaji je dobila ime upravo po njemu, a sveti Juraj je i zaštitnik Engleske od ranoga srednjeg vijeka. Jedna savezna država u Americi nosi ime Georgia, također povezano s njegovim imenom i štovanjem. Juraj je široko štovan i na Istoku i na Zapadu; najčešće ga se prikazuje kako kopljem ili mačem ubija neman – zmaja.
Svima koji nose njegovo ime želimo sretan imendan! Vrijedi pročitati što o svetom Jurju piše sveti Petar Damiani u današnjem liturgijskom čitanju. Taj je veliki crkveni naučitelj u 11. stoljeću napisao i znameniti spis „Gomora“, u kojem oštro napada moralne zloporabe i razvrat u Crkvi svojega doba. Crkva je uvijek prolazila kroz krize, ali je iz njih – po Božjoj milosti i po vjernosti svetaca – izlazila još snažnija. Tako je bilo nekada, tako je i danas: vrijeme kušnje postaje vrijeme čišćenja i obnove.
Više od istog autora:
Nihil obstat za Međugorje: sensus fidei na djelu
