HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – USKRSLA I PROSLAVLJENA – KOJI VLADA NAD SVIME! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Četvrtak je – spomen na Gospodnju Posljednju večeru, na dramatične trenutke njegova života u kojima svjesno ide ususret muci i križu. On zna što ga čeka, to je onaj njegov ČAS o kojemu je govorio već u Kani Galilejskoj, a i višekratno nakon toga u Ivanovu evanđelju.
Zahvalimo Gospodinu za još jedno divno svježe jutro; nije hladno kao jučer, a danju se ovdje penje temperatura i iznad 25 stupnjeva. Kao da tek krajem svibnja nastupa ono pravo proljeće, a kalendarski smo blizu i ljeta. Izmolimo svoje uobičajene molitve: Ispovijest vjere, znak križa, odreknuće od zla i sotone, te stare zmije i ubojice ljudi koji samo navodi na zlo.
Ne pratim Euroviziju još od sedamdesetih godina, taj velesajam taštine i glamura, a u posljednje vrijeme imamo svaku vrst izopačenosti, pa čak i sotonizma u tekstovima. “The Poison Cake” – Otrovni kolač onoga našega nesretnoga predstavljača prošle godine, a i ove godine sve je nešto uvijeno u sotonističke stihove, kako čitam u komentarima. Upravo kao i za Olimpijade u Parizu prije dvije godine, kad se ismijavala Posljednja večera itd., i za otvaranja tih “igara”.
Ono što je nama najsvetije i čemu su umjetnici posvećivali sve svoje sposobnosti postalo je predmetom ruganja. Ne znam što bi bilo da se takvo što dogodilo u drugim zemljama gdje kršćanstvo nije dominantna religija, gdje kršćanstvo nije utisnulo svoj neizbrisivi pečat, makar to neki i nijekali. Ali nemoguće je zanijekati skoro dvije tisuće godina tu baštinu, od onih skica i ilustracija po katakombama i rimskim spomenicima do naših dana. Kršćanstvo, doduše, nije kultura ni civilizacija – možemo se tomu diviti – ali ono je u biti pristanak uz Isusa Krista, Gospodina i Gospodara.
Kultura ruganja i kršćanska baština
On je sam izrekao bitne riječi za Posljednje večere pred zbunjenim učenicima. I te riječi su oblikovale Zapad, utisnule svoj neizbrisivi pečat milijunima onih koji su pošli za Isusom Kristom. I to nas vraća na Isusovu molitvu u evanđelju. I danas slušamo završnicu Isusove velikosvećeničke molitve u 17. Ivanovu poglavlju.
Vječni život, kaže Isus, jest “da oni poznaju tebe, jedinog pravog Boga, i Isusa Krista kojeg si poslao”. Vječni život nije samo beskrajno postojanje nakon smrti. Vječni život počinje sada kroz odnos s Bogom koji se u Isusu objavio. Poznavati Boga u biblijskom smislu, čuli smo jučer, znači intimnost, zajedništvo, sudjelovanje u božanskom životu.
Kršćanstvo nije prvenstveno u nekim praksama, pravilima ili ritualima, iako sve to ima svoje mjesto u životu. Kršćanstvo je u svojoj biti u zajedništvu sa živim Bogom kako se objavio u Isusu Kristu. Mnogi ljudi danas znaju činjenice o kršćanstvu, a da zapravo ne poznaju Krista.
Vjerske istine mogu se poznavati razumski i intelektualno, a ipak ostati duhovno udaljene. Isus nas poziva u nešto dublje: živi odnos povjerenja, ljubavi i preobrazbe. Treba, dakle, istine u sebe asimilirati i s njima živjeti. A taj odnos s Isusom mijenja način na koji gledamo na sve ostalo.
Vječni život kao živi odnos s Kristom
Isus jasno govori: “Neću vas ostaviti kao siročad!” Ako Isusa, ako Boga poznajemo kao Oca, više ne živimo kao napuštena siročad. Evanđeosko obećanje iz Isusovih usta prekrasno to sažima: “Neću vas ostaviti kao siročad.” Kad je riječ o “siročadi”, pred očima su nam milijuni djece koja su raseljena, ratom rastavljena od svojih roditelja, djeca koja su istrgnuta iz svoga bezbrižnog svagdana, koja vapiju za komadom kruha ili čašom vode. Te riječi snažno govore najdubljim strahovima ljudskog srca. Jedna od najvećih tjeskoba koje ljudi nose je strah od napuštanja, ostavljenost.
Bojimo se da ćemo biti zaboravljeni, odbačeni, odbijeni, nevoljeni, neprihvaćeni. Bojimo se i strah nas je usamljenosti, napose u starosti. Slušam o tome svaki dan u ispovjedaonici. Ipak, Isus obećava da njegov odlazak nije napuštanje. Kroz Duha Svetoga ostaje prisutan svojoj Crkvi. Učenici više nisu mogli fizički vidjeti Isusa nakon uzašašća, no Krist nije bio odsutan. Zapravo, kroz Duha je postao prisutan vjernicima svugdje i u svakom dobu.
Obećanje Duha: Niste ostavljeni kao siročad
To je današnja tajna Crkve. Krist je uskrsnuo i uzašao, a ipak ostaje među nama. On govori kroz Sveto pismo. Djeluje kroz sakramente. On ljubi kroz dobrotu vjernika, kroz nebrojene milosrdne samaritance. On jača kroz Duha Svetoga. Ponekad ljudi traže dramatične Božje znakove, čudesa, dok zanemaruju njegovu tihu svakodnevnu prisutnost. Krist je prisutan u euharistiji. Bog je prisutan u oprostu, u sakramentu ispovijedi. Bog je prisutan u djelima milosrđa. Bog je prisutan u vjernoj izdržljivosti i ustrajnosti običnih vjernika, napose onih koji su u bolesti.
Sama Gornja soba uči nas nečemu bitnom o kršćanskom životu. Prije nego što su apostoli javno i smjelo propovijedali, prije nego što su se dogodila čudesa, prije nego što su tisuće krštene na Pedesetnicu, postojalo je molitveno čekanje. Misija nastaje iz molitvenog zajedništva s Bogom. Crkva slabi svaki put kad izgubi taj temelj.
Sama aktivnost nije dovoljna. Sami programi nisu dovoljni. Samo strategije nisu dovoljne. A događa se to u ovim raznim sinodalnim sastancima na kojima gotovo i nema spomena Isusa Krista ni evangelizacije. O tome su posljednji pape podizali svoj SOS u Crkvi. Natrag na izvor, na biotop vjere i života.
Bez molitve Crkva postaje iscrpljena i površna. Apostoli su mijenjali svijet ne zato što su posjedovali bogatstvo ili politički utjecaj, već zato što su bili ispunjeni Duhom Svetim. Ponekad govorimo o Pedesetnici kao da je to samo prošli događaj. Ali Duh nastavlja obnavljati Crkvu. Svako obraćenje je djelo Duha. Svaki iskreni čin milosrđa djelo je Duha. Svaki svetac oblikovan je Duhom.
Moramo napraviti mjesta za Duha kroz molitvu, šutnju, pokajanje i otvorenost. Dolje imate poveznicu za nagovor što ga je održao prije petnaest godina papa Benedikt rimskim svećenicima. Vrijedi pročitati jer je natopljen Duhom Svetim, a odnosi se na Pavlovo obraćanje starješinama Crkve u Efezu, koje je izgovorio na obali, u Miletu.
Duhovna ostavština Crkvi u Rimu: Govor pape Benedikta nadahnut Pavlovim oproštajem u Miletu
Više od istog autora:
Kućna Crkva: Izvorno mjesto susreta
