Na Trsatu je mr. sc. preč. Goran Žan Lebović Casalonga pozvao na otvoreni crkveni dijalog o novom prijevodu Biblije te na sinodalnu odgovornost laika i veću pastoralnu transparentnost u Crkvi.
U nastavku donosimo cjelovito uvodno izlaganje koje je ovaj crkveni pravnik i kancelar Riječke nadbiskupije, održao na tribini Susreti s Biblijom hrvatskoga biblijskoga društva u dvorani Ivana Pavla II. na Trsatskom svetištu u Rijeci 27. svibnja 2026.
Značenje Trsata i biblijska baština
Predraga braćo i sestre, poštovani sudionici, okupljeni smo večeras na Svetište Majke Božje Trsatske, na mjestu koje stoljećima predstavlja prostor susreta vjere, kulture i naroda, kako bismo predstavili knjigu Susreti s Biblijom Hrvatskoga biblijskoga društva (Tonimir, Varaždinske Toplice, 2026., 288 str., Znanstvena biblioteka, 37) autora Petra Radelja. Ovo predstavljanje nije samo književni ili teološki događaj. Ono je i znak jedne Crkve koja želi razgovarati, slušati, razlučivati i suočavati se s važnim pitanjima koja se tiču vjernosti Božjoj riječi i odgovornosti prema vjernicima.
Nije slučajno da se ovaj susret događa upravo na Trsatu. Trsat nije samo jedno od najvažnijih hrvatskih marijanskih svetišta. To je mjesto povezano s predajom o nazaretskoj kućici, Svetoj kući iz Nazareta, koja se prema predaji od 1291. do 1294. nalazila upravo ovdje prije prijenosa u Loreto. Taj prostor stoljećima simbolizira povezanost hrvatskoga naroda s otajstvom Utjelovljenja i Božje riječi koja je „tijelom postala“. Zato nije bez značenja da se upravo ovdje raspravlja o pitanju vjernosti Božanskoj objavi – Svetome Pismu i njegovu prijevodu.
Istodobno, Trsat nosi i snažnu suvremenu teološku memoriju. Dovoljno je spomenuti djelovanje velikih hrvatskih bibličara i franjevaca poput Filiberta Gassa, Bonaventure Dude i Jerka Fućka, koji su nakon Drugoga vatikanskog koncila otvorili novu epohu hrvatskoga biblijskog pastorala. Njihov rad nije bio samo akademski pothvat, nego služenje Crkvi: približiti Božju riječ vjernicima, ali pritom sačuvati njezinu vjernost izvorniku i prije svega cjelovitost katoličke vjere.
Uloga laika i sinodalna odgovornost
Tomu bih pridodao i doprinos ondašnjeg cenzora Zagrebačke biblije dr. Ante Kresine, profesora na Teologiji u Rijeci. U tom smislu, za pohvaliti je da je nakon toliko godina napravljen novi suvremeniji prijevod Svetoga Pisma kao i rad i trud koji je u njega uložen. No, sam prijevod i kvaliteta rada, kao i svako ljudsko djelo podložni su opravdanoj kritici. Osobito, ako se ne radi samo o privatnom, ekumenskom ili studijskom prijevodu nego o prijevodu kojem su pisali predgovor vodeći crkveni autoriteti današnjice i koji uživa suglasnosti biskupskih konferencija, kako naznačuje izdavač.
Upravo na toj liniji treba promatrati i djelovanje hrvatskoga teologa Petra Radelja. On nije tek publicist ili polemičar. On se može promatrati kao primjer angažiranoga i sinodalnog laika koji ozbiljno shvaća svoje mjesto u Crkvi. Kao teolog i angažirani vjernik ostvaruje ono što Crkva prepoznaje u kanonu 212. § 3. Zakonika kanonskoga prava: da vjernici imaju „pravo, dapače i dužnost” očitovati svojim pastirima mišljenje o onome što se odnosi na dobro Crkve.
U tom smislu Radeljeva kritička i stručna analiza novog prijevoda Biblije moraju se promatrati kao izraz crkvene odgovornosti i sinodalne svijesti. Sinodalnost ne znači da svi misle isto, nego da se svi slušaju u zajedničkom traženju istine. Upravo zato papa Franjo stalno upozorava na opasnost klerikalizma – mentaliteta prema kojemu samo hijerarhija govori, a ostali šute. Sinodalna Crkva pretpostavlja da Duh Sveti djeluje u cijelom Božjem narodu kroz ono što tradicija naziva sensus fidei fidelium – osjećaj vjere vjernika.
Nadbiskup Uzinić i kultura dijaloga
Upravo je riječki nadbiskup Mate Uzinić jedan od najprepoznatljivijih glasova takvoga pristupa u hrvatskoj Crkvi. Njegov pastoralni stil obilježen je nastojanjem da Crkva bude prostor slušanja, a ne samo govorenja; prostor dijaloga, a ne zatvorenosti.
Nadbiskup Uzinić više je puta isticao da je „dijalog uvijek bolji od hereze“, upozoravajući pritom da najveća prepreka dijalogu nije različitost mišljenja, nego „apsolutiziranje vlastite istine“. Upravo ta njegova misao duboko odražava sinodalni duh Crkve: istina se ne nameće silom ni administrativnim autoritetom, nego se zajednički razlučuje u slušanju Duha Svetoga i međusobnom slušanju vjernika.
Nadbiskup Uzinić često upozorava i na opasnost klerikalizma, koji ne vidi samo kao zlouporabu moći, nego i kao mentalitet koji guši suodgovornost laika i zatvara prostor za kritičko promišljanje. Upravo zato u riječkoj Crkvi nastoji stvarati ozračje u kojem laici, teolozi, pastoralni djelatnici i vjernici, bez obzira na međusobne različitosti, mogu slobodno i odgovorno iznijeti svoje mišljenje o pitanjima važnima za život Crkve.
Takav pristup ne znači relativizaciju hijerarhije, nego povjerenje da Duh Sveti djeluje u cijelom Božjem narodu. To se osobito vidjelo i kroz Mediteranske susrete, koji nisu bili samo kulturni ili ekumenski događaj, nego pokušaj stvaranja crkvenoga prostora u kojem se mogu čuti različiti glasovi pozvani na unutarcrkveni dijalog, različita iskustva i različite perspektive.
Upravo takav prostor kojega je stvorio nadbiskup Mate u Riječkoj Crkvi, omogućuje i večerašnje predstavljanje ove knjige: prostor u kojem se može argumentirano raspravljati o pitanjima koja se tiču same srži vjere i života Crkve, kritički, ali ne destruktivno, propitkujući suvremene procese i događaje u hrvatskom društvu i samoj Crkvi. Jer Rijeka je, zaista, luka različitosti.
Transparentnost
Nadbiskup Mate Uzinić pritom nije otvorio samo prostor za dijalog i različita mišljenja, nego i ozračje u kojem je Crkva spremna priznati vlastite slabosti, pogreške i propuste. U više svojih javnih nastupa i intervjua isticao je da Crkva ne smije nastupati kao zajednica savršenih, nego kao zajednica ljudi koji su i sami potrebni obraćenja, iscjeljenja i Božjega milosrđa.
Govorio je kako Crkva gubi vjerodostojnost onda kada pokušava prikriti vlastite slabosti ili kada nije spremna ponizno priznati pogreške i tražiti oprost. Upravo zato često naglašava potrebu „Crkve koja sluša”, „Crkve koja priznaje svoje rane” i „Crkve koja se ne boji istine”.
Takav pristup osobito dolazi do izražaja u njegovu inzistiranju na transparentnosti i spremnosti da se unutar same Crkve otvore teške teme koje su se nekoć gurale pod tepih. Time nadbiskup Uzinić pokazuje da sinodalnost nije samo pitanje struktura ili sastanaka, nego duhovni stav poniznosti i spremnosti na obraćenje.
Upravo u takvu ozračju moguće je razumjeti i večerašnje predstavljanje knjige Petra Radelja: kao sinodalni doprinos Crkvi koja ima dovoljno vjere i nutarnje snage da čuje kritiku, prizna moguće propuste i kroz dijalog traži put vjernosti Evanđelju i Božjoj riječi.
Teologija prijevoda
To je osobito važno kada je riječ o Svetome Pismu, jer pitanje prijevoda Biblije nije samo filološko ili književno pitanje. Ono je duboko teološko i crkveno pitanje. Crkva je kroz povijest uvijek bila iznimno oprezna prema prijevodima Svetoga Pisma jer je znala koliko prijevod može utjecati na samu vjeru.
Staro načelo lex orandi, lex credendi – „zakon molitve jest zakon vjere“ – podsjeća nas da način na koji Crkva moli oblikuje ono što Crkva vjeruje. Liturgijski tekstovi, biblijski prijevodi i teološki izrazi nisu neutralni. Ako se promijeni smisao teksta, s vremenom se može promijeniti i sadržaj vjere.
Upravo zato Crkva uvijek bdije nad autentičnošću prijevoda. Povijest kršćanstva pokazuje da su gotovo sve velike hereze pokušavale legitimirati svoje nauke reinterpretacijom ili prilagodbom biblijskoga teksta. Arijanci, gnostici, ali i mnogi kasniji reformacijski pokreti koristili su određene prijevodne zahvate ili selektivna tumačenja kako bi poduprli vlastite doktrine.
Zato i najmanje jezične nijanse mogu imati veliku važnost. Promjena glagolskog vremena, padeža ili ključnog teološkog izraza ponekad ne mijenja samo stil rečenice, nego i njezin dogmatski naglasak.
U tom kontekstu posebno je zanimljivo pitanje u kojem autor problematizira mogućnost da određeni prijevodni zahvati u novome izdanju ublažavaju ili mijenjaju Pavlove naglaske o vjeri, djelima i opravdanju ili, primjerice, osporavaju katoličku mariologiju. Takva pitanja nisu trivijalna niti se mogu svesti na osobne polemike. Ona zadiru u samo srce katoličke hermeneutike i odnosa prema Svetome Pismu.
Ako se prijevodom, makar i nenamjerno, zamagli smisao teksta koji je stoljećima bio važan u katoličko-protestantskim raspravama, onda je posve legitimno postaviti pitanje teološke preciznosti i odgovornosti prevoditelja, recenzenata i cenzora.
Prilagodba jeziku vremena i čuvanje smisla
Naravno, svaki prijevod nužno uključuje određenu interpretaciju i prilagodbu jeziku vremena. Ali cilj autentičnog prijevoda jest sačuvati bit i smisao izvornoga teksta, a ne prilagoditi tekst unaprijed postavljenim ideološkim ili teološkim preferencijama. Upravo zato Drugi vatikanski koncil u konstituciji Dei Verbum traži da prijevodi budu popraćeni potrebnim komentarima, fusnotama i tumačenjima kako bi se izbjegla pogrešna interpretacija i osiguralo čitanje u skladu s vjerom Crkve.
Na web stranicama katoličkog izdavača Verbum čitamo: „Biblija – novi hrvatski katolički prijevod. Nova hrvatska katolička Biblija rezultat je više od dvadeset godina marljivoga zajedničkoga rada vrsnih biblijskih stručnjaka, mahom s hrvatskih katoličkih teoloških fakulteta. Objavljena je u suizdanju Hrvatskog biblijskog društva, Verbuma i Naših ognjišta, a ima službena crkvena odobrenja Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH. Riječ je o prvom cjelovitom katoličkom prijevodu Svetoga Pisma prevedenom izravno s izvornika – hebrejskoga, aramejskoga i grčkoga.“
Kanonski postupci i odgovornost pastira
Kada se neko izdanje predstavlja kao „novi hrvatski katolički prijevod”, kao što to čini Verbum, pridjev „katolički“ nosi ozbiljnu odgovornost. On bi trebao jamčiti da je riječ o tekstu koji je doktrinalno čist, oslobođen zabluda i usklađen s katoličkim naukom i crkvenom predajom. Upravo zato Crkva ima rigorozne procedure odobravanja takvih izdanja. To je izričit zahtjev Drugoga vatikanskog sabora i Zakonika kanonskoga prava.
Te procedure uključuju poznate oznake nihil obstat i imprimatur. Nihil obstat znači da službeni crkveni cenzor nakon pregleda rukopisa nije pronašao ništa protivno vjeri i moralu. Imprimatur znači službeno dopuštenje crkvene hijerarhijske vlasti za tiskanje djela. To nije tek administrativna formalnost, nego znak da je tekst prošao ozbiljnu crkvenu provjeru pravovjernosti.
U konačnici, to je potvrda da crkveni autoritet (lat. auctoritas) istinski opravdava smisao svoga naziva sadržan u latinskom glagolu augere što označava – rasti, izgrađivati. Jer je svaka vlast – auctoritas u Crkvi dana za izgrađivanje i rast vjere, a ne za legitimizaciju bilo čega što bi išlo protiv same vjere ili dovodilo do pada vjere. Kad bi to bilo tako, to bi bila zloporaba same vlasti.
Postupak odobravanja novih prijevoda Biblije dodatno je reguliran kanonom 825. Zakonika kanonskoga prava. Katolički prijevod ne može biti objavljen bez odobrenja Apostolske Stolice ili biskupske konferencije. Ako je riječ o liturgijskoj uporabi, postupak postaje još stroži jer je potrebna potvrda Svete Stolice, takozvana recognitio, a za prijevod je potrebno uskladiti tekst sa izdanjem Nove vulgate.
Potreba za ispravkom i vjernost istini
Upravo zato pitanja koja otvara teolog Petar Radelj imaju ozbiljnu težinu. Ako su njegove primjedbe utemeljene, što je pozvan prosuditi i sam čitatelj, tada se nužno postavlja pitanje gdje je došlo do propusta: u radu prevoditelja, stručnih recenzenata, cenzora ili drugih instanci koje su trebale osigurati doktrinalnu i tekstualnu ispravnost izdanja.
Svakako, valja imati na umu da ekumensko izdanje Biblije nikada ne može ugoditi doktrinama svih konfesija. Kriteriji da ono bude katoličko, naprotiv, vrlo su jasni. Time se otvara i pitanje odgovornosti za eventualnu štetu koja je nastala među katoličkim vjernicima.
Crkvena povijest poznaje slične situacije. Dovoljno je prisjetiti se Nizozemskoga katekizma iz šezdesetih godina prošloga stoljeća, koji je zbog određenih odstupanja od regula fidei morao biti naknadno korigiran kroz dopunjena i ispravljena izdanja. To pokazuje da Crkva poznaje mogućnost korekcije, dopune pa čak i opoziva određenih odobrenja kada se pokaže potreba za zaštitom cjelovitosti vjere.
Taj primjer doziva u pamet riječi pape Benedikta XVI. iz Svećeničke godine 2009., kada je upozorio da „ništa ne nanosi toliku patnju Crkvi kao grijesi njezinih pastira”, osobito kada svojim naukom ili propustima nanose štetu povjerenom narodu Božjemu.
Te riječi podsjećaju koliko je velika odgovornost onih koji sudjeluju u prijenosu vjere i tumačenju Božje riječi – u lancu od samih prevoditelja pa sve do onih koji izdaju odobrenja, ali i do izdavača i nakladnika jer se mogu dovesti u situaciju da nude proizvod koji ne odgovara deklaraciji što je, striktno gledano – prijevara ili obmana krajnjeg korisnika koji im daje povjerenje.
No upravo je zato važno da se o takvim pitanjima razgovara otvoreno, argumentirano i crkveno odgovorno, a ne ideološki ili polemički. U tome i jest vrijednost večerašnjega susreta: ne u stvaranju podjela, nego u ozbiljnom promišljanju o tome kako ostati vjeran Božjoj riječi i kako graditi Crkvu koja se ne boji istine, dijaloga i razlučivanja.
Primjer sinodalnog djelovanja vjernika
U tome smislu knjiga Susreti s Biblijom Hrvatskoga biblijskoga društva, autora Petra Radelja, uz prostor dijaloga koji u riječkoj Crkvi otvara nadbiskup Mate Uzinić, može se promatrati kao primjer sinodalnoga djelovanja vjernika laika koji ljubav prema Crkvi pokazuje upravo kroz odgovorno promišljanje, argumentiranu kritiku i zauzetost za autentičnost vjere i Božje riječi.
Vjerujem da će njegov doprinos pokazivanju ili prokazivanju nedostatka cjelovitosti katoličke vjere u toj Bibliji imati snagu da izazove potrebne promjene koje će dovesti do nužnih korekcija od strane nadležnih, vezanih uz ovaj prijevod Svetoga Pisma.
Potrebu novoga ispravljanja prijevoda možda najbolje možemo vidjeti u poglavlju knjige gdje je u usporednim stupcima tekst Ivanova Evanđelja koji je preveo i poslao profesor Dugandžić prije redakture i kakav je objavljen nakon nje. Autor piše: „Ukratko, prijevodi su iskasapljeni do neprepoznatljivosti i nevjernosti izvorniku, a prevoditelji su ih vidjeli tek nakon izlaska Biblije iz tiska. Tekstovi se [ovdje] prenose bez lektorskih i korektorskih zahvata“ (str. 161). Što su vidjeli prevoditelji? Što su vidjeli članovi Biskupske konferencije? Što su vidjeli redaktori? Što su vidjeli izdavači?
Očito postoje velika pitanja iz toga. Na kraju krajeva i onaj osvrt biskupa Šaška pokazuje i objašnjava da Crkva i dalje ostaje pri onome što je u liturgiji i što je u katehezi, a to jest onaj prijevod kojim se sada služimo.
Goran Žan Lebović Casalonga
Podržavaš neovisno novinarstvo? Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini, klikni na poveznicu u nastavku, informiraj se o planovima našeg portala i doprinesi i ti našem djelovanju;
