HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – GOSPODINA I GOSPODARA NAD SVIME! MIR VAM I DOBRO! Blagoslovljen i radostan početak novoga dana i radnoga tjedna. Za mnoge je učenike i školarce posljednji radni i školski tjedan, a onda se očekuju rezultati. Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, svježe i vedro.
Izmolimo svoje uobičajene molitve: veliki znak križa, Vjerovanje, odreknuće od zla i Sotone, svih njegovih zavođenja i umijeća. Jer ne zaboravimo, on je sama inteligencija, ali takva koja okreće sve na zlo, u drugom smjeru. Upropaštava i baca u Pakao, kako sam Gospodin kaže. Bojte se onoga koji može uništiti i baciti u Pakao – veli sam Gospodin. A Pakao je spomenut i u Fatimskoj tajni koja je otkrivena vidiocima koji su imali viđenje Pakla i duša koje su u njemu, a sama ih je Marija naučila molitvu: O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe. Sačuvaj nas od paklenoga ognja. Dovedi u raj sve duše, napose one kojima je tvoje milosrđe najpotrebnije.
Sotonin komunizam
Nije to moglo nastati u glavama nepismene djece, nego je to Marijina molitva. Kao i Magnificat. Kao i ono što je kazala Juanu Diegu u Guadalupi ili Bernardici u Lurdu. Dakle, imamo jamstvo kako postoji Raj i Pakao i iz tih svjedočanstava i ukazanja. Na nama je da nas Gospodin očuva od Zla i Zloga; na nama je moliti za one koji su u pandžama Zloga svojim grijesima, hulama, bogohulama, koji truju svijet svojim psovkama, onečišćuju zrak oko sebe, a sebe bacaju u naručje Zloga. Jučer smo nešto malo govorili o „blagodatima“ komunizma, a znamo da su oni od malih nogu djecu učili da se klanjaju zemaljskim veličinama. Đavao je savršeni imitator, oponašatelj; on se majmunira i oponaša Boga i Crkvu. Namjesto prve pričesti – prve inicijacije – stvorili su „male pionire“ s onim rupčićima oko vrata; namjesto krizme stvorili su primanje u omladinu; htjeli su pokoriti ljudske duše. A pogotovo ona lakrdija oko štafete i Dana mladosti, kad se iz svakoga sela i svake škole morala trčati štafeta u čast „voljenome“.
Pa onda veliki slet u Beogradu za diktatorov rođendan, koji je u tome uživao. Stotine tisuća bile su u to uključene i nije bilo šanse da se toga riješiš. Inače slijedi kazna. A ovih smo dana svjedoci kako je, prema nekim procjenama, više od milijun pravoslavaca pohodilo sabornu crkvu u Beogradu i poljubilo i iskazalo štovanje „pojasu Blažene Djevice Marije – Bogorodice“. Ljudi su stajali po deset i petnaest sati u redu da poljube tu časnu relikviju koja se čuva na Gori Atosu. Ima dirljivih svjedočanstava o iskustvima koja su doživjeli pojedinci pri susretu s tom relikvijom. Napose je dirljiva jedna mala djevojčica koja onako nevinim srcem govori svoje svjedočanstvo kako ju je nešto obuzelo u cijelom tijelu, neka blagodat. Slao sam to nekima, stavio sam to i na status u WhatsAppu. Ono može doći samo iz nevine duše i srca. Pa i svjedočanstvo jedne vjeroučiteljice. Sve su to svjedočanstva kako čovjek bez Boga ne može, kako ne može zatomiti u sebi ono Božje, Božju sliku o kojoj govori i Papa u svojoj novoj enciklici.
Euharistija kao odgovor
Poglavito je dojmljiv put pape Lava XIV. u Španjolsku. Čovjek može govoriti o sekularizaciji, posvjetovnjačenju, ali negdje duboko u čovjeku postoji upravo taj poticaj – biti bliže Bogu. Jučer je u Madridu za tjelovsku procesiju, koju je predvodio sam Papa, bilo više od milijun i tristo tisuća ljudi. Koje samo mnoštvo! To može samo Krist okupiti oko sebe, u sakramentu svoje žive prisutnosti među nama, u Euharistiji. On hodi, on predhodi, on nam pokazuje put. A tu je i Marija – zvana Hodegetria – ona koja nas vodi na životnom putu. Izraelci su putovali kroz pustinju i Gospodin ih je hranio manom. Za svaki dan. Nije bilo pohrane ni rezerve. I mi putujemo kroz pustinju. Krajolik može biti drugačiji, ali duhovna stvarnost ostaje ista. Živimo u svijetu obilježenom neizvjesnošću, tjeskobom, podjelama, iskušenjima i patnjom. Mnogi ljudi osjećaju glad koju nijedno zemaljsko postignuće ne može zadovoljiti.
Foto: Javier SORIANO / AFP
Govor na gori i put radosti
Unatoč neviđenom prosperitetu i tehnološkom napretku, bezbrojna srca ostaju nemirna i neispunjena. Ljudska bića nastavljaju tražiti smisao, svrhu, identitet i nadu. Euharistija je Božji odgovor na tu najdublju glad. Kao što je mana hranila Izrael na njegovu putu u Obećanu zemlju, tako Tijelo i Krv Kristova održavaju Crkvu na njezinu hodočašću prema nebeskom kraljevstvu. Pa ipak, euharistija je beskrajno veća od mane. Mana je hranila tijelo jedan dan; Krist hrani dušu za vječnost. Mana je mogla privremeno sačuvati život; Krist daje vječni život. Mana je bila znak; Krist je stvarnost na koju je znak ukazivao. Možemo to iskusiti svakodnevno ovdje u Međugorju. Hvala Isusu za njegovu stvarnu prisutnost.
Danas započinjemo u bogoslužju s čitanjima iz Matejeva Evanđelja – sve tamo do početka rujna. U četvrtom poglavlju Matej donosi Isusovu kušnju u pustinji, potom krštenje na Jordanu gdje imamo objavu Trojstva, a zatim sažeto kako je glas o Isusu odjeknuo na sve strane, ne samo u Galileji. Poziva učenike i onda, kad je vidio silan svijet, penje se na goru. Novi Mojsije. Mojsije se penjao na Sinaj, a ovdje Isus na neku uzvišicu. I danas oni koji hodočaste u Svetu zemlju pohode uglavnom svi Brdo blaženstava i malu crkvu uz Genezaretsko jezero. Veli se: „Isus se popeo na goru“ (Mt 5,1). Tako počinje najveća propovijed koja je ikada izrečena. Nije bilo to neko veliko brdo – kao primjerice naš Križevac – po našim standardima, ali je svakako bio i jest najljepši pogled u Svetoj zemlji. Isus je izrekao Propovijed na gori sjeverno od Kafarnauma, na sjevernom kraju Galileje, gledajući preko istoimenog mora.
Foto: Wikimedia Commons
Zapravo veliko jezero, Galilejsko jezero, odražava sjajnu modru boju tog neba. Do danas je područje ispunjeno pticama pjevicama. To je idiličan prizor. Kad se Isus popeo na Galilejsku goru, u mislima je imao i drugo brdo – Kalvariju. I to je jedini način na koji možemo istinski razumjeti Propovijed na gori. Kilometrima unaokolo i iz svih smjerova ljudi su dolazili Isusu – mladi i stari, bogati i siromašni, svi bolesnici koje su mučile nevolje i demoni. Činili su to iz istog razloga zbog kojeg su ljudi kroz stoljeća slijedili filozofe, učitelje i gurue. Možda se nisu tako izrazili, ali tražili su ključ sreće. Željeli su nešto više od onoga što su imali – ne materijalnu stvar, nego osjećaj, iskustvo, novinu. Radost je sreća u posjedovanju vlastitog dobra, doma, posla, karijere. Nikada u povijesti nije bilo učitelja, osim Krista, koji je doista ponudio čovjeku ključ savršene radosti. Kršćanstvo, znamo, jest istina i istinito. To nije samo osjećaj. To nije govor, narativ koji sublimira vječnu čežnju za srećom. To je put do istinske sreće – autentične i neograničene radosti sjedinjenja s Bogom.
Kada je naš Gospodin završio propovijed, mnoštvo je bilo ispunjeno divljenjem i strahopoštovanjem. „Mnoštvo se divilo njegovu nauku jer ih je poučavao kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci“ (Mt 7,28–29). Književnici i farizeji bili su pravnici, teolozi i analitičari Božje svete Riječi. I većina njih bila je dobra; većina ih je prakticirala ono što su propovijedali. Ali mnogi od njih nikada nisu stvarno razumjeli značenje i svrhu Božje objave. Isus nam daje ključ u ruke, on izriče ključne životne riječi. To je Govor na gori. Ključ za sretan i blagoslovljen život pod Kristovim vodstvom. Dajmo se od njega poučiti i voditi i život će nam biti blagoslovljen i sretan! Nalazimo se u devetnicama Srcu Isusovu, svetomu Anti te Bezgrješnom Srcu Marijinu. Pa budimo osobe molitve i predanja.
Hodočasnici žeđaju za toplinom Majčina srca i čudo sv. Noberta koji je preživio udar groma
Od Bonifacijeva hrasta do suvremenih kušnji: Put vjere i Crkve
