HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – KRALJA SVEGA VIDLJIVOGA I NEVIDLJIVOGA! MIR VAM I DOBRO! BLAGOSLOVLJEN I RADOSTAN POČETAK NOVOGA DANA. UTORAK JE – DAN POSVEĆEN NAPOSE SVETOMU ANTI. U subotu slavimo njegov blagdan, svetca svega svijeta. U devetnicama smo Srcu Isusovu i Marijinu te svetomu Anti.
Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, vedro, svježe, a dan će zacijelo biti vruć, kao i jučer. Svejedno, ovdje ne prestaju dolaziti hodočasnici iz svega svijeta. Čovjek se uvijek iznova iznenadi kad vidi koliko ljudi, koliko hodočasnika raznih jezika, boja, nacija. Ujedinjeni narodi su ovdje i mislim da je moćnija krunica u ruci hodočasnika od strojnice u ruci vojnika. Samo treba biti svjestan komu služimo i komu se molimo. Da ne naklapamo – kao što Isus kaže – kao pogani koji misle da će s mnoštva riječi biti uslišani.
Biblijski primjeri i siromaštvo duha
Jedna zanimljivost – u današnjem misnom čitanju imamo iz Knjige o kraljevima zgodu kako je Isus poslan onoj udovici, poganki, u Sarfati sidonskoj. Tu zgodu uzima Isus kao povod i primjer u svome nastupnom govoru u Nazaretu – upravo tu udovicu koja je bez igdje išta. Ima sina i nikoga više. Tako i s onom udovicom iz Naina kojoj sin bijaše preminuo pa ga je Isus uskrisio: Ženo, ne plači! Mladiću! Tebi kažem – ustani!
Ako se sjećate, u subotu smo završili s čitanjima iz Markova Evanđelja i ondje imamo na kraju upravo scenu s jednom udovicom koja je dala samo dva novčića, od svoje sirotinje, dok su se oni iz dijaspore – dosta bogati – natjecali tko će dati više, kao na dražbi. Izvikivali su iznose novca koji su davali u hramsku blagajnu. Kad čitamo Stari zavjet, možemo samo predočiti kakav to bijaše hramski „pogon“ u to doba. Toliko svećenika i levita, toliko pjevača trebalo je uzdržavati, a k tomu toliko žrtava raznih vrsta, pa onda drva za žrtve itd.
Novac, blagodat i sloboda
Sve je to iziskivalo goleme financijske izdatke, a sjetimo se da je za razorenje Jeruzalema i Hrama, uništenje te najveće židovske svetinje, sav novac koji se zatekao u Hramu, sve blago, odneseno u Rim i ondje su Vespazijan i sin mu Tit – koji su osvojili Jeruzalem – sagradili golemi Koloseum koji do danas stoji kao čudo graditeljstva.
Foto: Wikimedia commons
Još jedan dokaz da Bogu nije do novca, da on ne treba novac, da Isus nije imao novca uza se kad su ga iskušavali glede onoga poreznog novčića. Ili pak jučer – slušali smo blaženstva kao ključ za sretan i blagoslovljen život, i na prvom mjestu stoje siromasi. Ne moraju to biti oni bez igdje išta, nego oni koji su upućeni na Boga, koji ništa nemaju, a sve posjeduju ako imaju Boga. Tako kaže Pavao. Tako je postupao i sveti Franjo, pa i svi veliki svetci. Majka Tereza bila je potpuno izvlaštena. Ništa nije imala. I sve što bi dobila, pa i od Nobela, dala je za sirotinju.
Pobožnost u svakodnevici
Trebamo se vježbati u tome da ničemu ne robujemo, da nismo ovisnici. A upravo nas današnje društvo i mediji čine ovisnima o mnogočemu. Trebamo se u svagdanu vježbati u onome što smo čuli i doživjeli na nedjeljnoj euharistiji. Ne smije ono biti samo jedan sat ili jedan dan u tjednu. Trebamo kroz tjedan vježbati osobnu pobožnost, napose u starijoj dobi. Samo ćemo tako moći stvoriti dublji odnos s Kristom, s Marijom, sa svetcima kojima se utječemo.
Za neke vjernike može biti teško prenijeti slavljenje Boga, vjere i milosti koju osjećaju tijekom nedjeljne mise sa sobom u svoje užurbane tjedne i svoj svagdan. Mir i ljepota mise dobrodošli su predah od tempa i unakaženosti života u modernom svijetu. Predah nedjeljne svete mise prigoda je za mnoge katolike koji vode stresan život.
Most između mise i života
Pitanje je: što premošćuje jaz između života koji živimo sat vremena svake nedjelje na misi i života koji živimo ostatak tjedna? Jedan od najmoćnijih alata koje katolik može upotrijebiti jest redovita praksa osobne pobožnosti. Te pobožnosti mogu ponijeti misu daleko nakon nedjeljnog jutra i duboko u tjedan. Vjernici ih mogu koristiti ne samo da ponovno usmjere svoje dane na Krista, već i da se domognu mira i vjere svete mise.
Foto: Javier SORIANO / AFP
Katekizam jasno potiče praksu osobne pobožnosti, pod uvjetom da je utemeljena na Kristu. Kada se pravilno koriste, osobne pobožnosti su neprocjenjive. Ove osobne pobožnosti nikada ne bi smjele zamijeniti redovito prisustvovanje misi i primanje sakramenata. Ali ne treba ih zanemarivati ili podcjenjivati zbog njihove duhovne učinkovitosti.
Krhkost života i molitva
Nažalost, priroda modernog života na Zapadu nalaže da naši prioriteti obično nisu usmjereni na našu molitvu i duhovnu dobrobit, te u konačnici na konačna odredišta naših duša. To je ironično, jer kroz svu buku i rastresenost krhkost života uvijek je pred nama. Čovjek osjeća da je u svemu ograničen. Bilo da je riječ o našim vlastitim životima i ljudima koje poznajemo ili o beskrajnim medijima, naša su osjetila preplavljena slikama i pričama koje se bave smrću, ratovima, katastrofama, potresima, pa i tragičnim slučajevima. Itekako smo svjesni činjenice da nam sutra nikada nije zajamčeno i stoga bismo trebali biti svjesni odluka koje danas donosimo.
Sveti Efrem Sirijski
Vježbajmo se u pobožnostima, stvorimo neki red u molitvama, da to ne bude tek onako mehanički odrađeno. Sveta je Terezija znala reći kako je Bog i među loncima i poklopcima u kuhinji. Baciti pogled na Krista, svetu sliku, molitveni uzdah, strjelovite molitve. Sve nam to pomaže staviti se u Božju prisutnost. Danas Crkva slavi jednoga velikana iz četvrtoga stoljeća, svetoga Efrema Sirijskoga. Znamo iz povijesti Crkve da je Sirija bila nešto kao kolijevka kršćanstva. Efrem je živio u četvrtom stoljeću, bio je suvremenik Atanazija, Bazilija, Grgura Nisenskog i Grgura Nazijanskog.
Foto: Wikimedia commons
Život i djelo svetca
Efrem je bio sirijskog podrijetla i sin građanina Nisibisa. Još kao mladić pridružio se svetom biskupu Jakovu, koji ga je krstio, i ubrzo je toliko napredovao u svetosti i učenju da je imenovan učiteljem u školi Nisibisa u Mezopotamiji. Nakon smrti biskupa Jakova, Nisibis su zarobili Perzijanci, a Efrem je otišao u Edesu, gdje se prvo nastanio među redovnicima u planinama. Kasnije, kako bi izbjegao društvo onih koji su hrlili k njemu, prihvatio je pustinjački život. Postavljen je za đakona Crkve u Edesi, ali je iz poniznosti odbio svećeništvo. Bio je bogat svim vrlinama i nastojao je steći pobožnost i religioznost slijedeći istinsku mudrost.
Nasljeđe i duhovna ostavština
Svu svoju nadu polagao je u Boga, prezirao je sve ljudske i prolazne stvari i uvijek je bio ispunjen iskrenom željom za onima koji su božanski i vječni. Duh Božji ga je vodio u Cezareju Kapadokijsku, gdje je upoznao Bazilija, glasnogovornika Crkve, i imali su koristi od međusobnog druženja. Kako bi opovrgnuo mnoge zablude koje su u to vrijeme mučile Crkvu i objasnio tajne Isusa Krista, napisao je mnoge knjige na sirijskom jeziku, od kojih su gotovo sve prevedene na grčki.
Sveti Jeronim svjedoči da je postigao takvu slavu da su se njegovi spisi javno čitali u crkvama nakon čitanja Svetog pisma. Zbog svojih djela, tako punih svjetla nebeskoga nauka, bio je vrlo štovan čak i za života kao crkveni naučitelj. Sastavio je himne u slavu Blažene Djevice Marije i svetaca, zbog čega su ga Sirijci nazivali „Harfom Duha Svetoga“. Bio je poznat po svojoj velikoj i nježnoj odanosti prema Bezgrešnoj Djevici. Umro je, bogat zaslugama, u Edesi u Mezopotamiji 374. godine. Dolje imate njegovu meditaciju!
Govor na gori je ključ istinske sreće u vremenu nesigurnosti
Od Bonifacijeva hrasta do suvremenih kušnji: Put vjere i Crkve
