David Cameron – Konzervativna stranka (Conservative Party) – 2010.–2016.
Prije točno deset godina (23. lipnja 2016.) britanski građani su odlučili da im je dosta briselske birokracije te da će izaći iz Europske unije. Od tada do danas Britanija se negdje izgubila na putu novoostvarene suverenosti. Istovremeno, briselska birokracija još žešće trudi stvoriti europsku federaciju u kojoj bi mali bili tek ukras velikima.
Što je pošlo krivo s britanskom neovisnošću od Europske unije? Prije svega nesposobni vlastodršci koji kao da su došli iz letećeg cirkusa Monty Pythona. Rijetko koji narod ima tako malo sreće s vlastodršcima kao Britanci u zadnjih deset godina.
Referendum o neovisnosti od EU raspisao je David Cameron, nakon što ga je brzopleto obećao tijekom predizborne kampanje 2015. godine. Cameron se žestoko zalagao za ostanak UK u EU, no nije uspio – 51,89% Britanaca reklo je da želi van.
Cameron nije doživio referendum na mjestu premijera. Deset dana prije (13. lipnja) referenduma premijerkom je postala Theresa May. Torijevci (Konzervativna stranka – Conservative and Unionist Party) su smijenili Camerona s mjesta premijera 11. lipnja.
Theresa May – Konzervativna stranka (Conservative and Unionist Party) – 2016.–2019.
Jadnoj May u krilo je pao „vrući krompir” pregovora s EU o razdruživanju. Bruxelles se do maksimuma potrudio da bude što teži, ne toliko da kazni Britance već da zaplaši sve ostale koji bi poželjeli pobjeći iz „sretne” europske obitelji. Kako bi si olakšala položaj i dobila politički kredibilitet May je 8. lipnja 2017. raspisala prijevremene izbore, na kojima su njezini torijevci tijesno pobijedili. Iako bi se zapravo trebalo reći da su laburisti izgubili s obzirom da im je na čelu bio komunist Jeremy Corbyn, osoba koju bi laburisti najradije zaboravili.
Vrlo brzo se pokazalo da May novi mandat nije ništa pomogao te je zapela u beskonačnim pregovorima s Bruxellesom oko statusa Sjeverne Irske. Zauzeti natezanjem s Bruxellesom, London je gubio vrijeme potrebno za novo pozicioniranje Ujedinjenog Kraljevstva, prije svega potpisivanje trgovinskih sporazuma s novim partnerskim državama.
Nakon što je Parlament 15. siječnja 2019. odbio prijedlog sporazuma o razdruživanju s EU (samo 202 zastupnika je bilo za, a čak 432 protiv) svima osim Theresi May bilo je jasno da su joj premijerski dani odbrojani. Nakon mjeseci natezanja premijerka May podnijela je ostavku 24. svibnja 2019.
Boris Johnson – Konzervativna stranka (Conservative and Unionist Party) – 2019.–2022.
Umjesto nje na čelo torijevaca i britanske vlade došla je mlada nada britanske politike Alexander Boris de Pfeffel Johnson, poznatiji kao Boris Johnson. Bivši novinar koji je znatan dio radnog staža skupio i u Bruxellesu, a poslije bio gradonačelnik Londona, Johnson se zdušno bacio na dovršetak pregovaranja s Bruxellesom.
Nije prošlo puno vremena i Boris se uspio posvađati s Parlamentom oko izlaska iz EU. Naravno, glavni problem bila je Sjeverna Irska. Kao i May i Johnson je izlaz potražio u prijevremenim izborima, koji su održani 12. prosinca 2019.
Za razliku od May Johnson je ostvario nadmoćnu pobjedu i značajno podebljao većinu. Ne toliko svojom zaslugom koliko činjenicom da je Britancima bilo dosta gledati komunistu Jeremyja Corbyna na čelu laburista (Laburistička stranka – Labour Party). Nakon puno natezanja, podvaljivanja i tona izlivene žuči, laburisti su 4. travnja 2020. smijenili Corbyna i na čelo doveli Keira Starmera, aktualnog britanskog premijera, iako ne zadugo.
S novom parlamentarnom većinom Johnson je uspio progurati sporazum o razdruživanju s EU te je UK postala samostalna 31. siječnja 2020. I kad su se Britanci ponadali da će se konačno okrenuti budućnosti i sklapanju novih trgovinskih sporazuma, dogodila se pandemija COVID-19.
Od samog početka britanska vlada se nije dobro snašla. Iako su prvi slučajevi službeno potvrđeni već 13. siječnja 2020. bolest je službeno priznata tek 23. ožujka proglašavanjem prvog „lockdowna”. Za usporedbu hrvatska vlada je COVID-19 priznala 11. ožujka proglasivši epidemiju.
Korona se dočepala i samog premijera te je Johnson završio na intenzivnoj njezi bolnice St Thomas’ Hospital 6. travnja. I dok je Boris „pričao s anđečićima” njegova vlada uporno je tvrdila kako je sve u redu i da premijer redovito ispunjava dužnosti. Tako je krenula prva velika COVID afera Borisa Johnsona.
Premijer je pušten iz bolnice 12. travnja, a na posao se vratio tek 26. istog mjeseca. S novostečenim imunitetom na koronavirus Johnson se malo opustio. Što je izazvalo nemali skandal kad je otkriveno da, po onoj poslovici starih Rimljana „quod licet Iovi, non licet bovi” (po naški što je dozvoljeno Bogu nije i volu), ekipa iz Downing Streeta 10 redovito održavala vrtne zabave mimo bilo kakvih epidemioloških pravila.
Zabave za opuštanje nakon radnog vremena, na kojima su se jele velike količine finih sireva i pili hektolitri najfinijih vina, održavane su tijekom svibnja, usred najstrožih epidemioloških mjera. Fotografije s tih zabava dospjele su do javnosti krajem prosinca 2021. i pospješile Johnsonov pad.
Uz ogroman broj drugih skandala (glavni savjetnik premijera Dominic Cummings otjeran je iz vlade 13. studenog 2020. jer su mediji otkrili kako je zaražen kovidom putovao po Engleskoj), i s dramatično malom potporom birača Johnson je objavio ostavku 7. lipnja 2022. Što zbog COVID-a, a što zbog Johnsonovog pristupa vladanju kao beskonačnog „partya”, Ujedinjeno Kraljevstvo je otklizalo u još dublju krizu.
Liz Truss – Konzervativna stranka (Conservative and Unionist Party) – 2022.
Johnson je u najdublju krizu od osnutka 1834. godine uspio gurnuti i Conservative and Unionist Party (Konzervativna i unionistička stranka). To objašnjava kako su torijevci uspjeli za nasljednicu Johnsona na mjestu predsjednice stranke i premijerke izabrati Liz Truss.
Gospođa Truss se potpuno pogubila na mjestu premijerke te je uspjela ostvariti rekordno kratki premijerski mandat u britanskoj povijesti – 49 dana. Stoga nije uspjela nanijeti puno štete.
Rishi Sunak – Konzervativna stranka (Conservative and Unionist Party) – 2022.–2024.
Torijevcima je krajem 2022. bilo dosta eksperimentiranja s premijerkama pa su pokušali s dramatično novim smjerom – za predsjednika stranke i premijera izabrati lika koji kao da je došao iz satirične serije Spitting Image – Rishi Sunak. S obzirom da je rođen u Southamptonu u Engleskoj Sunak je tehnički punopravni Englez. Iako se već na prvi pogled vidi da mu ne treba raditi DNK analizu kako bi se utvrdilo da nije.
Sunak je potomak indijskih roditelja koji su se u Veliku Britaniju doselili iz istočne Afrike. Njegov izbor bit će prvi simptom ogromne socijalne, društvene i ekonomske krize u kojoj će se Britanija ubrzo naći i u koju još dublje tone. Sunak je za premijera izglasan 25. listopada 2022. Na toj će poziciji izdržati do 5. srpnja 2024.
U nepune dvije godine nije ni mogao nešto puno učiniti. Osim što se pobrinuo da sumnjivim pravnim postupcima poveća obiteljsko bogatstvo. Naime, Sunak je oženio pravu Indijku Akshatu Murty, kćerku indijskog milijardera Narayana Murthya. A kako bogati ne žele dijeliti bogatstvo s pučanima kroz plaćanje poreza, pa iako vam je suprug na poziciji s koje se baš ti porezi smišljaju i provode, gospođa Murty je smislila kako ih izbjeći.
Britanski tisak je u travnju 2022. javnosti otkrio da je gospođa Murty izbjegla platiti 20 milijuna funti poreza tako što je imala nedomicilni porezni status (zadržala je indijsko državljanstvo). Skandal je bio tim veći jer je gospođa Murty tu rupu u zakonima počela rabiti kad joj je suprug bio ministar financija.
Iako je gospođa Murty na kraju objavila kako ne želi da njezin status ometa političku karijeru njezinog supruga, te je objavila da će početi dobrovoljno plaćati britanske poreze na svoj prihod, britanskoj javnosti, izranjavanoj COVID mjerama, bilo je dosta i nje i njezinog supruga. A i torijevaca…
Stoga nije bilo nikakvo iznenađenje da su torijevci na parlamentarnim izborima 4. srpnja 2024. doživjeli potpuni potop – osvojili su samo 121 zastupničko mjesto. Laburisti (Laburistička stranka – Labour Party) su osvojili čak 411 (povećanje od čak 211). Ako su Britanci pomislili da će im konačno krenuti, gadno su se prevarili.
Keir Starmer – Laburistička stranka (Labour Party) – 2024.–danas
Prvi laburistički premijer nakon 2010. godine Keir Starmer do sada je bezbroj puta dokazao da je zalutao u visoku politiku. U nepune dvije godine vladanja (premijerom je postao 5. srpnja 2024.) Starmer je uspio nanizati same afere.
Doduše, imao je nemalu nesreću (kao i svi ostali europski vlastodršci) da se u Ovalni ured Bijele kuće 20. siječnja 2025. vratio Donald Trump. Koji je odmah počeo uvoditi carine i neprijateljima i prijateljima. To je Starmera silom prilike natjeralo da konačno sklopi trgovinski sporazum sa Sjedinjenim Državama, a kako bi spasio ono malo izvoza što iz Ujedinjenog Kraljevstva ide u SAD-e.
Ako mislite da Britanci Amerikancima najviše prodaju aute i whiskyje niste u pravu. Iz UK prema SAD-u najviše ide plemenitih metala i dragog kamenja, iako u Velikoj Britaniji ne postoji niti jedan rudnik tako nečega. Naravno, plemeniti metali i drago kamenje preko Atlantika ide kao (pre)skupi nakit.
Zbog svega toga od posebne je važnosti bilo tko će biti britanski veleposlanik u Washingtonu. Starmer je na to mjesto postavio pajdu Petera Mandelsona. Mandelson je 2020. godine bio odlučujući igrač u dolasku Starmera na čelo laburista, pa mu je sada trebalo vratiti protuuslugu. Ubrzo se pokazalo da Starmer nije mogao izabrati gorega.
U rujnu 2025. počeli su izlaziti dijelovi dosjea pedofila i svodnika Jeffreya Epsteina. U kojima je upravo Mandelson imao značajnog udjela. Starmer se prvo branio da nije ništa znao te da je Mandelson prešutio vezu s Epsteinom. A onda se otkrilo da je Mandelson imenovan za veleposlanika u Washingtonu iako nije prošao sigurnosnu provjeru (navodno je špijunirao za Ruse i Kineze). Naravno, tako nešto bilo je jedino moguće na izravnu zapovijed premijera. Pa su krenuli pozivi na ostavku. Koje je Starmer ignorirao.
A onda su 1. svibnja došli djelomični lokalni izbori. Na kojima su laburisti doživjeli neviđeni potop. U nekoliko dana potom 98 laburističkih zastupnika u parlamentu objavilo je izjave kojima pozivaju Starmera na ostavku. Koju on naravno nije podnio.
Međutim, zavjerenici su imali veliki problem – koga postaviti za protukandidata? Nevjerojatno je da među 403 zastupnika laburisti nisu mogli pronaći nikoga dostojnog da naslijedi Starmera. Pa su u parlament izvanrednim izborima doveli donedavnog gradonačelnika Manchestera Andyja Burnhama.
Burnham je vječni „archenemy” (najveći neprijatelj) Starmeru te se očekuje teška borba. Iako ljevičarski mediji najavljuju Starmerovu brzu ostavku (po onoj što se babi snilo to baba i napisala) iz Starmerovog tabora najavljuju odlučan otpor. Uostalom, samo je 98 zastupnika zatražilo njegovu ostavku. Tristo pet (još) nije.
U svakom slučaju Starmerovo vladanje došlo je kraju. Iako to neće ništa bitno promijeniti jer Burnham može biti samo isti ili još gori. Problem je u laburistima koji nemaju rješenja za britanske probleme. Samo stvaraju nove. Bez obzira tko im je na čelu.
Epilog
Tako su izgubljeni vlastodršci Velike Britanije uništili odličnu priliku za novi početak. Ovdje su, kako bi tekst ostao u barem nekim okvirima čitljivosti, spomenute samo neke afere. A bilo ih je još jako puno.
Više od istog autora:
Tjedan kapitulacija i otrježnjenja
Trump kasni na G7 – slavi 80. rođendan na UFC-u u dvorištu Bijele kuće
Vojna analiza: Europski odgovor na ruski napad na baltičke zemlje
Podržavaš neovisno novinarstvo? Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini doniraj:
Primatelj: Dijalog
IBAN: HR5923400091111245038
Opis plaćanja: Donacija za Dijalog.hr
Model: 00
Poziv na broj: (upisati datum)
