Prenosimo u cijelosti objavu vlč. Gorana Casalonge, upravitelja župa Križišće i Šmrika kraj Kraljevice, u Hrvatskom Primorju, iz niza „Dnevnik seoskog župnika iz srca Mediterana“.
Dan antifašističke borbe nije samo spomen na jedan povijesni pokret otpora, nego i prigoda za promišljanje o trajnom pitanju koje prati svaku ljudsku zajednicu: kakav odnos treba postojati između autoriteta, moći i savjesti? Kada vlast služi čovjeku, a kada čovjeka podvrgava sebi? Kada autoritet izgrađuje zajednicu, a kada se pretvara u tiraniju?
Na ta pitanja snažno odgovaraju životi svetoga Ivana Fishera i svetoga Tome Morea, dvojice engleskih mučenika iz 16. stoljeća koji su se usprotivili zahtjevu kralja Henrika VIII. da ga se prizna vrhovnim poglavarom Crkve u Engleskoj. Njihovo svjedočanstvo nije bilo politička pobuna, nego obrana istine, savjesti i ispravnoga razumijevanja autoriteta. Kada sam godine 2022. preuzeo nadbiskupijsku kancelariju, odmah sam dao staviti u ured, sliku sv. Tomasa Morea.
Kao čovjeku koji je vodio važne institucionalne poslove, smatrao sam da se trebam preporučiti, kao i moju službu, u njegov zagovor. U prilogu je video iz kancelarije, koji je pripravljan za pastoral mladih gdje kratko govorim o sv. Tomi Moreu ispred njegove slike.
No, vratimo se na ono bitno. Pojam autoriteta u kršćanskoj tradiciji ima duboko značenje. Latinska riječ auctoritas povezana je s glagolom augere, što znači „povećati“, „uzrokovati rast“, „izgrađivati“. Autoritet stoga nije prvenstveno moć zapovijedanja, nego sposobnost da se drugomu pomogne rasti. Njegova je svrha izgradnja zajednice, promicanje dobra i omogućavanje ljudima da ostvare puninu svoga poziva. Autoritet je ukorijenjen u istini i služenju.
Istinski autoritet nije proizvoljan. Njegova je svrha povećati život članova zajednice i graditi zajedništvo. U kršćanskom razumijevanju autoritet nije utemeljen na pukoj sili, nego na istinitosti. On nije samo pravni sudac, nego svjedok istine i njezin služitelj. Ima i duboku pedagošku ulogu: poput učitelja vodi čovjeka prema razumijevanju stvarnosti koju još ne vidi u potpunosti. Autoritet zato uvijek služi rastu osobe i zajednice.
Tu dolazimo do važne razlike između autoriteta i moći. Moć može prisiliti, ali ne može uvjeriti. Moć može proizvesti poslušnost, ali ne može proizvesti istinu. Autoritet djeluje snagom istine i vjerodostojnosti. U Crkvi su autoritet i moć povezani jer autoritet uključuje pravo i sposobnost poučavanja i upravljanja, ali ta moć uvijek mora biti podložna ljubavi, istini i zajedničkomu dobru.
Katolički nauk stoga naglašava da je autoritet prirodno ljudsko dobro. Potreban je ne samo zbog ljudskih slabosti, nego i zato što slobodni ljudi mogu ostvariti zajedničko dobro samo ako postoji načelo jedinstva koje usklađuje njihovo djelovanje. Međutim, vršenje autoriteta uvijek se moralno mjeri njegovim božanskim podrijetlom, razumnošću i ciljem kojemu služi.
Nitko nema pravo zapovijedati ono što je protivno dostojanstvu ljudske osobe, naravnom zakonu ili Božjoj volji. Autoritet se legitimno vrši samo kada teži zajedničkomu dobru i koristi moralno dopuštena sredstva. Kada vlast donosi nepravedne zakone, oni ne obvezuju u savjesti.
Upravo je tu istinu sveti Toma More sažeo u jednostavnoj, ali snažnoj misli: „Nije moguće da vladari po svojoj volji mijenjaju narav dobra i zla, niti da ljudski zakon može poništiti Božji zakon.“ Time je izrazio jedno od temeljnih načela kršćanske misli: vlast ne stvara moralni poredak, nego mu je podložna.
Zakon može uređivati ljudske odnose, ali ne može proizvoljno proglasiti dobrim ono što je po svojoj naravi zlo, niti zlim ono što je po svojoj naravi dobro. Kada država pokuša prisvojiti takvu ovlast, ona prestaje služiti istini i počinje zahtijevati ono što joj ne pripada – gospodstvo nad ljudskom savješću.
Upravo se na tom pitanju slomila engleska kriza 16. stoljeća.
Henrik VIII. nije započeo svoj javni život kao protivnik Katoličke Crkve. Naprotiv, bio je smatran jednim od najistaknutijih katoličkih vladara svoga vremena. U obrani katoličkoga nauka protiv Lutherovih napada napisao je djelo o sedam sakramenata zbog kojega mu je papa dodijelio naslov Defensor Fidei – Branitelj vjere. Malo je tko tada mogao naslutiti da će isti čovjek postati uzročnikom jednoga od najvećih raskola u povijesti zapadnoga kršćanstva.
Njegov pad nije započeo političkom odlukom nego osobnim moralnim padom. Velike povijesne tragedije često prethodno budu tragedije ljudskoga srca. Henrikova vezanost uz Anu Boleyn i želja da ozakoni odnos koji nije mogao biti usklađen s postojećim ženidbenim vezom postupno su postali pokretačkom silom njegovih političkih odluka. Ono što je započelo kao osobna strast postalo je državno pitanje, a zatim i pitanje cijele Crkve u Engleskoj.
Umjesto da svoj život uskladi s istinom, pokušao je istinu uskladiti sa svojim životom. Umjesto obraćenja tražio je promjenu zakona. Umjesto podlaganja vlastite volje moralnom poretku pokušao je moralni poredak podrediti vlastitoj volji. Tako je osobni grijeh prerastao u državni projekt.
Sveti Ivan Fisher upozorava na unutarnju dinamiku grijeha koji se ne priznaje i ne liječi obraćenjem: „Što se grijesi dulje zadržavaju skriveni u dušama, to duše postaju slabije i zaraznije iskvarene.“ Upravo se to dogodilo u slučaju Henrika VIII.
Ono što je započelo kao osobni moralni prijestup nije ostalo zatvoreno u privatnoj sferi, nego se postupno proširilo na političke odluke, crkvene strukture i na život cijeloga naroda. Nepriznati grijeh rijetko ostaje osobna stvar; on traži opravdanje, a opravdanje često prerasta u sustav koji od drugih zahtijeva sudjelovanje u vlastitoj zabludi.
No tragedija toga razdoblja ne leži samo u Henrikovu padu. Povijest Crkve pokazuje da osobni grijesi vladara postaju opasni tek onda kada ih ljudi odgovorni za istinu odluče opravdati ili prešutjeti. Upravo se to dogodilo u Engleskoj. Mnogi biskupi, teolozi i crkveni dostojanstvenici, umjesto da budu svjedoci Evanđelja, postali su tumači kraljevih želja. Umjesto da kralja pozovu na obraćenje, prilagodili su svoje sudove njegovim zahtjevima.
Umjesto da čuvaju polog vjere (depositum fidei), dopustili su da politički interes određuje ono što će se smjeti ispovijedati kao istina. Time je došlo do svojevrsnog preokreta u samom razumijevanju crkvene službe. Ono što je trebalo biti mjerilo prosudbe političke vlasti postalo je njezin sluga. Umjesto da istina prosuđuje moć, moć je počela određivati što će se smatrati istinom.
Sveti Toma More duboko je razumio kako je najveća opasnost za čovjeka upravo duhovna sljepoća koja proizlazi iz oholosti. Zato je zapisao: „Nikada nisam vidio budalu koja je za sebe mislila da nije mudra. Ako budala uspije prepoznati da je budala, tada to više nije ludost, nego mala iskra razuma.“
Te riječi pogađaju samu srž engleske krize. Henrik VIII., kao ni mnogi koji su ga slijedili, nisu sebe smatrali izdajnicima istine. Naprotiv, uvjerili su se da su oni u pravu i da imaju ovlast određivati što je istina. Upravo je u tome tragedija oholosti: ona čovjeku ne oduzima samo istinu, nego i sposobnost da prepozna vlastitu zabludu. Nasuprot tome, poniznost započinje onda kada čovjek prizna da nije mjerilo istine, nego njezin učenik i služitelj.
Crkva je od apostolskih vremena razumijevala da joj nije povjerena vlast da stvara novu objavu, nego da vjerno čuva, tumači i prenosi ono što je jednom zauvijek primila od Krista i apostola. Zato sveti Pavao govori Timoteju: „Čuvaj polog!“ (1 Tim 6,20). Biskup je prije svega čuvar, a ne vlasnik istine. On nije gospodar Objave, nego njezin sluga. Njegova služba ne sastoji se u tome da prilagođava vjeru željama vladara, društvenim pritiscima ili vlastitim interesima, nego da ostane vjeran onome što je primio, čak i kada takva vjernost nosi osobnu cijenu.
Da je upravo čuvanje pologa vjere srce biskupske službe, svjedoči i sam obred biskupskog ređenja. Crkva ni danas ne pita budućega biskupa hoće li biti uspješan upravitelj, vješt diplomat ili čovjek koji će se znati prilagoditi političkim okolnostima.
Prije svega pita ga: „Hoćeš li poklad vjere što se još od Apostola po predaji u Crkvi uvijek i svagdje čuva uzdržati čist i cjelovit?“
Na to kandidat odgovara: „Hoću.“
Odmah potom slijedi novo pitanje: „Hoćeš li Kristovo Tijelo, Crkvu, graditi i trajno ostati u njegovu jedinstvu s redom biskupa, pod autoritetom nasljednika svetog Petra Apostola?“
I na to odgovara: „Hoću.“
Na kraju obreda prima prsten uz riječi: „Primi prsten, znak vjernosti: ostani vjeran i Božju zaručnicu svetu Crkvu sačuvaj neokaljanu.“
Upravo u svjetlu tih riječi postaje jasna veličina Ivana Fishera, ali i težina otpada mnogih njegovih suvremenika. Fisher je učinio upravo ono što je obećao kao biskup: sačuvao je poklad vjere čistim i cjelovitim; ostao je u jedinstvu s Petrovim nasljednikom; ostao je vjeran Zaručnici Kristovoj. Nije dopustio da politička moć određuje sadržaj vjere niti da kraljeva volja zamijeni apostolsku predaju.
S druge strane, mnogi su biskupi toga vremena pristali upravo na ono što su pri svom ređenju obećali da nikada neće učiniti. Kada su dopustili da državni interes određuje granice crkvenoga nauka, kada su kraljevu volju pretpostavili jedinstvu s Petrovom Stolicom i kada su radi sigurnosti ili probitka pristali na kompromis s istinom, nisu izdali samo određenu disciplinarnu odredbu. Povrijedili su samo srce biskupske službe.
Upravo je zato kriza u vrijeme Henrika VIII. bila mnogo više od sukoba oko kraljeva braka ili pitanja crkvene jurisdikcije. Radilo se o pitanju hoće li Crkva ostati vjerna svojoj naravi. Ako politička vlast može određivati sadržaj vjere, tada Crkva prestaje biti Kristova i postaje produžena ruka države.
Ako biskupi prihvate da kraljeva volja određuje granice istine, tada više nisu nasljednici apostola nego službenici dvora.
Time nije bila izdana samo određena crkvena disciplina ili jedna politička odluka. Bila je ugrožena sama narav crkvene službe. Biskup nije postavljen da stvara istinu, nego da je čuva; nije postavljen da mijenja Evanđelje prema zahtjevima vremena, nego da vrijeme prosuđuje u svjetlu Evanđelja. Njegova zadaća nije prilagoditi Krista svijetu, nego svijet pozivati Kristu.
Kada pastir počne služiti interesima moćnika više nego Kristu, tada izdaje poslanje koje mu je povjereno. Tada se prekida unutarnji odnos između istine i autoriteta. Autoritet više ne služi rastu vjernika u istini, nego očuvanju vlastitoga položaja. Umjesto da bude svjedok Objave, pastir postaje njezin pregovarač. Umjesto da naviješta ono što je primio, počinje govoriti ono što je korisno. A kada korisnost zamijeni istinu, počinje se raspadati i duhovni život naroda.
U tom smislu tragedija mnogih engleskih biskupa nije bila samo u tome što su pogriješili u jednoj povijesnoj odluci. Njihova je tragedija bila u tome što su zaboravili da je vjernost važnija od uspjeha, istina važnija od sigurnosti, a Krist važniji od kralja. Zato njihova šutnja nije bila obična ljudska slabost, nego rana nanesena samom poslanju Crkve.
Kada je Henrik VIII. zatražio od svojih podanika da prihvate njegovu vrhovnu vlast nad Crkvom, sukob se više nije vodio oko političke lojalnosti, nego oko same naravi autoriteta. Kralj je počeo tražiti nešto što mu nije pripadalo. Umjesto da vrši vlast radi zajedničkoga dobra, počeo je zahtijevati podvrgavanje savjesti vlastitoj volji. Autoritet se počeo pretvarati u moć, a moć u sredstvo dominacije.
Od Branitelja vjere Henrik je u katoličkoj svijesti postao simbol vladara koji je radi vlastitih strasti razorio crkveno jedinstvo, podvrgnuo Crkvu državnoj kontroli i od svojih podanika zahtijevao ono što nijedan vladar nema pravo zahtijevati – da savjest podrede njegovoj volji.
Nažalost, velik dio engleskoga plemstva i znatan broj biskupa pristao je na kompromis.
Mnogi su procijenili da je sigurnije prilagoditi se novim okolnostima nego ostati vjerni istini. U tom je trenutku osobito zasjao lik svetoga Ivana Fishera. Gotovo jedini među engleskim biskupima ostao je nepokolebljiv. Nije tražio dvosmislena rješenja, nije pokušavao pomiriti ono što se nije moglo pomiriti i nije pristao žrtvovati istinu radi mira.
Dok su mnogi dvorjani, državni službenici i dio biskupa nastojali sačuvati položaje, prihode i kraljevu naklonost, Fisher je ostao slobodan upravo zato što nije imao što braniti osim istine. Njegov život odražavao je evanđeosko siromaštvo i onu nutarnju slobodu koja čovjeku omogućuje da služi Bogu, a ne vlastitim interesima.
Sveti Pavao u Poslanici Filipljanima govori o ljudima kojima je „bog trbuh, a svršetak propast“ (Fil 3,19). To nisu samo ljudi predani tjelesnim užitcima, nego svi oni koji vlastitu korist, sigurnost i probitak stavljaju iznad istine. Upravo se takva drama odvijala u Engleskoj.
Mnogi su pristali na kompromis jer su više voljeli sigurnost nego savjest, više položaj nego istinu, više kraljevu naklonost nego Božju vjernost. Njihov je izbor bio put prilagodbe, dok je Fisherov bio put križa.
U takvim okolnostima posebno snažno odjekuju riječi svetoga Tome Morea: „Kad bismo živjeli u državi u kojoj bi se krepost isplatila, zdrav razum učinio bi nas svetima. No budući da vidimo kako škrtost, srdžba, oholost i ludost često donose veću korist od ljubavi, skromnosti, pravednosti i razboritosti, možda moramo ostati postojani, pa i pod cijenu da budemo heroji.“
More je dobro razumio da vjernost istini često nema neposrednu zemaljsku nagradu. Naprotiv, nerijetko traži žrtvu, odricanje i spremnost na gubitak. Upravo zato svetost nije plod računice, nego hrabrosti da se ostane vjeran dobru čak i onda kada se čini da zlo prolazi bolje.
Zato se nad tim razdobljem mogu čitati i riječi iz Knjige Otkrivenja: „Jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.“ (Otk 3,16)
Tragedija engleskoga episkopata nije bila prvenstveno u otvorenom neprijateljstvu prema vjeri, nego u mlakosti. Malo je tko imao hrabrosti jasno reći ono što je znao da je istina. Malo je tko bio spreman izgubiti sve kako bi sačuvao vjernost Kristu.
Nevjernost velikoga dijela hijerarhije imala je teške posljedice. U desetljećima koja su uslijedila nastali su progoni katolika, a mnogi su svećenici djelovali potajno, skrivajući se po kućama vjernika. Obični puk skrivao je svećenike, gradio tajna skrovišta i riskirao vlastitu slobodu kako bi sačuvao vjeru svojih predaka.
Tako je upravo zajedništvo vjernoga naroda i vjernoga svećenstva očuvalo katoličku vjeru u Engleskoj tijekom najtežih vremena.
Nasuprot mnogima koji su popustili, Fisher je razumio da biskup može izgubiti imanje, položaj, ugled, pa i vlastiti život, ali ne smije izgubiti istinu koja mu je povjerena. Upravo zato njegova vjernost nije bila tvrdoglavost niti politički otpor, nego čin ljubavi prema Kristu, prema Crkvi i prema narodu kojemu je bio poslan služiti.
Fisher je znao da će narod dugoročno više stradati od biskupa koji izda istinu nego od kralja koji progoni Crkvu. Zato je radije prihvatio mučeništvo nego da svojom šutnjom potvrdi laž.
Među svim tim svjedocima najsjajnije mjesto zauzima sveti Toma More.
More nije bio crkveni dostojanstvenik, nego laik, otac obitelji, pravnik, humanist i lord kancelar Engleske. Bio je jedan od najbližih kraljevih suradnika i prijatelja. No upravo ga je njegova odanost istini dovela u sukob s čovjekom kojemu je godinama vjerno služio.
More nije bio revolucionar. Nije pozivao na nasilje niti je organizirao pobunu. Njegov način djelovanja bio je duboko kršćanski. Dugo je šutio, smatrajući da ga nitko ne može prisiliti da kaže ono što njegova savjest ne prihvaća. Kada je konačno morao birati između položaja i istine, izabrao je istinu.
Pred njim nije stajao izbor između života i smrti, nego između istine i kompromisa. Ozbiljno je shvatio Kristove riječi: „Tko god se prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem svojim koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred Ocem svojim koji je na nebesima.“ (Mt 10,32-33)
Moreova sloboda proizlazila je iz činjenice da svoju vrijednost nije mjerio mišljenjem dvora, javnosti ili političkih saveznika. Zato je mogao ostati miran i onda kada su ga napustili mnogi koji su mu se prije divili.
Njegov život sažimaju riječi koje mu se pripisuju: „Nije mi osobito stalo do toga što ljudi govore o meni, sve dok znam da me Bog odobrava.“ U toj jednostavnoj misli sažeta je bit kršćanske savjesti: konačno mjerilo ljudskog djelovanja nije prolazna ljudska pohvala, nego istina koja stoji pred Bogom.
Njegove posljednje riječi ostale su trajnim sažetkom kršćanskoga odnosa prema vlasti: „Umirem kao kraljev dobar sluga, ali najprije Božji.“
U toj se rečenici nalazi sva mudrost kršćanskoga poimanja autoriteta. Državna vlast zaslužuje poštovanje, ali nije apsolutna. Postoji zakon iznad svakoga ljudskog zakona i istina iznad svake političke koristi.
Sveti Ivan Pavao II., proglašavajući Tomu Morea zaštitnikom političara i državnika, napisao je da se odlikovao „postojanom vjernošću zakonitoj vlasti i ustanovama upravo zato što je želio služiti ne moći, nego vrhovnomu idealu pravednosti“.
Potom je dodao riječi koje sažimaju njegovo djelovanje: „Njegov nas život uči da je upravljanje prije svega vršenje kreposti.“
More nije služio vrhovnom idealu moći, nego vrhovnom idealu pravednosti.
Ovdje dolazimo i do samoga značenja antifašizma. Antifašizam se povijesno razvio kao pokret protiv fašizma i nacizma koji se od sredine tridesetih godina 20. stoljeća pojavio u gotovo svim europskim zemljama. Okupljao je demokrate, liberale, socijaliste, demokršćane, konzervativce, komuniste i mnoge druge. Nastao je kao odgovor na ideologije koje su nijekale dostojanstvo osobe, ograničavale slobodu savjesti i podvrgavale društvo apsolutnoj vlasti države ili vođe.
Istodobno, povijest upozorava da je i pojam antifašizma ponekad bio zloupotrebljavan. U komunističkim režimima istočne Europe naziv „antifašizam“ znao je služiti opravdavanju novih oblika neslobode. To pokazuje da nijedna velika ideja nije zaštićena od zlouporabe ako se odvoji od istine.
Autentični antifašizam zato ne pripada jednoj ideologiji. On pripada svima koji brane dostojanstvo ljudske osobe, slobodu savjesti, vladavinu prava i granice legitimne vlasti.
Upravo u tom smislu svjedočanstvo svetoga Ivana Fishera i svetoga Tome Morea poprima posebnu aktualnost. Oni nisu bili antifašisti u povijesnom smislu riječi jer su živjeli četiri stoljeća prije nastanka fašizma. Ali su živjeli one vrijednosti bez kojih ne bi bio moguć ni autentični antifašizam. Suprotstavili su se pokušaju da država ili pojedinci prisvoje ono što im ne pripada – ljudsku savjest. Branili su granice legitimnoga autoriteta i odbili priznati pravo vlasti da određuje istinu.
Njihov otpor nije bio revolucionaran ni nasilan, nego duboko moralan. Pokazali su da se obrana slobode ne događa najprije na bojištu nego u savjesti, ondje gdje čovjek odlučuje hoće li služiti moći ili istini.
Zato njihovo svjedočanstvo nadilazi granice jednoga povijesnog razdoblja. Ono ostaje trajna opomena svakomu društvu, svakoj državi i svakomu nositelju vlasti. Autoritet postoji da bi gradio, a ne rušio; da bi služio, a ne gospodario; da bi povećavao život drugih, a ne vlastitu moć. Kada prestane biti auctoritas koja uzrokuje rast, pretvara se u destruktivnu silu koja razara zajednicu.
Sveti Ivan Fisher i sveti Toma More ostaju zato svjedoci jednostavne, ali zahtjevne istine: čovjek može izgubiti položaj, ugled, slobodu pa čak i život, ali nikada ne smije izgubiti savjest. Upravo je u toj vjernosti savjesti sačuvano dostojanstvo osobe, a s njime i temelj svake istinske slobode.
Goran Žan Lebović Casalonga
