HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – GOSPODINA I GOSPODARA! MIR VAMA!
Blagoslovljen i radostan početak novoga radnog tjedna. Neka sve naše misli, riječi i djela te nakane imaju svoj konačni cilj – proslavu Boga u svijetu, dolazak kraljevstva Božjega – o kojemu molimo u svakome svojemu Očenašu. Neka se u svemu vrši Božja volja. Imali smo u prošlom tjednu u Službi čitanja male odlomke iz tumača Očenaša svetoga biskupa i mučenika Ciprijana, koji je mučen i ubijen kao biskup u Kartagi, u sjevernoj Africi, g. 258.
Bio je odvjetnik, govornik; kao odrasli čovjek u svojim tridesetim godinama imao je snažno iskustvo Božje prisutnosti i Božjega Duha te se obratio i vremenom postao svećenik i biskup, branitelj vjere. Za nepunih pet stoljeća cijela će sjeverna Afrika postati muslimanska; ni stotinu godina nakon Muhamedove smrti muslimani su bili pod Parizom.
Foto: Wikimedia Commons
Da ih nije porazio kod Poitiersa Karlo Martel, zacijelo bi cijela Europa bila muslimanska… Danas se to postupno događa promjenom demografske slike i migracijama iz islamskih zemalja. Gledamo kako se Europa urušava. Onaj filozof Jacques Derrida govorio je i pisao o dekonstrukciji. Čini se da je na djelu istinska dekonstrukcija svega što do jučer bijaše sveto i čašćeno. Hoćemo li dopustiti? Isus nam govori jučer višekratno – ne bojte se! Jeremija je pred nama kao uzor mučeništva.
Danas imamo u čitanjima sraz Davida i Golijata, koji je izazvao sve izraelske čete na dvoboj. Dolazi mladi, golobradi David i praćkom ga ubija. Boj ne bije svijetlo oružje, kaže naš pjesnik. Isus govori jučer o vlasima na glavi, o vrapcima koji ne padaju s krova bez znanja Oca nebeskoga. Upravo je Isus opjevao vrapce – ovjekovječio ih – a znamo kako su dosadni. Pa ipak – oni su uz psa čovjekovi nevjerni prijatelji, od Sjevernog pola do Ekvatora. Gdje ima ljudi, njihovih nastamba, ima i vrabaca i pasa. Od čovjeka neodvojivi.
Ne bojte se!
Isus nam jasno poručuje: Ne bojte se! Za mnoge ljude strah je jedno od odredišnih iskustava našega doba. Strah nas je rata i nasilja, ekonomske nesigurnosti i društvene nestabilnosti. Bojimo se bolesti, neuspjeha, odbacivanja, usamljenosti i smrti.
Bojimo se što drugi misle o nama. Bojimo se izgubiti svoje mjesto, ugled, sigurnost, pa čak i vjeru. Ispod mnogih naših odluka i tjeskoba krije se pitanje: „Što će biti sa mnom?“ Usred ove pozadine ljudskog straha, Božja riječ govori s izvanrednom jasnoćom i snagom. U srcu Evanđelja Isus tri puta ponavlja zapovijed: „Ne bojte se.“
Ova zapovijed nije površno ohrabrenje. Nije poricanje patnje ili opasnosti. Isus točno zna što čeka njegove učenike. Šalje ih u neprijateljski svijet. Zna da će se suočiti s protivljenjem, nerazumijevanjem, progonstvom, pa čak i smrću. Ipak im kaže: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti.“
Kršćanska hrabrost ne temelji se na odsutnosti opasnosti, nego na Božjoj prisutnosti. Isus govori svojim učenicima dok se pripremaju nastaviti njegovu misiju. Zna da će naići na otpor. Stoga ih uči kako živjeti u slobodi, a ne u strahu.
Foto: Wikimedia commons
Istina će vas osloboditi!
Istina ima izvanrednu kvalitetu. Može biti potisnuta neko vrijeme, ali ne može biti zauvijek zakopana. Laži se često čine moćnima kratkoročno, ali istina na kraju pobjeđuje jer pripada Bogu. Kroz povijest, bezbrojni pojedinci patili su jer su govorili istinu.
Proroci, sveci, mučenici, reformatori i svjedoci često su plaćali visoku cijenu za vjernost. Ipak, istina na kraju izađe na vidjelo. Sam Isus je vrhunski primjer. Bio je lažno optužen, osuđen, ismijavan, razapet i pokopan. Po svemu sudeći, zlo je trijumfiralo. Pa ipak, Uskrs je otkrio istinu. Uskrsnuće je razotkrilo nepravdu Križa i pokazalo da se Božje namjere ne mogu pobijediti.
Isti princip vrijedi i za naše vlastite živote. Ponekad se obeshrabrimo jer se dobrota čini slabom, a zlo jakim. Vidimo kako korupcija napreduje dok integritet pati. Vidimo kako se sebičnost nagrađuje, dok žrtva ostaje nezapažena. Ali Isus nas podsjeća da će Božji konačni sud otkriti sve. Ništa dobro učinjeno za Boga nikada nije izgubljeno. Ništa zlo ne izmiče njegovoj pozornosti.
Svjedočanstvo svetaca
Danas se Crkva sjeća dvojice velikana koji su kazali kralju Henriku VIII. veliko NE. Riječ je o svetim mučenicima Thomasu Moreu i Johnu Fisheru, nadbiskupu. Thomas More uživao je izvanrednu političku karijeru u svojoj zemlji. Rođen u uglednoj obitelji u Londonu 1478., Thomas je kao mladić ušao u kuću Johna Mortona, nadbiskupa Canterburyja i lorda kancelara.
Foto: Wikimedia commons
Zatim je nastavio studij prava u Oxfordu i Londonu, dok su se njegovi široki interesi proširili na kulturu, teologiju i klasičnu književnost. Temeljito je proučavao grčki, sudjelovao u intelektualnoj razmjeni i sklopio prijateljstva s istaknutim znanstvenicima renesanse, uključujući Erazma Deziderija Rotterdamskog.
Njegova religiozna osjetljivost vodila ga je da teži krjepostima kroz rigoroznu asketsku praksu. Održavao je prijateljske odnose s franjevcima samostana Greenwich i dulje vrijeme živio je s kartuzijancima u Londonu.
Obje su zajednice bile među glavnim središtima vjerskog života u kraljevstvu. Osjećajući se pozvanim na brak, obiteljski život i laičku službu, oženio se Johannom Colt 1505. godine, koja mu je rodila četvero djece.
Johanna je umrla 1511. godine, a Thomas se oženio Alicijom Middleton, udovicom s kćeri, kao drugom ženom. Tijekom cijelog života bio je voljen i odan suprug i otac, duboko posvećen vjerskom, moralnom i intelektualnom obrazovanju svoje djece.
Savjest i mučeništvo
Njegov dom primao je zetove, snahe i unuke te je bio otvoren mnogim mladim prijateljima koji su tražili istinu ili vlastiti poziv. Obiteljski život, štoviše, omogućavao je dovoljno vremena za zajedničku molitvu i lectio divina, kao i zdrave oblike domaće obnove. Thomas je svakodnevno prisustvovao misi u župnoj crkvi; međutim, samo su njegovi najbliži članovi obitelji znali za stroge pokore koje je obavljao.
Pod kraljem Henrikom VII. Thomas More prvi je put izabran u Parlament 1504. godine. Henrik VIII. obnovio je njegovo zastupničko mjesto 1510. godine i imenovao ga kraljevskim predstavnikom u glavnom gradu, čime ga je lansirao u uglednu karijeru u javnoj službi.
U sljedećem desetljeću kralj mu je više puta povjeravao misije u pitanjima diplomacije i trgovine, šaljući ga u Flandriju i na područje današnje Francuske. Nakon što je služio kao član Kraljevskog vijeća, predsjedavao visokim sudom i služio kao podblagajnik te dobio plemićki naziv, postao je predsjednik Donjeg doma, a time i njegov predsjednik 1523. godine. Kada se zemlja 1529. našla u političkoj i ekonomskoj krizi,
Thomas More, izuzetno cijenjen zbog svog moralnog integriteta i intelekta, iskrenosti i duhovnosti te izvanredne erudicije, imenovan je od strane kralja lordom kancelarom.
Thomas, prvi laik koji je obnašao ovu dužnost, našao se u izuzetno teškom razdoblju, nastojeći služiti i kralju i naciji. Vjeran svojim načelima, obvezao se promicati pravdu i obuzdati štetan utjecaj onih koji su slijedili vlastite interese na štetu slabih. Godine 1532. dao je ostavku na svoju dužnost, ne želeći podržati plan Henrika VIII. da preuzme kontrolu nad Crkvom u Engleskoj.
Vjernost do kraja
Povukao se iz javnog života, prihvaćajući teškoće siromaštva sa svojom obitelji i napuštanje mnogih koji su se pokazali lažnim prijateljima suočenima s nedaćama. Nakon što se utvrdila njegova nepokolebljiva odlučnost da odbaci svaki kompromis temeljen na svojoj savjesti, kralj ga je 1534. dao zatvoriti u Londonski toranj, gdje je bio podvrgnut raznim oblicima psihičke torture.
Thomas More odbio je biti slomljen i odbio je položiti zakletvu koja se od njega tražila, jer bi to značilo prihvaćanje političkog i crkvenog poretka koji je utro put nekontroliranoj vlasti.
Tijekom suđenja žarko je branio svoja uvjerenja o neraskidivosti braka, poštovanju baštine prava utemeljene na kršćanskim vrijednostima i slobodi Crkve od države. Nakon što ga je sud osudio, odrubljena mu je glava.
„Iz života i mučeništva svetog Tome Mora proizlazi poruka koja nadilazi stoljeća i govori ljudima svih vremena o neotuđivom dostojanstvu savjesti. Kao što nas podsjeća Drugi vatikanski koncil, u savjesti leži ‘skriveno’ – Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je zaštitnikom političara i državnika. Molimo za sve one koji vode sudbinu svojih naroda i svijeta – da se ravnaju prema Božjim principima. Upravo kao sveti Thomas – Toma More.
Marija je magnet, Europa tone u poganstvo: hoćemo li se probuditi na vrijeme?
