Prenosimo u cijelosti objavu vlč. Gorana Casalonge, iz niza „Dnevnik seoskog župnika iz srca Mediterana“.
Štovani štioče,
Postoje mjesta koja se ne mogu razumjeti samo kroz zemljopis, politiku ili ekonomiju. Njihova se stvarnost skriva dublje – u kolektivnom pamćenju naroda, u simbolima, običajima i vjeri koji su tijekom stoljeća oblikovali dušu zajednice. Korzika je jedno od takvih mjesta. Na prvi pogled ona je tek planinski otok usred Sredozemlja, između Francuske i Italije. No onaj tko je upozna iznutra otkriva da je riječ o svijetu u kojem prošlost još uvijek razgovara sa sadašnjošću i u kojem katolička vjera nije samo privatno uvjerenje nego način postojanja.
Kroz stoljeća Korzika je bila siromašna zemlja. Njezina sela bila su raspršena među planinama, a život stanovništva obilježen teškim radom, iseljevanjem i političkim sukobima. Upravo je zato Crkva postala puno više od religijske institucije. Ona je bila škola, mjesto okupljanja, čuvarica kolektivnoga pamćenja i znak jedinstva. U mnogim korzičkim selima crkveni toranj nije bio samo najviša građevina nego i duhovno središte oko kojega se organizirao život zajednice.
Za tradicionalnoga Korzikanca pripadnost obitelji, selu i vjeri činila je jednu nerazdvojivu cjelinu. Nije bilo moguće razumjeti tko si bez razumijevanja odakle dolaziš. Katolička vjera postala je svojevrsna memoria fidei – pamćenje vjere – koje je povezivalo žive s njihovim predcima i otvaralo ih prema budućnosti. Vjera nije bila tek skup istina koje treba prihvatiti, nego način življenja, tumačenja svijeta i razumijevanja vlastitoga mjesta u njemu.
Posebno mjesto u tom svijetu imaju bratovštine (confréries), čiji korijeni sežu stoljećima unatrag. Te laičke zajednice nisu bile samo priređivači procesija i liturgijskih slavlja. One su pomagale siromašnima, skrbile za bolesne, pokapale mrtve i čuvale duhovni identitet sela. Njihovo postojanje svjedočilo je da kršćanska vjera nije individualistički projekt nego život u zajedništvu – communio – koje povezuje ljude međusobno i s Bogom.
Upravo je o tome govorio papa Franjo tijekom svoga apostolskog pohoda Korzici. Govoreći o pučkoj pobožnosti, istaknuo je da ona nije folklor ni sentimentalni ostatak prošlosti, nego dragocjeni izraz vjere Božjega naroda. U procesijama, zavjetima, bratovštinama i hodočašćima Franjo je prepoznavao ono što Crkva naziva sensus fidei fidelium – nadnaravni osjećaj vjere koji Duh Sveti daruje vjernicima. Pučka pobožnost, govorio je Papa, predstavlja jednu od najljepših očitovanja inkulturacije Evanđelja, trenutak u kojemu vjera postaje kultura, a kultura postaje nositeljica vjere.
Franjo je na Korzici govorio i o „mistici naroda“, o onoj jednostavnoj vjeri koja se ne prenosi ponajprije knjigama ni teološkim raspravama, nego životom, običajima, pjesmama, procesijama i obiteljskim sjećanjima. Djedovi i bake, roditelji i susjedi često postaju prvi katehete ne zato što drže predavanja, nego zato što svojim životom pokazuju da je Bog stvaran i prisutan. U tome je Papa vidio jedno od najvećih bogatstava Crkve.
Istodobno je upozorio da tradicija može izgubiti svoju dušu ako se odvoji od Evanđelja. Procesija koja više ne vodi molitvi postaje predstava. Blagdan koji više ne vodi zahvalnosti postaje običan festival. Zato pučka pobožnost mora ostati povezana sa živim susretom s Kristom. Tradicija nije muzej prošlosti; ona je živi prijenos vjere iz jednoga naraštaja u drugi.
No Franjo nije govorio samo o pučkoj pobožnosti. Govorio je i o mjestu vjere u javnom životu. Upozorio je da bi bilo pogrešno religiju svesti na privatnu stvar pojedinca i zatvoriti je unutar zidova crkava. Kršćanska vjera po svojoj naravi teži utjelovljenju u društvenom životu. Ona oblikuje savjest, kulturu, odnose među ljudima i odgovornost za zajedničko dobro. Zato je istaknuo da zdrava sekularnost ne znači isključivanje religije iz javnoga prostora, nego sposobnost društva da prepozna pozitivan doprinos koji vjerske zajednice mogu dati zajedničkomu dobru.
Govoreći pred građanskim i crkvenim predstavnicima Franjo je upozorio da religija ne smije postati sredstvo političke moći, ali jednako tako ni politika ne smije pokušavati ukloniti duhovnu dimenziju čovjeka iz javnoga života. Između teokracije i agresivnog sekularizma postoji prostor suradnje u kojemu vjernici kao građani sudjeluju u izgradnji pravednijega društva. Kršćanin ne ostavlja svoju vjeru pred vratima javnoga života. Naprotiv, upravo iz svoje vjere crpi nadahnuće za služenje zajednici, zaštitu ljudskoga dostojanstva, brigu za siromašne i promicanje mira.
Možda se upravo na Korzici može razumjeti ono što papa Franjo i brojni suvremeni teolozi nazivaju sredozemnom (mediteranskom) teologijom. Ona ne nastaje prije svega u akademskim raspravama, nego u životu naroda. Njezini izvori nisu samo knjige nego i procesije, bratovštine, obiteljska sjećanja, gostoljubivost, susreti na trgovima, iskustvo migracija, patnje i nade. Sredozemna teologija rađa se ondje gdje se Evanđelje susreće sa stvarnim životom ljudi.
U tom smislu Korzika predstavlja jedan od njezinih najautentičnijih izvora. Ondje vjera još uvijek nije odvojena od kulture, povijesti i svakodnevice. Crkva nije samo institucija, nego dio kolektivnog identiteta naroda. Vjera se ne prenosi prije svega teorijskim poučavanjem, nego življenim iskustvom zajednice. Upravo je to ono što je Franjo želio istaknuti govoreći o pučkoj pobožnosti kao istinskom teološkom mjestu (locus theologicus), mjestu na kojem Duh Sveti nastavlja djelovati u životu Božjega naroda.
Takva teologija polazi od otajstva utjelovljenja. Kao što je Božja Riječ postala tijelom i nastanila se među ljudima, tako se i vjera utjelovljuje u konkretnim narodima, jezicima, običajima i kulturama. Zato mediteranska teologija ne promatra različitost kao prijetnju, nego kao bogatstvo. Ona razumije da jedinstvo ne nastaje brisanjem razlika nego njihovim skladnim povezivanjem.
Nigdje se ta stvarnost ne vidi snažnije nego tijekom Velikoga tjedna. U Sartèneu, gradu koji mnogi nazivaju „najkorzičkijim među korzičkim gradovima“, održava se procesija poznata kao Catenacciu. U noći Velikoga petka anonimni pokornik nosi teški križ i vuče lance kroz gradske ulice. Njegov identitet ostaje skriven jer on ne predstavlja sebe nego svakoga čovjeka koji nosi teret grijeha i traži Božje milosrđe. U toj procesiji osobito dolazi do izražaja ono što je Franjo nazvao „mistikom naroda“ – iskustvo vjere koje se ne prenosi prije svega riječima, nego simbolima, gestama i zajedničkim sjećanjem.
Ovdje se otvara zanimljiva poveznica s mišlju Josepha Ratzingera. Dok je Franjo isticao važnost pučke pobožnosti, Ratzinger je upozoravao na krizu europskoga pamćenja. Po njegovu mišljenju najveća opasnost za Europu nije gospodarska ni politička, nego duhovna. Kontinent koji zaboravi svoje kršćanske korijene postupno gubi sposobnost razumijevanja samoga sebe. Čovjek ne može živjeti samo od tehnološkoga napretka i gospodarskog razvoja; potrebni su mu smisao, pripadnost i sjećanje.
Upravo se ovdje Ratzingerove misli susreću s naglascima pape Lava XIV. Tijekom svoga pohoda Španjolskoj upozorio je da suvremeni čovjek ne smije prekinuti vezu sa svojim korijenima. Korijeni nisu teret koji sputava slobodu, nego izvor koji omogućuje rast. Stablo koje izgubi korijenje osuđuje samo sebe na sušenje. Isto vrijedi za narode, kulture i civilizacije. Budućnost ne pripada onima koji zaboravljaju svoje podrijetlo, nego onima koji iz svojih korijena crpe snagu za suočavanje s novim izazovima.
Lav XIV. istodobno je upozorio na drugu opasnost – zatvaranje u prošlost. Korijeni nisu poziv na nostalgiju. Oni nisu sidro koje nas drži zarobljenima u jučerašnjem svijetu. Kršćanska tradicija nikada nije shvaćala pamćenje kao bijeg od sadašnjosti. Naprotiv, ono služi kako bi čovjek znao tko je i kamo ide. Korijeni i budućnost nisu suprotnosti, nego dva lica iste stvarnosti.
Kada promatramo Korziku kroz tu prizmu, postaje jasno zašto je taj otok toliko zanimljiv. Ondje se još uvijek može pronaći zajednica koja nije potpuno izgubila svijest o svojim korijenima. Ljudi možda nisu uvijek redoviti praktični vjernici, ali još razumiju značenje crkvenih zvona, procesija, zaštitnika sela i liturgijskih blagdana. Oni znaju da pripadaju priči koja je počela mnogo prije njih.
Upravo ovdje postaje važna jedna misao koju sam nedavno čuo na sprovodu oca jednoga kolege svećenika. Govoreći o svome ocu, rekao je: „Iako moj otac nije bio redovit vjernik, bio je dio Crkve. Netko je bliži srcu, a netko udaljeniji, ali svi smo dio istoga tijela. Svi smo u zajedništvu krsne vode.“
U tim jednostavnim riječima sažeta je duboka teologija Crkve. Krštenjem čovjek ne ulazi u organizaciju niti postaje član neke interesne skupine. On biva ucijepljen u Krista i postaje dio njegova mističnog Tijela. Drugi vatikanski sabor podsjeća da je Crkva prije svega narod Božji koji hodi kroz povijest, a sveti Pavao govori da smo svi udovi jednoga Tijela kojemu je Krist glava. Kao što u ljudskom tijelu nisu svi organi jednako blizu srcu, ali svi pripadaju istom organizmu, tako ni u Crkvi ne žive svi svoju vjeru na jednak način ni istim intenzitetom. Netko svakodnevno sudjeluje u Euharistiji, netko dolazi samo za velike blagdane, netko nosi križ u procesiji, a netko tek u tišini zapali svijeću za pokojne roditelje. Ipak, među njima postoji nevidljiva povezanost koju je Crkva oduvijek prepoznavala kao zajedništvo krštenih.
Upravo je to jedna od posebnosti Korzike. Ondje još uvijek postoji svijest da pripadnost Crkvi nije svedena samo na statistiku nedjeljne Mise. Mnogi ljudi koji možda nisu redoviti praktični vjernici i dalje osjećaju duboku povezanost sa zaštitnikom svoga sela, s bratovštinom svojih predaka, s procesijama Velikoga tjedna ili sa zvonom koje ih je pratilo od krštenja do sprovoda. Papa Franjo upravo je u tome prepoznao vrijednost pučke pobožnosti. Ona čuva osjećaj pripadnosti Kristu i njegovoj Crkvi čak i ondje gdje je vjerska praksa oslabila. Ona postaje svojevrsna memorija krštenja, trajni podsjetnik da čovjek pripada nečemu većem od sebe samoga.
To ne znači da je sakramentalni život nevažan niti da je dovoljno ostati samo na kulturnoj pripadnosti. Crkva uvijek poziva na obraćenje i puninu života u Kristu. Ali jednako tako ona nikada ne prestaje gledati svakoga čovjeka kao sina ili kćer koji pripadaju istoj obitelji. Upravo zato papa Franjo često govori o Crkvi kao majci koja ne broji tko je blizu, a tko daleko, nego nastavlja čekati, pratiti i pozivati.
Ovdje se ponovno susreću misli pape Franje i pape Lava XIV. Dok je Franjo na Korzici govorio o „mistici naroda“ i snazi pučke pobožnosti koja povezuje naraštaje, Lav XIV. je tijekom svoga pohoda Španjolskoj upozoravao na opasnost polarizacije i društvene fragmentacije. Po njegovim riječima, suvremena društva sve teže pronalaze zajednički jezik jer se zatvaraju u suprotstavljene tabore i identitete.
No kršćanska vizija zajednice nije uniformnost. Crkva nikada nije zamišljena kao zajednica jednakih ljudi, nego kao zajedništvo različitih osoba koje povezuje ista vjera, isto krštenje i isti Krist. Jedinstvo ne znači ukidanje različitosti, nego njihovo usklađivanje u zajedničkom dobru. Kao što u ljudskom tijelu oko nije ruka, niti je ruka noga, ali svi pripadaju istom organizmu, tako ni u Crkvi ne žive svi svoju vjeru na jednak način ni istim intenzitetom. Različitost nije prijetnja jedinstvu; ona je njegov uvjet.
Korzička iskustva to zorno pokazuju. Na tom se otoku stoljećima susreću različiti identiteti – korzički, francuski, talijanski i sredozemni. Postoje političke podjele, različita uvjerenja i različiti pogledi na budućnost. Ipak, procesije, bratovštine, zaštitnici sela i zajednički blagdani stvaraju prostor u kojem ljudi mogu biti različiti, a ipak ostati dio iste zajednice. To je ono što su i Franjo i Lav XIV. prepoznali kao jedno od velikih bogatstava kršćanske tradicije: sposobnost stvaranja zajedništva koje ne poništava razlike nego ih preobražava u bogatstvo.
Jedan od najzanimljivijih primjera toga odnosa između vjere, identiteta i zajedničkoga pamćenja može se pronaći u selu Alata, nedaleko od Ajaccia. Nekada je to bilo mjesto u kojem su se ljudi osjećali odgovornima ne samo za vlastitu imovinu nego i za zajedničko dobro (bonum commune). Održavali su putove, čistili pojila i fontane, brinuli se za kapele i druge zajedničke prostore. Takva briga nije proizlazila iz zakonske prisile nego iz svijesti da je zajedničko dobro produžetak ljubavi prema bližnjemu.
Danas je slika drukčija. Mnogi putovi zarasli su u raslinje, fontane i pojila ostavljeni su zubu vremena, a pojedine kapele više ne uživaju pažnju kakvu su nekoć imale. Misa koja se nekada slavila svake nedjelje danas se često slavi tek povremeno. Takve promjene nisu samo sociološke činjenice; one otkrivaju dublju duhovnu promjenu.
Upravo u takvoj Alati rođen je 1877. godine narednik Pavao Jeronim (Paul-Jerome) Casalonga. Kao pripadnik francuske vojske služio je u 10. satniji 3. pukovnije senegalskih strijelaca na Madagaskaru. Godine 1904. zajedno s devetoricom vojnika našao se opkoljen u crkvi u mjestu Ampasimena. Suočeni s mnogo brojnijim pobunjeničkim snagama odbili su predaju i pružali otpor deset dana. Bez hrane, gotovo bez streljiva i bez nade u spas ostali su na svome položaju do posljednjeg metka.
Njihova je sudbina izazvala duboko poštovanje. U Alati je 1911. godine podignut spomenik naredniku Casalongi, a njegovi su posmrtni ostatci godinu dana kasnije preneseni s Madagaskara i položeni u grobnicu ispod spomenika.
Iz kršćanske perspektive život narednika Casalonge može se promatrati u svjetlu kreposti jakosti (fortitudo), jedne od četiriju stožernih kreposti. Krist u Evanđelju kaže: „Nitko nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Premda povijesne okolnosti nisu iste, spremnost narednika Casalonge da ostane uz svoje suborce i ne napusti ih ni pred sigurnom smrću podsjeća na tu evanđeosku logiku darivanja samoga sebe.
Ovdje se ponovno susreću misli pape Franje i korzičko iskustvo. Franjo je često upozoravao da se vjera ne može svesti na privatnu pobožnost bez društvenih posljedica. Ljubav prema Bogu uvijek se očituje i u ljubavi prema konkretnim ljudima te prema zajednici u kojoj živimo. Zato je briga za zajedničko dobro sastavni dio kršćanske duhovnosti.
U enciklici Fratelli tutti Franjo podsjeća da nitko ne može živjeti sam za sebe. Čovjek se ostvaruje samo u odnosu s drugima. Korzička sela nekada su to intuitivno razumjela. Ljudi su znali da pripadaju jedni drugima. Danas, kada individualizam sve više prodire i u najudaljenije krajeve Europe, Korzika nas podsjeća da sloboda bez odgovornosti lako postaje sebičnost, a identitet bez solidarnosti prazna riječ.
Sveti Augustin učio je da je Bog jedino i najviše dobro (Summum Bonum) te da ljudsko srce ostaje nemirno dok se ne smiri u Njemu. Kada čovjek zaboravi Boga kao vrhovno dobro, tada počinje tražiti smisao u prolaznim dobrima – u moći, posjedu ili vlastitom interesu. Posljedica toga nije samo udaljavanje od Boga nego i slabljenje zajedništva.
Zato spomenik naredniku Casalongi nije samo uspomena na jednoga vojnika. On je poziv na ispit savjesti. On postavlja pitanje jesmo li dostojni baštine koju smo primili.
Dok zvona starih crkava i dalje odjekuju među korzičkim planinama, dok bratovštine nose križeve u procesijama, a spomenik naredniku Casalongi stoji u Alati kao znak vjernosti i žrtve, čini se kao da otok čuva poruku koju Europa sve teže čuje. Papa Franjo podsjeća da narod bez duhovnoga pamćenja lako gubi svoju dušu. Joseph Ratzinger upozoravao je da Europa ne može razumjeti samu sebe ako zaboravi svoje kršćanske izvore. Papa Lav XIV. dodaje da budućnost pripada onima koji imaju hrabrosti ići naprijed, ali ne prekidajući vezu sa svojim korijenima.
Korzika upravo zato nije tek sredozemni otok. Ona je podsjetnik da čovjek ne živi samo od sadašnjosti. Živi od dara koji je primio, od zajednice kojoj pripada i od nade koja ga vodi prema budućnosti. Korijeni i budućnost nisu suprotnosti. Kao što stablo raste prema nebu upravo zato što je duboko ukorijenjeno u zemlju, tako i čovjek može biti otvoren novome samo ako zna odakle dolazi. U tome se krije tajna i Korzike i Europe, ali i ono što bismo mogli nazvati pravom sredozemnom teologijom: teologijom susreta, pamćenja, utjelovljenja, zajedništva i nade.
Goran Žan Lebović Casalonga
