Približava se 23. kolovoza, Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Taj je dan prilika i da ozbiljno promislimo o načinu na koji pamtimo vlastite epizode političke represije.
U tom se kontekstu za Rijeku nameće pitanje koje proizlazi iz Solženjicinove analize u eseju „Ne živjeti u laži”, objavljenom 1974. godine.
Može li šutnja preživjeti i onda kada nestane vlast koja ju je nekoć nametala?
Solženjicin u tom tekstu problematizira odnos nasilja i laži. Nasilje ne može opstati samo za sebe, već mu treba laž kao svojevrsno opravdanje, a laž treba nasilje za svoju potporu.
Totalitarni sustav održavaju oni koji provode represiju, no on opstaje zahvaljujući sudjelovanju svih uključenih pojedinaca koji pristaju na službenu laž.
Upečatljiv odnos vlasti prema onima nad kojima se provodi nasilje Solženjicin opisuje na sljedeći način: „Ona (vlast) obično ne traži više nego zakletvu vjernosti od svojih podanika. Od njih se samo zahtijeva da postanu partneri u laži.”
U toj kratkoj rečenici sadržana je spoznaja o načinu na koji represivni sustav održava svoju moć.
Ne moraju svi biti fizički prisiljeni na laž. Dovoljno je neke kazniti, drugima pokazati posljedice, a od većine očekivati da prihvati službenu istinu. Ili barem da je javno ne dovodi u pitanje jer procjenjuje da je sigurnije šutjeti…
Tako se proizvodi kolektivna šutnja.
Rijeka 1972.
U Rijeci je 1972. godine skupina studenata osuđena nakon sloma Hrvatskog proljeća.
U lipnju 1972. Okružno javno tužilaštvo u Rijeci podiglo je optužnicu protiv desetorice riječkih studenata: Ante Maslača, Ivice Biočića, Zlatka Houre, Darka Dekovića, Slavka Meštrovića, Slave Matijevića, Vladimira Žmaka, Andrije Buljevića, Ivana Tešinskog i Krste Radasa.
Teretilo ih se za kaznena djela protiv naroda i države, neprijateljsku propagandu i kontrarevolucionarno djelovanje protiv društvenog i državnog uređenja tadašnje SFRJ. Većina njih bila je povezana s Klubom sveučilištaraca riječkog Ogranka Matice hrvatske i katoličkom zajednicom mladih Synaxis.
Suđenje je pred Velikim vijećem Okružnog suda u Rijeci počelo 26. rujna 1972., a presude su izrečene 3. studenoga iste godine. Okružni sud u Rijeci osmoricu je studenata proglasio krivima za kazneno djelo koje je sud pravno okvalificirao kao kontrarevolucionarni napad na državno i društveno uređenje.
Darko Deković osuđen je na godinu i pol strogog zatvora te trogodišnju zabranu javnog istupanja nakon izdržane kazne, a Ante Maslač na godinu dana strogog zatvora i dvogodišnju zabranu javnog istupanja. Slavko Matijević, Andrija Buljević i Vladimir Žmak dobili su po šest mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine. Zlatko Houra i Ivica Biočić osuđeni su na po šest mjeseci zatvora i dvogodišnju zabranu javnog djelovanja, a Slavko Meštrović na šest mjeseci zatvora uz jednogodišnju zabranu javnog djelovanja. Ivan Tešinski oslobođen je optužbe, dok je optužba protiv Krste Radasa odbijena.
Izrečene zatvorske kazne kretale su se, dakle, od šest mjeseci do godinu i pol dana, a nekima od osuđenih izrečena je i mjera zabrane javnog istupanja u trajanju od jedne do tri godine.
To je činjenično stanje proizišlo iz presude, no iza toga postoji nešto što se ne može pronaći u izreci presude. Radi se o šutnji ostalih, pojedinaca i institucija.
Strah, oprez i šutnja
Što se događalo s onima koji nisu bili osuđeni? Koliko je strah od mogućih posljedica presude utjecao na njihovu spremnost da govore?
Razlozi šutnje mogli su biti različiti: strah, nezainteresiranost, neznanje, želja da se ne ugrozi vlastiti položaj ili jednostavno procjena da je sigurnije ne govoriti.
Upravo se tu ponovno susrećemo sa Solženjicinom.
Represivnom je sustavu važno da kazna bude vidljiva. Nije potrebno kazniti svakoga jer se, informacijom o kažnjavanju, strah pojedinca pretvara se u društveni oprez, a društveni oprez u šutnju.
Mehanizam je jasan: čovjeka se najprije kazni, potom ga se ušutka, da bi ga nakon toga izbrisalo iz javnog sjećanja. Na kraju događaj prekrije šutnja i sve izgleda kao da se ništa nije ni dogodilo.
Kako nastaje institucionalna šutnja?
Ipak, demokracija otvara mogućnost da se taj proces preokrene. Ono što je nekada bilo opasno izgovoriti danas se može istraživati i analizirati.
I zato današnja šutnja ima sasvim drugo značenje. No može se postaviti drugo pitanje: što se događa kada o represivnoj presudi iz prošlosti više nije zabranjeno govoriti, ali o njoj institucije i dalje uglavnom šute?
Šutnja više nema isto značenje.
O sudbini riječkih studenata iz 1972. postoje dokumenti, presuda, svjedočanstva i historiografski radovi. Povjesničarka Andrea Roknić Bežanić opisala je studentske događaje u Rijeci i posljedice koje je skupina nacionalno-reformski orijentiranih studenata pretrpjela nakon sloma Hrvatskog proljeća, procjenjujući da je u različitim oblicima represije u Rijeci stradalo oko sedamdeset osoba, uglavnom intelektualaca, profesora i studenata. Njen rad dostupan je na poveznici ovdje.
Bez obzira na dostupnost informacija i formalnu slobodu govora, njihova se priča još uvijek nije pretvorila u dio institucionalnog pamćenja grada i akademske zajednice.
Današnja institucionalna šutnja nema jednog autora niti jednu odluku. Ona je nastala stoga što nitko nije donio odluku da se o nečemu treba govoriti.
Nekada je šutnja bila nametnuta izvana, bila je posljedica straha, a danas nastaje iznutra i posljedica je nelagode.
Nekada je pitanje glasilo: „Smijem li govoriti?”
Danas se pitamo: „Zašto institucije ne govore?”
Nekada je šutnju proizvodila vlast. Danas je proizvode institucije izborom tema o kojima će govoriti, a u tom izboru nema mjesta za one neugodne.
Institucije biraju što će obilježavati, što će istraživati, koje će događaje uključiti u svoje programe i koje će osobe postati dio javnog sjećanja.
Svaki takav izbor istodobno je i izbor onoga što ostaje izvan institucionalne pozornosti.
Zato današnja šutnja ne mora biti nužno zavjera niti svjesno potiskivanje prošlosti već je najčešće posljedica selektivnog pamćenja, institucionalne inertnosti ili jednostavno izbjegavanja tema koje su politički i ideološki neugodne.
Ali rezultat je suštinski sličan.
Pitanje za riječke institucije
Možda zato povodom 23. kolovoza ne trebamo pitati samo: zašto su riječki studenti 1972. osuđeni, a mnogi su o tome šutjeli?
To je pitanje prošlosti.
Danas je aktualno drugo pitanje: zašto mi danas šutimo o njima, zašto Grad Rijeka i Sveučilište u Rijeci šute?
I tu se ponovno susreću Rijeka i Solženjicin. On je 1974. godine opisao mehanizam kojim nasilje i laž proizvode šutnju. Riječko iskustvo 1972. pokazuje kako je strah proizveo šutnju koja je ostavila trag i na kasnije javno sjećanje.
Ovaj je tekst naš doprinos prestanku šutnje.
Više o ovoj temi
Što se točno dogodilo na procesiji svetog Vida u Rijeci: razgovor s braniteljima
