Povodom članka Iskrivljivanje Zdravomarije na glavnom trgu u Sinju javio nam se vlč. dr. Ilija Čabraja, svećenik i bibličar koji sada živi u Zaprešiću s komentarom: „Svaki komentar je suvišan.“
Ujedno nam je poslao poglavlje iz svoje knjige: „Krunica: mali kompendij o Blaženoj Djevici Mariji“, Zagreb: Naklada sv. Antuna, 2026., str. 49–53, pisano za Božji puk, da upozna ono što moli i u što vjeruje. Poglavlje prenosimo u cijelosti.
Zdravo, milosti puna,
Gospodin s tobom (Lk 1, 28),
blagoslovljena ti među ženama
i blagoslovljen plod utrobe tvoje (Lk 1, 42).
Molitva „Zdravo Marijo“ posebno je sažet oblik pohvale Mariji. No, to nije liturgijska molitva u pravom smislu, ali tekst je izražaj zapadnjačke pučke pobožnosti. Između svih temeljnih molitvi, Zdravo Marijo ima za sobom najdužu povijest nastanka. Premda današnji oblik seže u 16. st., Zdravo Marijo je najmlađa temeljna molitva.
Pozdrav i veličanje
Izvor prvoga dijela koji povezuje anđelov pozdrav: „Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom“ (Lk 1, 28) s Elizabetinim veličanjem Marije: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje“ (Lk 1, 42), naslanja se na liturgiju 4. i 5. stoljeća.
U vrijeme nastanka dogme o Kristu, prepoznato je također Marijino mjesto u planu spasenja. Koncil u Efezu (431. god.) nazvao je Mariju „Bogorodica“ (grč. Theotokos). Smještanje Marije u ispovijest o Kristu, pridonijelo je Mariji u bogoslužju i naviještanju na značenju, zahvali i pohvali.
Pohvale Majci Kristovoj ušle su također u molitvu liturgije, i to u tzv. „Jakovljevoj liturgiji“ koja seže u 4./5. st. gdje je u euharistijskoj molitvi (kanonu) poznat zaziv Marije:
„Zdravo, milosti puna,
Gospodin s tobom;
blagoslovljena među ženama,
i blagoslovljen plod utrobe tvoje,
jer si rodila otkupitelja naše duše.“[1]
Taj zaziv ima dvojako značenje: on spaja pozdrav i blagoslivljanje Marije i razgraničava ovaj dvodijelni izričaj s obrazloženjem koje se u Lukinom evanđelju izričito ne spominje. Mariju se slavi radi njezine uloge u Božjem planu spasenja. Ona je majka Otkupiteljeva.
Liturgija abesinskih jakobita poznaje Marijinu molitvu koja je izgovarana prije poslanice naizmjenično između svećenika i zajednice:
Svećenik: Zdravo, Marijo, milosti puna.
Zajednica: Gospodin je s tobom.
Svećenik: Blagoslovljena ti među ženama.
Zajednica: I blagoslovljen plod utrobe tvoje.
Svećenik: Moli i zagovaraj nas kod tvoga ljubljenoga Sina.
Zajednica: Da nam oprosti naše grijehe.[2]
I ta molitva ne sadržava samo biblijski tekst, nego i dodatne spasenjske izričaje. Hvalospjev Mariji prelazi u molbu koja izražava povjerenje u zagovor Majke Božje.
Izvor molitve Zdravo Marijo leži na Istoku. Crkva na Zapadu vjerojatno ju je preuzela u liturgiji negdje u 7./8. stoljeću. U 8./9. st. pojavljuje se Zdravo Marijo u darovnoj molitvi 4. nedjelje u došašaću. Taj liturgijski tekst anđelovu pozdravu: „Zdravo, milosti puna“, dodaje Marijino ime: „Zdravo Marijo, milosti puna!“ Od tada se u tome pozdravu Otkupiteljeva majka Marija spominje poimence.
U međuvremenu je Zdravo Marijo postala pučka molitva. Liturgijski hvalospjev prešao je u svakodnevnu pobožnost. Bila je povezana s molitvom Očenaš kao ni jedna druga molitva. U 13. st. Sinode su donosile odredbe da vjernici trebaju naučiti napamet moliti Zdravo Marijo.
Prvo takvo svjedočanstvo nalazimo u sinodalnoj konstituciji biskupa Oda iz Pariza iz godine 1198.: „Svećenici trebaju narod ustrajno poticati moliti Gospodnju molitvu (Očenaš), Vjerovanje (Credo) i pozdrav Blaženoj Djevici Mariji.“[3]
Od 13. st. do kraja 14. st. povezano je uz Zdravo Marijo još jedno ime: Isus (ili Isus Krist). Iza toga se krije srednjovjekovno štovanje Isusova imena. U duhu te pobožnosti, Zdravo Marijo je doživjela njezin vrhunac; usmjerena je na utjelovljenje (inkarnaciju).
No, molitva Zdravo Marijo nije bila još zaokružena kao što je danas molimo. Krajem 15. st. poznata su još dva proširenja:
„Zdravo Marijo, majko Božja,
moli za nas grešnike.“
„Sveta Marijo, majko Božja,
moli za nas
sada i na času smrti naše. Amen“.
Spajanjem tih dviju molbenica zaokružen je današnji oblik moljenja Zdravo Marijo. Presudnu ulogu za širenje molitve Zdravo Marijo imao je svakako papa Pio V. koji ju je preuzeo u rimski časoslov, što je zapravo zaključak koncila u Tridentu 1568. godine. Premda se stari oblik u narodu i dalje zadržao u uporabi, novi za časoslov formulirani oblik Zdravo Marijo, s pohvalom Mariji i molbenicom, vremenom je zaživio u dnevnoj molitvi, napose u molitvi „Anđeo Gospodnji“ kada se tri puta moli iza svakoga zaziva.
Isto tako u moljenju krunice Zdravo Marija se ponavljalo tri puta po pedeset, što je odgovaralo monaškom dnevnom moljenju 150 psalama.
Molitva Zdravo Marijo svojevrsno je razmatranje i suživljavanje s otajstvom Isusova života, što proizlazi iz njezina konačnog oblika:
Zdravo Marijo, milosti puna,
Gospodin s tobom,
blagoslovljena ti među ženama
i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus.
Sveta Marijo, Majko Božja,
moli za nas grješnike
sada i na času smrti naše. Amen.
Obadva dijela Zdravomarije, odraz su stoljetnoga puta nastanka Marijine molitve, ali ujedno i Marijina čašćenja u Crkvi.
Pohvala Mariji majci Božjoj, kao i molbenica za njezinom blizinom u sadašnjem životu i isto tako u smrtnom času, temeljna su poruka ove molitve.
Tko želi znati više
Petar Marija Radelj, Iskrivljivanje Zdravomarije na glavnom trgu u Sinju
Ivan Pavao II., apostolsko pismo Rosarium Virginis Mariae
Petar Marija Radelj, Lauretanske litanije
Petar Lubina, Majci milosrđa: Izabrane marijanske molitve
Petar Marija Radelj, Srednjovjekovne marijanske litanije
Rob Mutsaerts, Marija nije feministica
Petar Marija Radelj, Šibenska molitva
Rajmund Kupareo, Marijanski hvalospjevi
[1] Prema: Anton Hänggi – Irmgard Pahl (prir.), Prex Eucharistica, Fribourg, 1968., str. 256.
[2] Prema: F. E. Brightman, Liturgies eastern and western. I., Oxford, 1896. (pretisak 1967.), str. 218.
[3] Prema: Rainer Scherschel, Der Rosenkranz – das Jesusgebet des Westens (Freiburger theologische Studien 116), Freiburg – Basel – Wien, 1979., str. 65.
