HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – RASPETOGA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i plodotvoran novi dan. Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, izmolimo svoje uobičajene molitve, veliki znak Križa, Pozdrav Anđeoski – Vjerovanje, da znamo čiji smo i komu vjerujemo. Petak je – spomen na Gospodinov križ, na muku, razapinjanje, smrt i ukop.
Zahvalimo Gospodinu za njegovu žrtvu za nas. Gospodin je pretvorio sredstvo mučenja u sredstvo spasenja po svome križu. Sjetimo se, nastupio je Pavao u Ateni i počeo govoriti ondašnjim stoičkim i epikurejskim filozofima njihovim rječnikom, rječnikom atenskih mudraca, i onda prešao na govor o Isusu Kristu – njegovu križu i uskrsnuću. Kad su to čuli, odmahnuli su glavom.
To im bijaše stran nauk, strana misao. Uskrsnuće!? – I Pavao napola razočaran nastavlja svoj put u Korint i ondje, u kozmopolitskom lučkom gradu gdje je štovana napose božica Afrodita (erotika!) počinje upravo s križem svoj navještaj. Nije htio među njima ništa drugo znati osim križa Gospodina našega Isusa Krista.
Foto: Wikimedia
Izjava svetog Pavla Korinćanima – „Odlučio sam da među vama ne znam ništa osim Isusa Krista, i to Raspetoga” – ostaje skandalozna. U našoj kulturi koja je u iskušenju da promiče zdravlje i standard, nekakvo razvodnjeno evanđelje, Križ se opire bilo kakvoj prilagodbi. Vjerodostojnost Crkve ne leži u oponašanju zabave ili razvodnjavanju propovijedi kako bi se činila prihvatljivom današnjim slušateljima.
Crkva je jasno pozvana ići ukorak s vremenom, ali ne da se izgubi među tolikim idejama i ideologijama. Simboli se danas često proizvode, trguju se s njima i onda se odbacuju u brzim ciklusima. Činjenice postaju artefakti; narativi su konstruirani kako bi promicali konzumerizam. U takvoj klimi, jasnoća je rijetka. Ljudsko uporno „ Zašto? ” ostaje bez odgovora ili se utapa u buci ovoga svijeta.
Križ – temelj europske civilizacije
Križ, međutim, nije simbol koji smo izmislili. On je dan. On nas tumači. Usidruje nadu u događaju: Muci i Uskrsnuću Isusa iz Nazareta pod Poncijem Pilatom. Povijesna konkretnost tog događaja štiti vjeru od nestanka u nekakvoj apstrakciji. Uskrsli Gospodin zadržava svoje rane.
U Ivanu 20 Toma ih dodiruje i ispovijeda: „Gospodin moj i Bog moj.” Rane se ne brišu, već su preobražene Uskrsom. Ovdje leži gramatika za razumijevanje vlastitih rana i križeva. Ne moraju nas obilježavati kao smrtonosni ožiljci; u Kristu mogu postati svijetli otvori. Oci su govorili o felix culpa, sretnoj krivnji, ne da bi trivijalizirali grijeh, nego da bi uzveličali otkupiteljsku milost koja nam je darovana u Isusu Kristu.
Pobožnost Presvetom Srcu, postaje Križnog puta, pripovijesti o Muci u glazbi i umjetnosti – te su tradicije oblikovale kulturu štovanja pred patnjom Raspetoga. Veliki Ratzinger je govorio da su svetci i umjetnost najbolji dokaz autentičnosti kršćanstva i Evanđelja, osobe Isusa Krista koji je uzdrmao svojom pojavom cijeli svijet. A kartuzijanci imaju svoje geslo – Stat crux dum volvitur mundus! Križ stoji uspravan dok se svijet okreće, vrti.
Civilizacija i kultura koju je dugo oblikovao i školovao križ naučila je, iako nesavršeno, gledati u patnji ne samo manjak, negaciju već misterij. Sama Crkva polako se kretala prema prikazu Kristovih rana jer je Križ sveprisutan u Europi.
Dođite k meni – dječja vjera i primjer svetaca
Isus nas sve poziva. Slušali smo ovih dana opetovano njegov poziv: Dođite k meni svi vi umorni, opterećeni, koji se mučite sa svojim križevima. Dođite i učite od mene. I navodi djecu kao primjer prijamljivosti i učenja.
Djeca posjeduju izvanrednu sposobnost divljenja, začuđenosti, čuđenja. Postavljaju pitanja. Vjeruju. Primaju darove sa zahvalnošću. Znaju da ovise o drugima. Takve osobine čine temelj istinske vjere. Odrasli često gube tu otvorenost. Uvjeravamo se da već sve razumijemo. Previše se oslanjamo na vlastiti sud. Ponos i umišljenost tiho zatvaraju srce za božanske tajne. Najveći svetci spajali su izvanrednu inteligenciju s dubokim dječjim povjerenjem.
Sveti Augustin bio je jedan od najprofinjenijih umova antičkog svijeta, no proveo je život tražeći Boga s poniznošću. Sveti Toma Akvinski stvorio je teološka djela neusporedive dubine, no nakon dubokog mističnog iskustva, sve je svoje spise smatrao slamom u usporedbi s Božjom slavom koju je iskusio za misnoga slavlja. Sveta Terezija iz Lisieuxa, iako je posjedovala malo formalnoga obrazovanja, otkrila je „mali put” duhovnog djetinjstva koji i dalje nadahnjuje milijune diljem svijeta. Shvatili su da svetost ne počinje vjerom u sebe, nego poniznim povjerenjem u Boga.
Foto: Wikimedia commons
Otajstvo Trojstva i srž Evanđelja
Isus nam nudi jednu od najnevjerojatnijih izjava u cijelom Novom zavjetu. Otkriva bliski odnos između sebe i Oca. „Nitko ne pozna Sina osim Oca, i nitko ne pozna Oca osim Sin i onoga komu Sin hoće objaviti.” Ovdje naziremo tajnu Presvetoga Trojstva. Bog nije sam. Bog je vječno zajedništvo ljubavi. Otac vječno poznaje i ljubi Sina. Sin vječno poznaje i ljubi Oca. Duh Sveti je veza te beskonačne ljubavi izlivene u naša srca.
Kršćanstvo stoga nije prvenstveno moralni sustav ili filozofska teorija. Ono je sudjelovanje u samom Božjem životu. Krštenjem smo uključeni u zajedništvo Trojstva. Euharistijom primamo život i u svoj život samoga Krista. Duhom Svetim postajemo posvojena djeca Oca. Spasenje nije sloboda od grijeha; to je ulazak u božansko prijateljstvo.
To nas prirodno vodi do srži Evanđelja: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.” Te su riječi tješile bezbrojne vjernike kroz sva stoljeća. Šaputale su se uz bolničke krevete, ponavljale u samostanima, molili zatvorenici, sjećali ih se mučenici i njegovali obični kršćani koji su nosili svakodnevne terete.
Svaka generacija iznova otkriva nježnost sadržanu u ovom pozivu. Isus ne kaže: „Dođite do ideje” ili „Dođite do filozofije” ili čak „Dođite do religije ili spoznaje”. On kaže: „Dođite k meni”. Kršćanstvo je u osnovi osobno, odnos osoba. Naša vjera usredotočena je na živi odnos s uskrslim Gospodinom. Pozvani smo ne samo da se divimo Kristu, nego da ga poznajemo, vjerujemo mu i hodimo s njim te da ga ljubimo.
Tko su opterećeni? – Svi nosimo terete
Tko su oni koji se trude i koji su teško opterećeni? Odgovor je – svi. Neki se trude fizički. Drugi se trude emocionalno. Neki su opterećeni bolešću. Drugi usamljenošću. Neki nose krivnju zbog prošlih grijeha. Drugi se bore s ovisnošću ili kušnjama. Roditelji nose brigu za svoju djecu. Djeca nose tjeskobu za svoje roditelje. Svećenici nose odgovornost za svoj puk i župu.
Foto: Unsplash
Odgojitelji tiho nose iscrpljujuće odgovornosti. Mnogi nose tugu koja ostaje nevidljiva svima osim Bogu. Neki tereti nastaju jednostavno zato što smo ljudi. Druge sami stvaramo. Ponos postaje teret. Pohlepa postaje teret. Zavist postaje teret. Nepraštanje postaje teret. Život odvojen od Boga na kraju postaje najteži teret od svih. Grijeh uvijek obećava slobodu, ali na kraju nas čini robovima. Tko čini grijeh, rob je grijeha, kaže sam Gospodin. Samo Krist nudi istinsko oslobođenje.
Na kraju svima veliko HVALA za tolike izraze sućuti u povodu smrti MATEJA, unuka moje sestre. Hvala u ime cijele ožalošćene obitelji za sve molitve! I molimo da im Gospodin bude snaga!
Protestanti slave simbol, katolici živoga Isusa – evo zašto je Crkva u pravu
Legalizam teologa-modernista: igra skrivača i lažiranje adrese
