HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – SNAGE NAŠE! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Srijeda je – dan napose posvećen svetomu Josipu, Isusovu hranitelju kod koga je Isus izučio tesarski obrt. Nešto što je bitno i danas kad se grade nove kuće. Treba umijeće, treba vještina, treba dobro planirati, a za Josipa se veli da je bio “tekton” – graditelj (u korijenu riječi “arhitekton” – arhitekt).
Pa i danas kad se gradi kuća, nitko neće onako napamet graditi, uvijek će se savjetovati s onima koji se razumiju u posao i gradnju. Tako i Isus. Stoga je i mogao upotrijebiti one slike na kraju Govora na gori o gradnji na stijeni ili pijesku. Životna mudrost naučila ga je koristiti svaku sliku da bi svojima, a i nama, ilustrirao smisao Kraljevstva Božjega, narav toga kraljevstva, te koji je smisao našega života.
A smisao našega života jest postati i biti svet. Nije to privilegij za neke, redovnike, monahe, pustinjake, časne sestre. Ne, nego je svetost zadaća svih vjernika. Tome nas uči i bračni par Akvila i Priscila kojih se danas spominjemo. O njima dolje nešto više.
Pozdravimo ovo jutro, sunce koje izlazi, zrak koji udišemo i izdišemo. Zahvalimo za sve Gospodinu. Svako jutro, dok sunce izlazi i započinjemo novi krug uobičajenih poslova i radnja – putovanje na posao, radno mjesto, uvijek ista lica, pripremanje obroka, briga za obitelj ili dolazak na sastanke – možemo osjetiti teret svakodnevice kako nas pritišće.
Prečesto se pitamo: je li išta od ovoga uistinu važno Bogu? Ima li mjesta u srcu naše vjere za svakodnevnu rutinu ili je svetost rezervirana za dragocjene trenutke koje nalazimo u crkvi ili molitvi? Naš svakodnevni život je sveto tlo. Svaki zadatak, bez obzira koliko bio običan, može se ponuditi Bogu i pretvoriti u način da ga više ljubimo.
Posvećenje rada kao čin ljubavi prema Bogu
Što znači posvetiti svoj svakodnevni rad? Posvetiti svoj svakodnevni rad znači učiniti ga svetim – ne promjenom same naravi poslova i zadataka, već preobrazbom namjere s kojom ih izvršavamo.
Naše najobičnije rutine i odgovornosti mogu postati mjesto našeg susreta s Kristom. Umjesto odvajanja duhovnog života od posla, posvećenje nas poziva da ih spojimo. To znači započeti svaki zadatak – bilo da se radi o odgovaranju na e-poštu, glačanju i slaganju rublja, odlasku na sastanke ili brizi za voljenu osobu – s molitvenim srcem i željom da to ponudimo Bogu.
Možemo šaptati: „Za tebe, Isuse“, “U Ime Isusovo”, s “Božjim blagoslovom” – dok započinjemo posao ili ustrajemo u nečemu dosadnom ili izazovnom. To pretvara ono što se može činiti beznačajnim u prinos, živu molitvu koja nas približava Kristu, usred užurbanosti i hektike.
Bog nas ne čeka u velikim, dramatičnim gestama; On nas čeka u sadašnjem trenutku, usred onoga što se čini svakodnevnim. Težeći izvrsnosti, integritetu i ljubavi u svakoj maloj dužnosti, odražavamo dostojanstvo toga što smo Božja djeca. Metenje podova, ispunjavanje obrazaca, čišćenje ili pranje, glačanje ili pospremanje, poučavanje u učionici – to nisu otkloni od svetosti, već nove prilike za susret s Isusom i donošenje Njegova svjetla onima oko nas.
Svakodnevni rad kao oltar i liturgija
Posvećivanje rada ne znači da naši dani postaju besprijekorni ili bez napora. I dalje ćemo griješiti i suočavati se s frustracijama, ali prinošenje svega – uspjeha i neuspjeha – produbljuje naše povjerenje u Božje milosrđe. Polako otkrivamo da naš rad, preobražen namjerom i milošću, postaje i čin služenja i oblik molitve. To je svakodnevno pretvaranje radnog mjesta, doma i svih skrivenih kutaka našeg života u mjesta gdje Božja prisutnost može sjati.
Naš rad – ma koliko skroman i neugledan bio – postaje oltar na kojem možemo ponuditi svoju ljubav i trud Bogu. Ključ nije u vrsti rada, nego u srcu i ljubavi s kojom ga obavljamo. Iskreni trud, vedar osmijeh, zadatak dobro obavljen iz ljubavi: to postaje naša svakodnevna liturgija, naše bogoslužje. Svetost prodire u naše rasporede, razgovore i popise obaveza u kalendaru. Ova je vizija duboko evanđeoska.
U svijetu koji je u iskušenju odvojiti sveto od svjetovnog, sveti Pavao nas podsjeća da Gospodin čezne za svima nama – upravo ovdje, upravo sada. Naše svakodnevne rutine, bez obzira koliko se ponavljaju ili skrivaju, sveto su tlo. Ako pozovemo Duha Svetoga, one postaju upravo mjesto gdje nas Krist oblikuje, jača i šalje natrag kao svjedoke svoje ljubavi.
Pavao poručuje: Prinesite svoja tjelesa, kao žrtvu živu, svetu, Bogu ugodnu kao svoje duhovno bogoslužje! U svome svagdanu. Napravite sljedeći korak: unesite svetost u svoj svakodnevni život.
Primjer Akvile i Priscile: suradnici u vjeri
Rekoh gore, slavimo danas sveti bračni par Akvilu i Priscilu, Pavlove suradnike. Akvila je bio Židov, rođen u Pontu, u današnjoj Turskoj. Emigrirao je u Rim gdje je upoznao Priscilu i zaljubio se u nju. Nakon što su se vjenčali, zajedno su radili kao izrađivači šatora; zajedno su u Rimu prešli na kršćanstvo. Oni su, dakle, u temeljima Rimske Crkve. Kada je car Klaudije protjerao Židove iz Rima 49. godine, bili su prisiljeni napustiti Grad.
Poznati su preko Poslanica svetog Pavla, njihova bliskog prijatelja, i iz njegova svjedočanstva u Djelima apostolskim. Akvila i Priscila preselili su se u grčki grad Korint, lučki, kozmopolitski grad, poznat po svome nemoralu, u kojem je kult Afrodite bio vrlo jak. Tamo su upoznali Pavla, koji je radio isti obrt, pravio je šatore, kako bi se brinuo o svojim potrebama i da ne bi bio nikomu na teret.
Nakon što je izbačen iz sinagoge, Pavao se nastanio u kući Ticija Justa, blizu doma Akvile i Priscile. Nakon godinu i pol dana boravka u Korintu, Pavao se odlučio vratiti u Siriju, i ovaj par ga je pratio na dijelu putovanja, ali su se zaustavili u Efezu. Troje prijatelja ponovno se kasnije susrelo u Efezu, mjestu susreta kulture, religije i trgovine. Zapravo, sveti Pavao je tamo osnovao Crkvu i sam živio dvije godine.
Iako su nastavili raditi kao izrađivači šatora, Priscila i Akvila pomagali su u poučavanju obraćenika, a najznačajniji je bio Apolon, aleksandrijski Židov koji je bio dobro upućen u Sveto pismo. Njihova katehetska pouka bila je vjerodostojna zbog njihove međusobne ljubavi. Njihov dom postao je referentna točka za novu kršćansku zajednicu, domaću Crkvu, gdje su se Kristovi sljedbenici sastajali kako bi slušali Božju riječ i slavili euharistiju.
Sveti Pavao se sjećao vremena provedenog s Priscilom i Akvilom koji su, kako je rekao, „riskirali svoje vratove za moj život“. Akvila i Priscila vratili su se u Rim nakon što je ukinuta naredba o protjerivanju Židova. Cijeli su život radili kao misionari, uvijek svjedočeći o uskrslom Kristu. O njihovoj smrti se ništa ne zna. Ali znamo jedno, oni su u temeljima rane Crkve u Rimu koji je za 250 godina od poganskoga postao kršćanski. Bez mača i oružja, snagom Isusa Krista Uskrsloga.
Prolaznost života i ljepota zajedništva
A kako su izgledala ta kršćanska bogoslužja, možemo vidjeti danas u čitanju iz spisa zvanog Didahe – Nauk dvanaest apostola. Ispod ovog teksta nalazi se preslika toga čitanja. Korisno je steći mali uvid u prvo kršćansko bogoslužje iz kojega je organski nastala naša sveta Misa.
I još nešto iz moga svagdana. Hodeći iz župnoga dvorišta prema ispovjedaonici svakodnevno gledam stotine lica iz svake kulture i svakog društvenog sloja. Svaka osoba nosi svoju povijest, priču, nadu, teret, odredište. I tiho mislim u sebi: Kad bih danas napustio ovaj svijet, nitko od svih tih ljudi ne bi primijetio moju odsutnost. Gotovo su sve druge boje kože i nacije. Ta spoznaja ne čini život manjim; čini ga smislenijim.
Život nikada nije bio namijenjen tome da nas svi poznaju. Riječ je o tome da nas duboko poznaju oni koje Bog stavlja na naše putovanje, u naš život. Ljudi koje ljubimo, koji nas vole, koji nas oblikuju, izazivaju, mole za nas i hodaju uz nas. Neki ostaju cijeli život, dok su drugi s nama samo neko vrijeme. Pa ipak, svaka autentična ljudska veza ostavlja trag u srcu.
Dok promatram te hodočasnike, vidim i kako brzo vrijeme prolazi. Ovdje sam neprekidno, skoro će 25 godina. Ova djeca u kolicima koje svakodnevno susrećem, jednog će dana postati roditelji. Roditelji će ostarjeti. Jedna generacija tiho ustupa mjesto sljedećoj. Svi smo putnici, prolazeći kroz ovaj svijet kroz nekoliko desetljeća.
Engleska kraljica Elizabeta koja je dugo nosila naslov kraljice rekla je: „Svi smo samo gosti i posjetitelji ovog vremena, ovog mjesta. Samo prolazimo, u prolazu smo. Naš je smisao ovdje promatrati, učiti, rasti, voljeti, vjerovati, a zatim se vraćamo doma, u Očevu kuću.“ Pa zašto provoditi dane ispunjeni brigom, uspoređivanjem ili utrkom za napredovanjem?
Naše je vrijeme previše dragocjeno. Živite život koji vam je Bog dao. Volite ljude koje vam je Bog povjerio. Na kraju, neće biti važan broj lica koja su prošla pored nas, već srca koja smo istinski dotaknuli. A za mene kao svećenika, duše koje sam dotaknuo kroz ispovijed i pomirio s Bogom kroz tolike godine i sate provedene u ispovjedaonici. Uvjeren sam da će za mene zagovarati kod Gospodina. Budimo zahvalni za zajedništvo vjere i ljubavi. Svi su ti hodočasnici vjernici, katolici, kao i mi ovdje. To je ono divno što nas sve povezuje – ista vjera, ljubav i nada, isti Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista.
Više od istog autora:
Da nije bilo Amerike, imali bismo komunističku Europu
Grijeh je poput vožnje kroz crveno svjetlo – pitanje je samo kada, ne hoće li doć na naplatu
