HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – KOJI JE SVOJU MAJKU PROSLAVIO! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Dan je Gospodnji – nedjelja, prvi dan u tjednu, kad je Gospodin uskrsnu od mrtvih. Njegovo uskrsnuće zalog je našega uskrsnuća kako i ispovijedamo u svome vjerovanju – vjerujem u oprost grijeha, uskrsnuće tijela – život vječni.
Da, bitno je i to – oprost grijeha. Jučer bijaše veliki blagdan, svetkovina Marije na nebo uznesene – Velike Gospe. Marije koja je u nebeskoj slavi jer je bila bez grijeha, jer je u svome tijelu nosila i rodila Spasitelja svijeta, pa je zbog svojih zasluga uznesena u slavu. A koja je to i kakva slava?
Pa kad čitamo danas u Službi čitanja iz Proroka Izaije, imamo upravo nešto kao ‘bogojavljenje’, teofaniju u Starom zavjetu gdje prorok u Hramu vidi Božju slavu. Pred njim se otvara zastor, gleda Gospodina na prijestolju, a oko njega zbor pjeva ono što ponavljamo u svetoj Misi – svaki put prije pretvorbe, nakon predslovlja: Svet, Svet, Svet! To je taj čuveni ‘trishagion’, trostruko Sveti i Presveti.
Nebeska stvarnost nije negdje daleko od nas, nije udaljena od nas godinama svjetlosti, ona nas okružuje, mi je ne vidimo svojim očima, ali kad nam Gospodin otvori ‘oči srca’, onda možemo vidjeti tu Slavu. Dogodilo se to Abrahamu, dogodilo se to Jakovu kad se borio s Anđelom, ili pak Mojsiju u Gorućem grmu na Sinaju.
Teofanija u Svetom pismu i euharistijska Tajna
Dogodilo se to Iliji na Horebu ili pak jednomu Salomonu za posvete Hrama. Imamo mnoštvo takvih primjera u Novom zavjetu – za Isusova krštenja, Preobraženja koje smo slavili neki dan, a sve oko Isusova uskrsnuća prožeto je tom stvarnošću.
Isus putuje u Emaus, pridružuje se onoj dvojici, oni ga ne prepoznaju, ali kao da im želi reći: Stanite malo! I otvara Knjigu Božju pred njihovim očima, tumači im što o njemu ima u Zakonu, Prorocima, Psalmima… Kad je uzeo kruh i blagoslovio, oči im se otvoriše! To je ono što se zbiva na oltaru, s kruhom i vinom. Oni postaju Tijelo i Krv. Za nas nevidljivo, ali stvarno. “Okom toga ne vidim” – ali vjerujem.
Trebamo se naučiti živjeti s Tajnom, s Misterijem, jer na kraju krajeva, i znanost svakodnevno nešto novo otkriva, a to što otkrije stavlja u stare pretince, već poznate i svrstava u ‘već poznato i viđeno’. A Pavao će reći, što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, to je Bog pripravio onima koji ga ljube!
To se ozbiljilo na Mariji i njezinu životu, preminuću i uznesenju u Slavu. Naučimo promatrati živote i stvari očima vjere i onda će nam mnogo toga biti jasnije. Kao i tolikim svetcima i misticima koji su posve normalno ophodili sa Svetim.
Rana Crkva i vjera u Marijino uznesenje
Mnogo prije nego što je Crkva formalno definirala dogmu 1950. godine, čudesni misterij Marijina Uznesenja bio je prihvaćen u srcima vjernika i kršćana od samoga početka.
Najraniji vjernici štovali su Mariju kao Novu Evu – prvu među svim spašenima – čije je tijelo, poput duše, sačuvano od raspadanja otkupiteljskom ljubavlju njezina Sina. Pisani zapisi iz četvrtog i petog stoljeća, poput propovijedi svetog Ivana Damaščanskog i predaje o Transitus Mariae, ukazuju na živu tradiciju: da je, kada je Marijin zemaljski život završio, uznesena – tijelom i dušom – u nebesku slavu.
To uvjerenje nije rođeno iz jednog događaja, već je organski cvjetalo unutar crkvene liturgije i molitve. Kršćani na Istoku i Zapadu okupljali bi se 15. kolovoza za Marijino “Preminuće” ili “Usnuće”, prisjećajući se njezina mirnog odlaska i Božje posebne milosti da ju je doveo k sebi.
Uznesenje je postalo znak nade za rane kršćane koji su se suočavali s progonima. Gledati u Marijinu sudbinu značilo je vidjeti našu vlastitu obećanu slavu – podsjećajući vjernike da je u Kristu premoštena odvojenost između neba i zemlje. Isus je taj most koji spaja Nebo i Zemlju. Oci i naučitelji Crkve razmišljali su o Marijinoj jedinstvenoj ulozi u povijesti spasenja.
Razmišljali su o tome kako ona, koja je nosila Utjelovljenu Riječ i stajala uz Križ, treba prirodno sudjelovati u pobjedi svog Sina nad smrću. U svijetu obilježenom patnjom i neizvjesnošću, vjera prvih kršćana u Uznesenje nudila je sjajnu viziju budućnosti za svu Božju djecu, povjerenu Isusovoj Majci. Stoga su i mogli podnositi progone i mučenja jer su znali što ih čeka s onu stranu smrti.
Proglašenje dogme 1950. godine
Proglašenje dogme o Marijinu Uznesenju 1950. godine od strane pape Pija XII. nije bila neočekivana novina, nego radosni klimaks, vrhunac stoljeća vjere, tradicije i pobožnosti.
Generacijama su katolici slavili Marijin slavni ulazak u Nebo, tijelom i dušom, molitvama, procesijama i umjetnošću koja je odražavala dugo čuvano i s ljubavlju prenošeno vjerovanje. Ipak, trebalo je tek 20. stoljeće – vrijeme obilježeno svjetskim ratovima, ideologijama neprijateljskim prema vjeri i brzim promjenama – da Crkva svečano definira ono što su katolici stoljećima njegovali u svojim srcima.
U apostolskoj konstituciji Munificentissimus Deus, papa Pio XII. izjavio je da je Marija, „nakon što je završila svoj zemaljski život, uznesena tijelom i dušom u nebesku slavu.“ Ova definicija bila je i krunska potvrda dugogodišnjeg kršćanskog svjedočanstva i izvor nade za svijet koji čezne za znakovima Božje pobjede nad smrću.
Zašto baš 1950. godine?
Zašto 1950.? Već sam jučer nešto o tome govorio. Crkva je definirala ovu dogmu kada su rane Drugog svjetskog rata još bile svježe, a čovječanstvo žudjelo za mirom i utjehom.
Uzdižući Mariju pred naše oči kao prvu otkupljenu, koja u potpunosti sudjeluje u Kristovu uskrsnuću, Crkva je ponudila sjajni svjetionik – podsjećajući vjernike da vječni život nije apstraktno maštanje ili obećanje, nego stvarna sudbina za one koji su sjedinjeni s Kristom.
Bio je to poziv da se držimo vjere, da se pouzdamo u Božju moć spasenja i da gledamo na Mariju kao na voljenu Majku koja posreduje za svoju djecu u svijetu koji očajnički treba nadu.
Uznesenje je postalo svečan nauk za sve jer dotiče najdublje katoličke čežnje: biti blizu Bogu, znati da smrt nije kraj i iskusiti istu ljubav koja je uzdigla Isusa i njegovu Majku do nebeske slave. Dogma nije bila samo teološki prijedlog, već obiteljsko blago slavljeno u svakoj krunici, svakoj procesiji i hodočašću u kolovozu, u svakom domu posvećenom Marijinoj nježnoj brizi.
Uznesenje kao svjetionik nade za sve vjernike
Uznesenje Marijino sja kao blistavi svjetionik nade za sve koji žude za vječnošću. U ovoj dogmi, nauku, koji se radosno slavi svakog 15. kolovoza, Crkva ispovijeda da je Blažena Djevica Marija, na kraju svog zemaljskog života, tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu.
Ovo nije samo proslava Marijine jedinstvene povlastice – to je predokus onoga što Bog želi za svakoga od nas. Stoljećima su katolički kršćani gledali na Mariju kao na ogledalo onoga što čeka vjernike: uskrsnuće tijela i gledanje Boga zauvijek. Uznesenje nije samo daleka tajna, već toplo, osobno obećanje za svaku obitelj, svakog roditelja, svako dijete koje se trudi voljeti Boga u svakodnevnom životu.
Svjedoči da nebo nije apstraktan san, već konkretna sudbina za one koji ostaju blizu Isusa i uzdaju se u Njegovu milost – baš kao što je to činila Marija. U svojoj srži, Uznesenje dramatizira apsolutni trijumf Kristove pobjede nad grijehom i smrću.
Baš kao što je Isus uzašao u slavi, on dovodi svoju Majku k sebi, tijelom i dušom, ukazujući na dan kada će se obnoviti cijelo otkupljeno stvorenje.
Za kršćanske obitelji Marijino Uznesenje podsjeća nas da se naš pravi dom nalazi izvan ovog svijeta, potičući nas da njegujemo svoju vjeru, ustrajemo u kušnjama i usmjerimo pogled prema Nebu. Neka nam Marija bude putokaz na životnom putu. Neka nas ona vodi kao svoju djecu za ruke!
Ne postoji nijedna relikvija Djevice Marije, kako Crkva u tome vidi dokaz, a ne problem?
Marija mu se ukazala s 9 godina, on je prihvatio obje krune koje mu je nudila
Misa na TV-u ne smije i ne može zamijeniti stvarnu prisutnost
