Što se događa kada se u suvremenim prijevodima Biblije izvorne pradavne, višeslojne riječi svedu na puku, površnu informaciju? Ovaj članak donosi nesvakidašnji pogled na jezik i duhovnost, povezujući zakone fizike s prostorom Božje riječi. Kroz prizmu zakona entropije i težnje svemira prema apsolutnoj tišini, autor istražuje kako tekstovi ne prenose samo podatke, nego stvaraju nutarnji prostor za ljudsku slobodu i susret s vječnošću.
Uspoređujući starije, pjesnički i teološki bogate prijevode s novijim jezičnim rješenjima, esej razotkriva kako pretjerana želja za ‘suvremenošću’ može osiromašiti izvorni smisao biblijske, Božje riječi. Koristeći se slikama poput puknutog dječjeg balona ili sunca prekrivena oblakom ili biblijskog Ilijina šapta na Horebu, tekst nas vodi kroz duboko preispitivanje čitateljskog povjerenja. Riječ je o pozivu na očuvanje sakralnog prostora u jeziku, onog u kojemu sveta riječ ne stvara šum, nego svjetlo. Zakoračite u ovo hrvanje s riječima i otkrijte tko nam je, neprimjetno, ukrao prostranstvo u kojemu Riječ odjekuje u svojoj punini.
Zašto je prostor bitan
Čini se kako prostor više voli tišinu nego zvukove, šumove, riječi. I to tišinu koja ne samo da nije ispunjena zvukovima, šumovima ili riječima nego, primjerice, ni tišinu čekanja na neko „da“ koje nikad neće doći, ni tišinu nijeme patnje, ni izgubljenih nada… Naime, takve i slične tišine jače posjeduju prostor od zvukova i riječi jer njihove rezonancije kao da osvoje i podvrgnu sebi svaku česticu prostora. Te tišine nisu prazne; one su zapravo teške i prenapučene nevidljivom energijom koja pritišće prostor. A prostor teži vratiti se u svoju tihu, temeljnu bazu, s minimumom energije – bez onih vidljivih i onih nevidljivih, ali snažno pulsirajućih energija.
Prostor voli apsolutnu tišinu jer je to jedino stanje u kojem nema nutarnjeg trenja ni otpora, čisti prostor bez potencijala. Nastanjuje li se Božja riječ u takvom stanju apsolutne tišine? Želi li se ona nadglasavati i sukobljavati, za prostor boriti?
Stvoriti prostor izvrstan je dar
U svagdanjem životu sintagma stvoriti prostor (nekomu ili za nešto) znak je izvrsna dara bilo materijalnoga, bilo emotivno-duhovnog. Kad netko otvara prostor za misao, ideju ili emociju, znak je njegove izvrsnosti koja se najjače ogleda u stvaranju prostora za našu slobodu. To je dar koji nadilazi sve materijalno. Kada netko oko nas stvori prostor za našu misao, ideju ili emociju, on nam zapravo poručuje: Vidim te, vrijedan si, siguran si. Ta izvrsnost ogleda se u tome što ta osoba, koja otvara prostor, stišava vlastiti ego – vlastiti šum, vlastite interese i potrebu da dominira prostorom – kako bi u toj tišini dopustila našem biću da diše. Baš kao što Bog, stvara svijet tako što se povlači da bi napravio prostor za stvorenja (koncepcija kenoze Božjeg samopražnjenja ili koncepcija cimcuma), tako i čovjek visoke emotivno-duhovne izvrsnosti čini isto za drugog čovjeka. On se stišava da bi drugi mogao rasti.
Susret s Božjom riječju
Loš, banalan prijevod Biblije radi upravo suprotno – on ne stvara prostor za slobodu čitatelja. On ga zakrčuje gotovim, skučenim, banalnim rješenjima, ne dopuštajući čitatelju da sam u slobodi i tišini susretne živu Riječ. Nek se ne zaboravi kako banalnost ima naviku da stvarnost svodi na najmanju moguću mjeru, da plitkost proglašava dovoljnošću. Bi li ovako za banalnost rekli stoici: Banalnost ne kaže da je svijet prazan. Ona se ponaša kao da je već sve rekla. A ako je sve rečeno, gdje će tada riječ disati. Čitateljeva mogućnost da se u slobodi susretne sa svetošću Božje riječi suspendirana je samododijeljenim pravom prevoditeljā, lektorā, korektorā, urednikā – napose onih koji su obavili stilizaciju teksta – da se to ne dogodi jer je Božja riječi pretvorena u koketing (‘sve je umjetno, samo je ništa prirodno’) sa suvremenošću, a ne susret sa životom vječnosti.
Božja riječ ne stvara šum, ona stvara prostor. Ona ne ulazi u njega kao napadač koji se bori za teritorij, nego kao svjetlo koje ga obasjava iznutra. Na brdu Horebu (1 Kr 19) Jahve nije bio u oluji, ni u potresu, ni u ognju – sve su to snažne, bučne energije. Poslije svega toga, Bog se objavio u šaptu lagana i blaga lahora, u tišini. Božja riječ treba apsolutnu tišinu jer se jedino u njoj može čuti njezina čista frekvencija.
Logos stvara, a ne ruši. Božjom riječi svijet je stvoren ni iz čega, iz praznog prostora. Ona ne dolazi uništiti tišinu, nego je ispuniti smislom. Ona se ne nadglasava; ako je prostor preglasan i zakrčen našim nadanjima, patnjama i pogrešnim ili suvremeno-banalizirajućim prijevodima, Riječ se jednostavno povlači u tišinu i čeka.
Svojstvo suvremenosti samo je relacijsko, ne vrijednosno
Suvremen je onaj koji se odnosi na vrijeme o kojem se govori. Suvremenost određuje vrijeme, a ne kakvoća onoga što mu pripada. Riječju suvremen vrlo se često neprimjetno počnemo koristiti kao pohvalom: suvremeni pristup, suvremena književnost, suvremeni prijevod. A onda pridjevu koji je po svojoj naravi relacijski (odnosi se ili se ne odnosi na što), nikako vrijednosni!, prišijemo vrijednosno značenje. Nešto može biti neetično, lažno, neznanstveno… ili etično, istinito, znanstveno… ali te ga oznake ne čine ni suvremenim ni nesuvremenim, odnosno nijedna od tih oznaka sama po sebi niti povećava niti smanjuje suvremenost.
Sintagma suvremeno zlato čak i kod vrsnih poznavalaca zlata izaziva zbunjenost, ne riječ zlato nego, riječ uz nju – suvremeno. Kvaliteta i suvremenost svojevrsna su contradictio in adiecto. Vrijeme može odrediti cijenu zlata, ali ne može odrediti njegovu bit.
Treba li prijevod Biblije biti suvremeniji od Biblije
Kod suvremenog prijevoda Biblije problem nije u riječi suvremen samoj po sebi. Sasvim je legitimno ako znači prilagođen današnjem čitatelju. Problem počinje kad se suvremenost iz vremenske oznake pretvori u kriterij vrijednosti prijevoda – ili čak obvezu da prijevod slijedi trenutačnu jezičnu modu. Vrijeme može određivati način na koji Bibliju prevodimo, ali ne bi smjelo određivati ono što u njezinoj riječi prepoznajemo kao bit. Prijevod Biblije treba biti razumljiv suvremenom čovjeku, ali ne treba biti suvremeniji od Biblije. Jer ako je suvremenost prijevodno sredstvo, služi tekstu, ali, ako postane prijevodni cilj, tekst počinje služiti suvremenosti. Prostor se biblijskoj riječi ne oduzima samo lošim izborom pojedine riječi, nego i prevelikom željom da ona zvuči kao da je upravo sišla s današnjeg jezičnoga trgovačkog sajma.
Riječ nije samo ono što joj rječnik može pripisati, a rečenica nije zbroj denotacija svojih riječi. Prijevod može sačuvati značenja pojedinih riječi, a izgubiti ono što se događa između njih, ono čime i kako one iskre i daju dublji smisao i riječima i rečenici. Što se događa s Božjom riječju kada prijevod izgubi dio njezine izražajne, semantičke i emocionalne punoće? Tu se otvara vrlo značajna razlika između riječi kao prenesene informacije i riječi kao nositelja iskustva.
Na dječjim rođendanima puno je napuhanih balona u koje djeca znatiželjno gledaju. Ne privlače ih samo boje, već i oblik, a najviše titravo lelujanje. Čim balon pukne, više ih ne privlače njegovi ostatci na podu. U tom trenutku, dječji se pogled od zanesenosti pretvori u razočaranje, kao da je iz očiju netko isušio radost. Nalik na taj trenutak izgubljene radosti vjerojatno mnogima izgleda novi prijevod Biblije kad se s njim suoče. Dijete nije privukao samo podatak da balon postoji. Privukli su ga boja, oblik, titranje, lelujanje, živost. Kad balon pukne, informacija o balonu nije nestala, ali je nestalo ono što je njegovu prisutnost činilo punom.
Prijevod može sačuvati denotativnu informaciju, a izgubiti dio prostora koji je ta riječ otvarala u čitatelju. On može osiromašiti čovjekov susret s puninom Božje riječi, jer u takvim izrazima čitatelj više ne susreće svu onu širinu koju je mogao pronaći u izvorniku ili u prijevodu koji ju je uspješnije prenio.
Prijevod Biblije ne prenosi samo ono što tekst kaže; on mora sačuvati i onaj sveti prostor, locus sacrārium.Navedena latinska riječ sacrārium gotovo da ima nešto orkestralno u sebi – svojim ā–ā, s tim r koje ne dopušta da riječ prođe posve glatko, i završnim -ium koje ju zatvara, riječ kao da ima vlastitu dinamiku: sa-cra-ri-um, kao da se riječ ne izgovara samo, nego provodi kroz prostor.To je prostor u kojemu izrečena riječ može odjeknuti u svojoj punoj, neokrnjenoj snazi, i biti primljena s radošću. Što se, dakle, događa s onom radošću kada je prevedena riječ postala manje puna, kad izgubi svoj locus sacrārium, a svede se na puki locus sacer?
Locus sacraruim ili povjerenje u prijevod Biblije
Glavna zamjerka ovdje nije tek mehanička tvrdnja da je prijevod loš pa mu se ne može vjerovati. Stvar je znatno dublja. Ako prijevod sustavno osiromašuje ili pomiče ono što biblijske riječi nose, čitatelj više ne može biti siguran da ono što susreće u prijevodu odgovara onomu što je u izvornom tekstu bilo ponuđeno.
A upravo se tu, na toj pukotini, pojavljuje pitanje povjerenja.
Nije ponajprije riječ o tome da je prijevod promašen, nego o tome što se događa s čitateljevim povjerenjem kada više puta naiđe na riječi koje mu zatvaraju prostor koji je prijevod Jeruzalemske Biblije otvarao. To je mnogo ozbiljnija stvar od pojedinačne loše riječi. Jer ako u jednoj rečenici umjesto odsijevati vedrinom dobijemo nešto poput činiti što je ispravno i moći podignuti pogled, može se još raspravljati o tome je li nova formulacija legitimna. Ali ako se takav postupak ponavlja, čitatelj počinje osjećati otpor i pita se: Čekaj. Je li ovo još ono što tekst govori – ili mi prijevod već govori kako da ga razumijem?
Tu se rađa duboko nepovjerenje, ono koje nadilazi puku pogrešku. Zato u naslovu i ne stoji: Tko je pogrešno preveo?, nego: Tko je riječima oduzeo prostor da budu više od informacije? Sustavno nepovjerljiv prijevod nije samo prijevod koji povremeno griješi; on postaje tekst kojemu se čitatelj više ne može s povjerenjem prepustiti.
A evo što se dogodi kad nevjera zatvara prostor u kojem bi se čudo moglo primiti. „I ne mogaše [Isus] ondje [u Nazaretu] učiniti nijednoga čuda, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I bijaše zapanjen njihovom nevjerom.” (Mk 6,5-6). Izvorno Božje djelovanje nije nedostajalo. Ali nevjera je zatvorila prostor u kojem bi se ono moglo primiti. Božje čudo nije prijevod. Ali naš pristup Božjoj riječi jest posredovan prijevodom. I tu nastaje vrlo zanimljiva asimetrija.
Kod Nazarećana nevjera zatvara prostor zbog toga iskustvo Božjeg djelovanja biva onemogućeno ili bitno ograničeno. Kod osiromašenoga prijevoda osiromašena riječ sužava prostor zbog toga je čitatelju otežan pristup punini onoga što tekst nosi. Kao što nevjera može zatvoriti prostor čovjekovu susretu s Božjim djelovanjem, tako i prijevod može, ako je neprecizan ili osiromašen ili banaliziran, zatvoriti dio prostora kroz koji čitatelj pristupa riječi Božjoj.
Zato je prostor nosiva riječ ovog članka. Jer prostor nije Božje vlasništvo koje prevoditelj može povećati ili smanjiti. Bog nije manji zato što je prijevod manji. Ali čovjekov pristup može biti manji. Nevjera nije zatvorila prostor čudima, kao da čovjek može zatvoriti Božju moć; ona je zatvorila prostor njihova primanja. To je nalik na situaciju sa suncem i oblakom: to što oblak može na trenutak ili na njih nekoliko prekriti sunce, ne znači da sunca nema, nego su oblaci zatvorili prostor u kojem se prima punina Sunčeva sjaja. Bog ne prestaje govoriti zato što je prijevod siromašan; ali čovjek može ostati uskraćen za ono što mu je riječ mogla otvoriti. I upravo je tu najdublja poveznica s Nazaretom: nevjera ne smanjuje Boga; smanjuje čovjekov prostor za susret s Njim; osiromašeni i banalizirani prijevod ne smanjuje Božju riječ, ali smanjuje prostor u kojemu je čitatelj može čuti.
Vedrinom odsijevaš ili dignder pogled
U Knjizi Postanka 4,7 u Zagrebačkoj Bibliji (Stvarnost, 1968.) piše: „… jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš“.
U Bibliji Hrvatskoga biblijskog društva: „… ako činiš što je ispravno, možeš podignuti pogled“.
U redcima ispred Post 4,7, znači Post 4,5-6, napisano je: „Stoga se Kajin veoma naljuti i lice mu se namrgodi. I Jahve reče Kajinu: ‘Zašto si ljut? Zašto to je lice namrgođeno?’“ Na hebrejskom redak Post 4,7 glasi: הֲל֨וֹא אִם־תֵּיטִ֤יב שְׂאֵת֙ (Halo am-tejtiiv se’eet). Sastoji se od riječi halo (‘zar ne’), am-tejtiiv (‘ako dobro činiš’) i se’eet (‘uzdignuće’ ili ‘dostojanstvo’). Kao što se vidi iz doslovnog prijevoda, prva rečenica u hebrejskom izvorniku uopće nema glagol ‘odsijevati’ niti frazu ‘podignuti pogled’. Ona je krajnje eliptična i zagonetna: „Ako dobro činiš – uzdignuće.“
Riječ s’ēt dolazi od glagola nasa što znači ‘podignuti’, ‘nositi’, ‘uzvisiti’. Zašto je Zagrebačka Biblija (Stvarnost, 1968.) prevela vedrinom odsijevaš? Jer se u prethodnim redcima (Post 4,5-6) doslovno kaže za Kaina „lice mu se namrgodi“ (rastužio se i smrknuo). Ako je suprotnost mrgodnomu, mračnom licu – uzdignuće lica, onda to logično znači da se lice razvedrava. Taj prijevod genijalno je pjesnički i teološki točan jer opisuje nutarnju preobrazbu čovjekova bića koja se vidi na van – lice koje zrači. To nužno stvara prostor jer se odsijevati ne može izvan prostora.
Zašto je novi prijevod promašio prostor? Kada kaže možeš podignuti pogled, on je riječ s’ēt sveo na puku, mehaniziranu anatomsku kretnju vrata prema gore. A čitava je stvar još gora: nesiguran, uplašen pogled može se podignuti i bez ikakve kretnje vrata, baš kao što to radi malo dijete ili regredirana odrasla osoba u čijim se očima vide nevjerica i strah dok traže potvrdu za nešto. Zar na taj način Bog hrabri Kaina?! Pukim dopuštenjem fizikalne kretnje?! Izvornik ostavlja golem, neispunjen prostor tajne i unutarnjeg dostojanstva (uzdignuće). Stari prijevod taj je prostor ispunio svjetlošću (vedrinom), a novi ga je sasjekao i pretvorio u usku uputu. Ili možda u običnu rupu.
Što iskri iz riječi, ako one imaju prostor? Naime, ako ga nemaju, iskriti se ne može. U prvoj rečenici glagol odsijevaš odmah proizvodi ontološku sliku svjetla koja ispunjava prostor i širi ga. On ne govori samo o nečemu što čovjek ima u sebi, nego o nečemu što se iz njega širi prema drugima. Vedrina tu nije tek moralna kategorija; ona ima gotovo fizičku pojavnost: svjetlost, sjaj, lice, prisutnost. Odsijevati je glagol koji ne ostaje zatvoren u čovjeku.
Druga rečenica, iz Biblije Hrvatskoga biblijskog društva, drastično sužava taj prostor i zvuči kao transakcija ili moralni propis. Podignuti pogled mehanička je radnja koja sugerira dopuštenje, gotovo pravni odnos: zaslužio si pogledati gore. Izgubila se ona duboka tišina i prostranstvo nutarnjeg stanja. Kada se duhovna stvarnost svede na puko izvršavanje pravila, prostor se smanjuje, a tišina postaje teška, zakrčena ljudskim očekivanjima i moraliziranjem. Stari prijevod ostavlja prostora tajni i milosti, dok ga novi pokušava definirati i uokviriti.
Rečenica o kojoj se raspravlja izravno je upućena Kainu prije nego što je ubio Abela. Bog se u njoj, zapravo, hrve s Kainom i pokušava ga potaknuti na nutarnju promjenu (vedrinu), dok novi prijevod to svodi na puko podizanje glave. Najsuvremeniji bi prijevod toga drugog dijela rečenice, u tom duhu, zapravo glasio: Dignder glavu.
Između ovih dviju opcija stoje dvije ključne razlike. Posebno je zanimljivo što je odsijevati nesvršen glagol, on ne opisuje jedan trenutak nego stanje koje traje, širenje svjetla iz čovjeka. Podignuti pogled jest trenutak, jednokratan čin, puka odluka. Drugo, u prvoj rečenici riječ je življa od informacije koju prenosi. U drugoj informacija ostaje, ali je riječ više ne nosi u njezinu punom dostojanstvu. Ili, banalnost ne oduzima stvarnosti njezino značenje, nego joj oduzima pravo na višak značenja.
Ukratko: U jednom prijevodu riječ otvara prostor slike, pokreta i nutarnjega stanja; u drugome ista se misao pretežno prenosi kao moralna tvrdnja i radnja. Jer izraz vedrinom odsijevaš ne mora se objašnjavati. Samo se izgovori. Iskra se pojavi. Nikakve iskre nema u dizanju glave, a može i bez dizanja, u očekivanju neke potvrde, u toj pukoj moraliziranoj nagradi: Jesam li učinio što treba. Valjda jesam. Onda: Dignder glavu (kako napisah, najsuvremeniji prijevod).
Ima li razlike između punca i svekra ili lažna geneaologija
U Knjizi Postanka 38,13 Biblije Hrvatskoga biblijskog društva napisano je: „Punac ti ide…”, dok se u Post 38,25, Jeruzalemske Biblije, govoreći o istoj osobi, Judi, koristi izraz „svome svekru”. U starijim usporednim prijevodima na oba mjesta dosljedno stoji – svekar. Ako riječ punac uzmemo u njezinu standardnome hrvatskom značenju – ženin otac – onda je u rečenici „Punac ti ide…”, upućenoj Tamari, Juda predstavljen kao njezin vlastiti otac.
Istodobno, iz samoga biblijskog teksta znamo da je Juda otac njezina pokojnog muža Era, a u retku 38,25 isti je Juda ponovno nazvan njezinim svekrom. Kada bismo obje riječi u prijevodu uzeli doslovno i dosljedno, dobili bismo apsurdan zaključak: Juda je Tamarin punac i Juda je Tamarin otac; Juda je Tamarin svekar i Juda je otac Tamarina muža Era. Prema tome, Er je Judin sin, a Tamara Judina kći, dok je Tamara istodobno Erova žena. Iz takva prijevoda neumoljivo proizlazi da su Er i Tamara, zapravo, brat i sestra.
Dr. sc. M. Nosić, u članku Jezik hrvatskih Biblija (1) objavljenu na HKV-u, izričito pokazuje da je riječ o proturječju u označivanju istoga rodbinskog odnosa. Moj je cilj pokazati kakvu bi nakaznu obiteljsku strukturu ta pogreška proizvela kad bismo joj doista povjerovali. To, naravno, ne znači da Biblija tvrdi kako su se Er i Tamara vjenčali kao brat i sestra. To znači da pogrešno upotrijebljena riječ punac, priznamo li joj njezino stvarno jezično značenje, proizvodi upravo takvo čitanje teksta. A to je povijesno i teološki netočno.
Jedna riječ, dakle, ne mora samo malo pomaknuti značenje; može iz temelja promijeniti mrežu odnosa među likovima. A ovom je slučaju ta mreža rodbinskih odnosa sastavni dio samoga smisla teksta. Zato ova pogreška nije kozmetička. Pogrešna riječ punac tu ne zatvara samo prostor autentična značenja – ona otvara posve pogrešan prostor odnosa i stvara čitavu lažnu genealogiju.
O glagolima vŕšiti u značenju ‘obavljati vršidbu’ i vŕšiti u značenju‘dovoditi do kraja kakav posao’, o tome da Isus govori u gumnu te o glagolu iz suvremenog jezika proklijti pisao sam u članku Riječ se rađa u svetosti tišine.
„O da si studen ili vruć!“ (Otk 3,15). Pa nek zaključak bude vruć!
Pa nek bude vruć! Jer mlakost je u prevođenju gora od otvorene pogreške; mlakost je ona koja sterilizira tekst, koja ga svodi na mlaku, administrativnu uputu i jezični kompromis sa suvremenom modom. Kada se biblijski Logos prevede tako da umjesto nutarnjeg sjaja dobijemo tek nalog za kretnju glave, ili kada se nespretnošću naruše same obiteljske genealogije i stvarni prostori poput gumna, tekst gubi svoju vatru. Postaje mlak.
Prevoditi Sveto pismo ne znači samo prenositi denotativne informacije iz rječnika u rječnik. To je čin stvaranja prostora – onoga svetog locus sacrārium – u kojemu čitatelj u potpunoj slobodi i tišini može dopustiti Riječi da ga preobrazi. Kada prijevod taj prostor sustavno sužava i uokviruje gotovim, pojednostavnjenim moralnim rješenjima, on čitatelju oduzima dar slobode.
Na kraju, pitanje tko je ukrao prostor biblijske riječi nije poziv na osudu pojedinaca: urednika, prevoditelja, lektora, korektora, samoprozvanih jezičnih stilista. To je pravedno i strogo suočavanje s plodovima njihova rada. Ako čitatelj pred tekstom više ne osjeća ono početno, neokrnjeno prostranstvo tajne i milosti, nego nailazi na zapreke koje mu gase radost i rađaju nepovjerenje, tada prijevod prestaje služiti vječnosti i počinje robovati trenutku. Prava Božja riječ ne treba naše jezično dotjerivanje za trgovačke sajmove; ona treba tek našu tišinu i čistoću prijenosa u kojoj njezina izvorna, vruća frekvencija može odjeknuti u svoj svojoj punini. I ostati živa.
Rudolf Ćurković
Koga zanima više
Rudolf Ćurković, Gilgal će biti odveden u golo gonstvo (Am 5,5)
Rudolf Ćurković, Riječ se rađa u svetosti tišine
Rudolf Ćurković, Sraz s istinom o tekstu
Alen Fućak, Trsatska tribina Susreti s Biblijom Hrvatskoga biblijskoga društva
Rudolf Ćurković, Krah okovana okvira ili Susret s istinom
