Ovaj večerašnji katastrofalni poraz od Engleske, najveći u povijesti hrvatske reprezentacije, nije nikakvo sportsko iznenađenje, nego logična kulminacija bolesnog projekta koji godinama traje u hrvatskom nogometu. Već u početnim minutama utakmice bilo je jasno da naša igra nema viziju niti naboja. Nekada su naši reprezentativci disali kao jedan, s pjesmom na usnama i s rukom na srcu, ponosni na svoju grudu. No, taj klasični hrvatski identitet oduvijek je smetao medijskim i kulturološkim krugovima koji mrze sve što nosi nacionalni predznak.
Dalić svoj domoljubni i vjerski identitet nikada nije skrivao, a dijelu kulturne scene to nikad nije bilo prihvatljivo. Nakon prvenstva u Kataru, na kojem je izbornik pobjedu nad Brazilom posvetio i hrvatskim braniteljima, Boris Dežulović mu je u siječnju 2023. u Novostima namijenio cijelu kolumnu, prozvavši ga “svehrvatskim humilitološkim guruom” i rugajući se njegovoj “poniznosti”, te ga usporedio s velečasnim Zlatkom Sucem. Krunica u izbornikovoj ruci i poziv na skromnost u pobjedama za takve su bili povod za podsmijeh. Takvo ozračje nije otjeralo Dalića preko noći, ali je godinama gradilo sliku u kojoj je vjera na sportskom borilištu nešto čega se treba sramiti, i tako mu sapunalo dasku za trenutak kad rezultati izostanu.
I dok je Dežulović ponižavao Dalića, Bilić je pohodio promocije njegovih njegovih knjiga.
Legendarna je i Jergovićeva izjava o žalovanju zbog svake pobjede Hrvatske reprezentacije. Osim u kulturi i u medijima, ta je struja prisutna i na drugim pozicijama moći. Tako ista kuhinja koja ruši reprezentaciju već godinama svoje pipke ima i u klubovima i preko njih sustavno uništava i klupski nogomet.
Domaći stručnjaci i domaća pamet namjerno se potiskuju, dok se na sva usta uzdižu i dovode strani treneri sumnjivog formata. Sjetimo se samo kako se rovarilo i podmetalo Sergeju Jakiroviću, dok se istovremeno tepalo strancima poput Canavara, Dambrauskasa, Gatusa i sličnih eksperimenata. Cilj je uvijek isti: obezvrijediti sve što je domaće, hrvatsko i autentično.
Kada se na to sve nadoveže vječna farsa s infrastrukturom, poput onog namjerno zapuštenog maksimirskog rugla, koje zjapi kao spomenik promašenoj politici, jasno je da se sport koristi kao batina protiv ovog naroda. Dok se milijuni bacaju na strane arhitekte i sumnjive projekte, temelji se urušavaju.
Jer njima nije cilj samo poraz na terenu; njima smeta naš korijen, smeta im obitelj, smeta im svaka ruka sklopljena u molitvi i svaka suza ponosa za ovu zemlju. Cilj im je stvoriti bezličnu masu koja će zaboraviti tko je i odakle je, koja će sagnuti glavu pred tuđim ideologijama i odreći se svega za što su naši ljudi prolazili pakao na zemlji. Uništavaju nam svetinje, gaze nam domoljublje i pokušavaju nam oduzeti dostojanstvo, računajući na našu šutnju.
Večerašnji debakl samo je ogledalo politike koja je htjela ubiti kult reprezentacije. No, mogu oni mijenjati izbornike, dovoditi strane mešetare i ideološki prihvatljive selektore te gaziti po svemu svetu, ali osjećaj pripadnosti i ljubav prema domovini ne mogu iščupati iz srca onih koji Hrvatsku nose u duši. A ta ljubav nije rekla svoju zadnju riječ, ma koliko to oni željeli.
