Kaos trenutno vlada svijetom. Ne treba puno argumentirati navedeno. U judeokršćanskoj civilizaciji, koja je jednom nogom utemeljena u židovstvu, drugom nogom u grčko-rimskoj tradiciji, kaos je nešto loše. U Starom zavjetu imamo dva izvještaja u Knjizi postanka, u oba Bog radi svojevrsni red u svemiru, imenuje stvari, stvara sve što je stvoreno (koja rečenica!), počevši s nebom i zemljom.
Grčka mitologija započinje s fazom kaosa, ako je vjerovati Heziodovom Postanku bogova, prije nego što su zavladali namćori s Olimpa, bila su četiri razdoblja: prvobitni Kaos, Gejino, Tartarovo i Erosovo vrijeme, Uranova vladavina i Kronovo svrgnuće Urana, a onda se Zeus obračunao sa svojim ocem i postao gazda. I tada nastaje grčki mitologijski poredak o kojem čitaju djeca u osnovki i s kojima se muče kvizaši širom Hrvatske.
Kada sveti Pavao kreće hodati po Maloj Aziji, današnjoj Grčkoj i po okolnim krajevima, uključivši i naš Ilirik, počinje prebacivati Isusa Krista iz židovskoga u grčko-rimski kontekst. Iako Pavao ne naziva Isusa Logosom, kako to radi početak i proslov Evanđelja po Ivanu (spisa koji je nastao vrlo vjerojatno oko Efeza, u zajednici koja je bila povezana s Pavlom i apostolom Ivanom), vidimo ipak blizinu toga pojma u njegovoj misli.
Prva kršćanska teologija, duboko utemeljena u platonizmu, naziva se “Logos-kristologija”. Logos nije tek obična riječ, nego je riječ o grčkom konceptu koji pokriva i pojmove kao što su načelo, princip, zakon, red. Mrtvi bogovi Olimpa pokošeni su živim Logosom.
Rimsko Carstvo se ponosilo time što je donosilo red na područja kojim je vladalo. Osobna sigurnost, sigurnost imovine i poslovanja, funkcionirajući sudovi, nestanak gladi i bezakonja, dobar sustav komunikacija na svih razinama. U rimsko-kršćanskim razmiricama, Rimljane je poprilično žuljalo da razapeti drvodjelja iz Galileje (kojega je rimska država osudila na najgoru moguću kaznu) za kršćane je Logos, svemirski i ovozemaljski princip i red, izvor svega.
Tek s rimskim carom Konstantinom dolazi do pomirbe Krista i Rima. Kako se Rim raspao, ostala je kršćanska Europa. Ta i takva Europa voli red, rad, pravo, poredak, institucije i manjak kaosa. Sve što Donald Trump uglavnom ne voli i prezire.
Živimo u zanimljivim vremenima. Dosadna vremena su uvijek bolja i ljepša, ali Gundulićeva klackalica je vječna (Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje.) Sad smo očito na putu prema dole, da citiramo čuvenoga pjesnika iz Novoga Zagreba. Mnogi mozgaju s kojim predsjednikom usporediti Trumpa. Mene sve više podsjeća na Jimmya Cartera (1924.-2024.), koji je vodio Ameriku od 1977. do 1981., a često se nalazi na vrhu liste najgorih američkih predsjednika.
Zajednička im je crta da su došli na vlast nakon moralne panike koja je zavladala Amerikom. Carter je vrhunac nastojanja američke ljevice da se obračuna s Nixonom, koji je zapravo bio odličan predsjednik (samo da je završio Vijetnamski rat, bilo bi dovoljno), ali moralna križarska vojna koju je ljevica digla protiv desnice dala je nesposobnog Cartera. Trump je odgovor je desnice na woke ludilo koje je zavladalo za vrijeme tri Obamina mandata (desni američki politolozi Bidenov mandat nazivaju Obamin trećim). I Carter i Trump odgovor su izbezumljenih masa na protivničku stranu. Jedino je Trump dobio drugi mandat, a Carter nije.
Carter je tražio miroljubiv svijet, često je govorio o svojim baptističkim korijenima, svojoj farmi kikirikija. Trump isto voli mir i izolacionizam kao Carter. Isto voli govoriti o svojim poslovima i svojem podrijetlu. Zanimljivo je da je protestant Trump (majka mu Škotkinja) uglavnom za bliske suradnike uzeo katolike (prevrtljivi Vance, ministri Marco Rubio, RFK Jr., Sean Duffy).
U svojem traženju miroljubivog svijeta za Cartera dogodile su dvije vanjskopolitičke katastrofe, prvi je Iranska revolucija (1978.-1979.). Naime, svenarodni pokret protiv šaha Reze Pahlavija kotrljao se Iranom. Šah je zemlju tvrdo vezao uz Zapad i Ameriku, ali Carterova administracija naivno je zaključila da će u pokretu prevladati ljevičari nad islamistima (tipično rezoniranje toga doba) i da nema uopće brige i da ne treba šaha spašavati.
Naravno da su prevladali islamisti i već 46 godina rade što rade. Zapravo vrlo slična situacija se sada događa u Srbiji kada studentski prosvjed. Polako, ali sigurno, iz ljevičarskih prelaze u klero-nacionalističke. Sve je manje latinice, sve je više ćirilice i crkvenih zastava. Druga Carterova katastrofa bila je sovjetska invazija Afganistana 1979., koja je nekako krenula u isto vrijeme kada su Iranom zavladali islamisti, a dotični rat, u kombinaciji s Černobilom, dokrajčio je SSSR, nešto što i dan danas žulja Vladimira Putina.
Povijest se ne ponavlja, ali se rimuje, navodno je izrekao čuveni Mark Twain. Svašta sam očekivao u životu, ali vanjskopolitičko samoubojstvo Amerike, nisam. Toplo se nadam kako sam u krivu i da u ovom vanjskopolitičkom kaosu i američkom podrivanju Kanade i Europe, sprovodu cjelovite Ukrajine ima neke logike, ali nažalost u kaosu nema logike. Kina je jedina tko od ovoga svega ima profit na duge staze.
Krist, živi Logos, možda nam se smiluje i možda svijet opet postane dosadan i uređen. Ali nekako je naivno to očekivati. Ali vjera je naivna pojava. Nekada treba biti naivan. Doduše ne kao Jimmy Carter.
