U ‘pokojnom tjedniku’ Hrvatsko Slovo’ već sam prije 23 godine, obširnim prilogom pod naslovom Korijeni thompsonofobije, objasnio gdje su i koji su temeljni razlozi mržnje prema Marku Perkoviću Thompsonu. Taj sam tekst nekoliko puta objavljivao na raznim stranama, ali vrijedi ponoviti, i ponovio sam na dan euharistijskog veleslavlja u Tomislavgradu o 1100. obljetnici Hrvatskoga Kraljevstva i Markova povijestnog velekoncerta na zagrebačkom HipoCROmu… To više što kao da se ništa nije promijenilo, ili “nova lica, scena ista”, kako sam MPT pjeva… Evo ga, čitajte i proslijedite drugima.
KORIJENI THOMPSONOFOBIJE
U novijoj hrvatskoj povijesti ne pamti se ideološka antikampanja, kakva se sručila na glazbenika Marka Perkovića Thompsona. Odmah nakon njegova spektakularnog splitskog koncerta, kojim je započeo turneju promoviranja novog albuma “E, moj narode”, “spustila se gusta magla” medijska dosad neviđenom brzinom, snagom i opsegom, priskrbivši si time pridjev fenomenalnog bavljenja fenomenom.
Nemoguće je u kratku novinskom osvrtu dodirnuti sve elemente koje je ta analitička “poplava” izbacila, kao ni sve autore koji su izronili na površinu. No u toj medijskoj bujici, koja i dalje teče, (iz)miješali su se osvrti, komentari, intervjui, raščlambe, ankete, etikete, uvrede, ponižavanja, prijetnje, politikantski zaključci i ocjene, predizborni strahovi…
Ukratko, sasvim neuobičajeno, izostale su glazbene kritike – s iznimkom Darka Glavana, koji je kao kompetantan profesionalac to učinio odvažno i mimo cjelokupnog glazbeno-političkog kritičarskog lijevog “meanstreama”. Umjesto toga izrodio se konsenzus da je riječ o novom političkom pokretu te su za nj lansirani razni bombastični nazivi, koji se mogu svesti na zajednički nazivnik: “bauk crne (kontra)revolucije opet kruži Hrvatskom”! Kratica tog fenomena mogla bi biti NSDP (ne kao Novi SDP, ni kao Hitlerova stranka – Nacional Sozialistische Deutsche Partei, nego npr. kao Novi Stari Desničarski Pokret)!
NOVA LICA, SCENA ISTA
U tom povelikom mnoštvu, od doista uglednih, preko onih “dosebedržećih pera” hrvatske medijske javnosti, pa do dežurnih efemernih skribomana, koji ne propuštaju očešati se o svaku “temu dana”, (a čiji su osvrti na “thompsonomaniju” ubitačno jednolični), posebnu pozornost zavrijedio je Ivan Zvonimir Čičak sa svojim “dnevnikom s margine” u Jutarnjem listu (19.10.2002.).
On je prvi poslije Thompsonova splitskog megaspektakla uskliknuo sa zgražanjem da se “Crkva mora očitovati” o tome fenomenu. U međuvremenu je svojom “evolucijom koja teče” došao do zaključka da je “karizmatski i karizmatični svećenik Zlatko Sudac” (koji je “u priču” ušao kasnije, kao i nogometaš Boban), protivnik Thompsonu odnosno da su oni dva “suprotstavljena idejna svijeta”.
No, čitava Čičkova analiza – koja također obrađuje svu popratnu “crnokošuljašku” i “ustašku” ikonografiju i scenografiju koncerta kao i ponašanje uglavnom mlade publike, čime se uglavnom bavi(la) sva kritikomanija fenomena Thompson – čisti je vrhunac podlosti i podvaljivanja! Ukratko, Čičak svoj zaključak o “političkoj poruci koja proizlazi iz Thompsonovih pjesama” (“neonacistička ideologija kao ideologija zla”) izvodi na temelju četiriju elemenata. To su: 1. “ustaški poklik ‘za dom’, kojim počinju koncerti”; 2. “osvetoljubiva pjesma ‘Čavoglave’ koja priziva osvetu i borbu; 3. “rasističko klicanje ‘Mesiću, cigane'”; 4. “krvožedna ustaška koračnica ‘Evo zore, evo dana'”.
Prvo, pola tih “argumenata” odmah treba “baciti u more”. Jer, ni pjevanje o Juri i Bobanu, ni klicanje o Mesiću kao ciganu nemaju veze s pjevačem i te “pjesme” uopće nisu na nosačima zvuka. Drugo, po čemu veću težinu može imati pjesma “Čavoglave” od ostale 24 (koliko sam ih ja čuo) npr. na Thompsonovu drugom zagrebačkom koncertu (u Domu sportova – sadašnja opaska)? A staro je pravilo i princip korektnosti da se cjelovit opus nekog autora nikad ne prosuđuje po samo jednom njegovu djelu (pod pretpostavkom da je kod Thompsona doista riječ o nekom nedjelu; osim toga prešućuje se kakvu je ulogu odigrala ta pjesma u vrijeme agresije na Hrvatsku)!
MIŠEVI, IZ RUPA IZIŠLI
Dakle, dva su temeljna pitanja koja traže odgovore koji bi mogli riješiti enigmu: 1. gdje su korijeni otpora Thompsonovim idejama; i 2. zašto je (najednom i Čičku) Thompson opasniji ekstremist od vlč. Sudca?
Prvo, bit i težina fenomena Thompson jest što glazbenik Marko Perković na svim koncertima i u većini svojih pjesama kao temeljne vrijednosti ističe Boga, Obitelj i Domovinu. Na taj su “tamjan” i sve njegove nijanse pobješnjeli svi medijski “vragovi”, te svojim “režanjem” (kao kod “najboljeg čovjekova prijatelja” kad mu otimaju kost), podsjetili na vremena u kojima su u omladinskim organizacijama “padale drugarske samokritike” za pasivnost, a Crkvu se optuživalo da im “otima i kvari omladinu”!
Thompson je, dakle, zbog toga od svih popljuvan te mu je zbog marginalija, koje su bez ikakve veze s glazbom, prišivena najcrnja etiketa.
Nasuprot tome stoje kvadratni kilometri novinarskih plahti s pohvalama i najboljim ocjenama najvećih rock-mračnjaka: od “Rolling Stonesovih” oduševljenja “for the Devil” do perverznog sotonista Marilyn Mansona i psovača vlastite majke Eminema! Kao primjer za to služi i najnoviji poticaj rock-ovisnicima da ne propuste nastup bradatog atraktivnog teksačkog rock-dvojca “ZZ Top”, koji na svojoj europskoj turneji (eto, konačno!) ne zaobilazi (kao u vrijeme “tuđmanokracije” “izoliranu”!) Hrvatsku (čime, kako se očito sugerira, tzv. razvijeni, kulturni svijet našu – premda balkansku/?/ – zemljicu stavlja uz bok civiliziranih zemalja svijeta).
Laude tom bendu, (iz pera Aleksandra Dragaša, Jutarnji list, 18. listopada), da je “možda najbolji egzemplar spone između rock’n’rolla, piva, auta i seksa”, toliko su neukusne da ispada da bi se svi dvomilenijski civilizacijski dometi zapadne kršćanske kulture u zemljama gdje “ZZ-topovi” budu “pucali”, trebali posakrivati po svojim nacionalnim kutovima pred tim i sličnim globalnim rock-kultovima.
SUKOB DVIJU KULTURA
Dakle, već površan uvid u fenomen pokazuje da je riječ o sukobu “kulture smrti” i “civilizacije života” – o čemu je Papa (Ivan Pavao II – sadašnja opaska!) već milijun puta govorio, ali nama nikako da “prorade klikeri”, pa da o tome promislimo te u svijetu i na ovom prelijepom dijelu Zemlje “gdje se zvijezde kao ptice gnijezde” znamo prepoznati fenomene i razlikovati duhove.
Također, preočito je da je liberalističko i “lijevofrazno” izrugivanje tzv. ognjištarsko-kamenjarskog mentaliteta, zapravo odbacivanje tradicionalnih kršćanskih vrijednosti. Riječ je dakle o neizravnu udaru na Katoličku crkvu kao 14-stoljetnog nositelja tih vrednota (u) kojima je odgajala hrvatski narod, čime se svakako želi eliminirati ili bar smanjiti njezin društveni utjecaj.
Odnosno, kako kaže Papa u sjajnoj knjizi PRIJEĆI PRAG NADE, da se Crkvi oduzme polet u obavljanju njezina misionarskog poslanja. “Sili na razmišljanje taj strah od nove evangelizacije u nekim krugovima koji tvrde da predstavljaju javno mišljenje”, a koji, ističe Papa, neskriveno zastupaju tezu da je kršćanska Europa (dakle i kršćanska Hrvatska!) tek “povijesni fenomen koji treba odložiti u arhiv”.
Ta briljantna Papina dijagnoza, kao tajna formula odnosno password, rješava cijelu zagonetku toga raznobojnog otpora i Kristovu Evanđelju i tradicionalnim kršćanskim vrijednostima. To su hrabro i otvoreno, bez diplomatske “muljaže” iznesene jasne riječi najvećeg duhovnog i moralnog auktoriteta suvremenog svijeta. Svejedno, nekima zvuče kao paranoična teorija zavjere, kako se najčešće etiketira takve stavove. Međutim, ako je Papa paranoik, onda svi mirno možemo prihvatiti tu etiketu!
Odgovor na drugo pitanje (zašto je – najednom i Čičku – Thompson opasniji ekstremist od vlč. Sudca?) jest, jednostavno, zato što je očito da je Thompson kao glazbenik medijski utjecajniji. On okuplja brojnije mase na koncertima, nastupa diljem Hrvatske, (a zaredat će i turneje po svijetu), njegove se pjesme “vrte” na radiju i spotovi prikazuju na televiziji, po svim novinama stalno je top-tema, nosači zvuka s njegovim pjesmama “idu ko alva” i kod Hrvata ma gdje bili po cijelom “globalnom selu”.
Dapače, cijela naša Crkva zajedno ne može sa svojim ukupnim promidžbenim “arsenalom” (iz)vršiti toliki medijski utjecaj. Čak i kad bi svi koji su zaređeni snimili svoj CD (što je neizvedivo, jer neki nemaju sluha!), ne bi privukli toliku pozornost kao Thompson. Uostalom, zar posljednjih godina mnogi katolički bendovi nisu snimili desetke kvalitetnih duhovnih pjesama, ali nisu se maknuli “dalje” od HKR-a i Radio Marije. Bi li možda drukčije bilo da su između svake pjesme vikali “za dom”?
UMJESTO ZAKLJUČKA
Čini se znakovitim da je udar (najprije) na Thompsona došao od onih istih protagonista koji već najmanje dvanaest godina govore o “neinformiranosti” učenika, osobito srednjoškolaca, p(r)ozivaju na odgovornost pisce udžbenika povijesti, te čak i roditelje okrivljuju da djeci kod kuće “filaju podsvijest” nekom svojom (valjda “neslužbenom”!) istinom.
Kao što su pola stoljeća skrivali od naroda npr. istinu o Bleiburgu, namjerno iskrivljavali hrvatsku povijest, konstruirali svoje nebulozne (hipo)teze o etnogenezi Hrvata, sada ti isti samonametnuti znanstveni monopolisti na istinu (izravno, ili preko svojih poslušnih i plaćenih publicista te preko “korisnih budala” izvan njihovih “piramidalnih krugova”) nastoje djeci samo svojim “arielom” ispirati mozak! Zato odmah ustaju čim bilo tko javno istupi s činjenicama, informacijama i podacima koji se ne podudaraju s njihovom “istinom”.
Neki bi rekli da su to iste one “fukare” čiji se nepodnošljivo lak zadah (antihrvatske i antikršćanske) novinarske “ambre” odavna širi hrvatskim medijskim prostorom. Thompson je to izrazio vrlo jednostavnim stihovima: “Od vremena još od Krista, nova lica scena ista, vražje sile se trude da nas ne bude…!” Ipak, i nakon 14-stoljetnog iskustva o nespojivosti “vraga i tamjana”, mnogi se (Hrvati) još uvijek svakog jutra čude što sunce ne izlazi na zapadu.
E, moj narode!
Zagreb, na blagdan Sv. Ivana Kapistrana, 23.10.2002. (za HS)
Povijestni uspontifikat ili pontifikatastrofa ili kontinuitet…?
