U ovom komentaru povodom tragičnoga stradanja 56 djece u Makedoniji, svakako najprije obiteljima stradale djece želim izraziti ljudsku i kršćansku sućut. Ne kaže se bez razloga da je najveća tuga i tragedija kad roditelji pokapaju vlastitu djecu – čak i onda kada su nehotice i nesvjestno neizravni krivci za zlo koje ih je pogodilo (zapravo, tada je sve još teže i žalostnije!)…
Mediji i dalje o tragediji izvješćuju do u posljednji detalj, prednost imaju fotke i naslovi koji izmamljuju najjače emocije… – sada su najprivlačnije scene s groblja. Na naslovnici VL (18.3.) izpod potresne fotografije veliki naslov: “Masovno ubojstvo” iz pohlepe progutalo je generaciju u Kočanima. Očito, riječ je o formulaciji temeljenoj na jednoj izjavi. Itd. No tako će biti još danima, sve dok urednici ne zaključe da je došlo do zasićenja temom. Do nove tragedije. Ali bez ikakve duhovne ili moralne pouke…!
Odnosno, traže se uzroci, postavljaju se kojekakva pitanja, a najatraktivnije su izjave pojedinaca “s lica mjesta” pa se veliki mediji natječu upravo u tome ter svoje novinare šalju na mjesto tragedije. Tako današnja SD donosi izjavu srednjoškolskog profesora iz Kočana:
“To je bio, što je NAJTRAGIČNIJE, jedan od pet NAJBOLJIH klubova u Makedoniji; drugi su puno gori!” Ajme majko, ako je tako, a sigurno jest, jer to kaže frontmen benda “90 Strings”, inženjer softverske tehnologije, a ta je činjenica iztaknuta valjda kao dokaz jake ozbiljnosti i argumentacije u tome tragičnom slučaju!
Znakovito je također, prema riječima toga profesora, tj. odgojitelja mladih kakvi su izgorjeli u noćnom klubu u Kočanima, da je “u ovom teškom trenutku najvažnija solidarnost, a u nastavku bespoštedna borba protiv korupcije”! Dakle, mlade će i budućnost naroda spasiti borba protiv KORUPCIJE! Jer, kaže profa, “ovdje imaš kasino, kasino, pa opet kasino – i to je to. Gdje će mladi da idu onda? Pa u PULSE (gdje su i izgorjeli – m.op.)! Neka kasina su i paravan za striptiz…” itd.
Do koje je razine taj tragičan potres imao “magnitudu” pokazuje i činjenica da je Hrvatski sabor za žrtve održao tzv. minutu šutnje (koja najčešće traje jadnih 20 sekunda – mjerio sam mnogo puta!), a nema medija u kojem nisu objavljene “relevantne” analize i “ozbiljni” komentari.
Uvjeren sam, međutim, da nitko neće – ni hipotetski! – javno upitati: ŠTO su 14-godišnja DJECA u tri sata poslije ponoći tražila u NOĆNOM KLUBU? To više što svatko imalo bolje upućen znade da su, po ‘uzoru’ na tzv. noćne klubove za odrasle, disko klubovi za mlade zapravo zamišljeni kao ĐAVOLSKA mjesta inicijacije u svijet bluda i droge, uz zaglušujuću buku i svjetlostne efekte koji štetno djeluju na duh, dušu, psihu i tijelo!
Dakle, prebaciti SVU krivnju na POHLEPNOG vlastnika diskoteke (u Kočanima), a ne promisliti o duhovno-moralnom “masovnom ubojstvu” milijuna mladih diljem svijeta i ne zapitati se o odgovornosti RODITELJA i njihovima propustima u ODGOJU, znak je jeftinog i prozirnog licemjerja! Kao što bi bilo optuživanje Ministarstva prometa i pozivanje na odgovornost za smrt mladića koji je autom ili motorom u zavoj ušao s “200 na sat” i poginuo!
Jasno, za mnoge tzv. progresivce, poglavito liberalne ljevičare, takvo pitanje i takav pogled na fenomen podpuno su u neskladu s “naprednim društvom”. Odnosno, svi koji se protive mladenačkoj razularenosti i zagovaraju odgojnu stegu upravo u tzv. tinejđerskom razdoblju, smatrani su zaostalima, konzervativnima i ognjištarima, koje uvijek kao “argument” dočeka pitanje: “Pa zar ćemo se vraćati u srednji vijek ili možda u pećinu?!” Hm… a onda nas sve “nešto” vrati na GROBLJE!
Ali NE na SVAKO groblje! Jer – da budem sarkastično brutalan, tj. grubo izkren – nije svako groblje jednako “privlačno”! Odnosno, nije svaka tragedija jedna “blizka”. Sjajno je to uočio Dalibor Milas (VL,16.3.) u svojoj nedjeljnoj kolumni, uzpoređujući tragediju u jednoj zagrebačkoj školi prije tri mjeseca i nedavnu tragediju u Međimurju. Iz te kolumne prenosim tri ključna i udarna odjeljka, s naslovom i podnaslovom koji “udaraju” u srce i savjest jače nego grom iz vedra neba:
“Više empatije privuče zgažena mačka na Ilici nego troje mrtve romske djece.
Prava tragedija nije samo u vatri koja je progutala troje djece već u društvu koje ne osjeća da je išta izgubljeno.”
“Neke tragedije u sebi nose dvostruku smrt. Prvu, onu fizičku, nepovratnu. Drugu, onu tišu, nevidljivu, ali jednako strašnu: smrt pažnje i suosjećanja. No, ono što određuje ovu drugu smrt nije uvijek težina tragedije. (…)
No, nedavna tragedija u Međimurju – troje mrtve djece u požaru obiteljske kuće u romskom naselju Kuršanec – prošla je kroz javni eter poput dimnog oblaka: vidljiva na trenutak, potom nestala. Gabrijel, osam godina. Ena, šest. Lara, dvije. Roditelji, izgorjeli od očaja, uspjeli su izvući tek najmlađe, dvomjesečnu bebu. Da nije bilo međimurskog župana Posavca i gradonačelnice koja je proglasila Dan žalosti, pitanje je bi li itko iz vlasti uopće reagirao.
Ministar Božinović se osvrnuo, suhoparno, gotovo proceduralno. No, izvan tog kruga, tragedija je ostala u sivilu periferije. Kao da više pozornost i empatije privuče zgažena mačka na zagrebačkoj Ilici nego troje mrtve romske djece u Međimurju. Razlog zašto se jedno dijete oplakuje na nacionalnoj razini, dok se troje drugih gotovo prešutno ispraća, ne leži samo u geopolitičkom položaju Zagreba i Međimurja. Leži u prešutnoj hijerarhiji ljudske vrijednosti, podsvjesnoj društvenoj kategorizaciji tragedija. (…)
Pitanje nije samo tko umire, već tko zaslužuje da za njim žalimo. Neke smrti postanu nacionalni simboli, a druge podnaslov u novinama. One ne izazovu bijes, ne tjeraju na reforme. One ostaju tek bilješka u policijskom izvješću, ugašena svijeća na vjetru. Prava tragedija nije samo u vatri koja je progutala troje djece. Prava tragedija je i u društvu koje kao da ne osjeća da je išta izgubljeno.”
I u Kuršancu i u Kočanima. Odnosno ili u Kuršancu ili u Kočanima?
Podsjetit ću još samo da se prije 10 godina dogodila u Rumunjskoj (po broju) još veća tragedija – u bukureštanskoj DISKOTEKI “Colectiv” izgorjelo je 64 MLADIH. Sjeća li se tko je li u Hrvatskom saboru bila “minuta šutnje za njih”? Budući da ne gledam televiziju ne znam je li naš Sabor “odšutio” famoznu minuti za DJECU u GAZI…!
Eto tako… – sapienti sat (a blenti ni budilica)! Da čovjek zanijemi i zašuti od stida… ne samo jednu jadnu minutu…!
Hrvatskoj fali domoljubno i ‘zdravoljudno’ orijentirani dnevni list
Kamo odlazi duša nakon čovjekova posljednjeg izdaha…
