U ponedjeljak ujutro (3. ožujka) na kavi upita me prijatelj, tj. župljanin: “Što kažete na Doru?” “Koju Doru… Krupićevu?” – dodam ja ironično, iza vrlo kratke stanke prije zadnje riječi, jer nisam istog trena skužio na što misli.
Nakon što je objasnio o čemu je riječ, rekoh da ne gledam televiziju već 44 godine, a tek za neku težku pokoru izložio bih se teroru pop/rock šunda kakav lansira naš estradni “Jakuševac”.
Osjetio sam ipak neku slutnju da ću se na taj fenomen morati osvrnuti pa sam sinoć preslušao najprije pjesmu kojom je “trijumfirao” (VL) pobjednik toga natjecanja u pripremanju glasbenog ‘pomidora-sosa’, a potom “drugoplasiranu” poznatog mi benda OGENJ.
U utorak, u svih pet novina koje pratim objavljeni su prilozi degutantnog oduševljenja “pobjedničkom pjesmom”, a zapravo (slabo prikrivenim) pravim transom zaljubljenosti u izgledom pravoga “trans-pjevača” Marko Bošnjaka (MB).
No više od žaljenja nad bezveznim pjesmuljkom o “otrovnom kolaču” (metafora o pjevaču), ‘treslo’ me je zgražanje nad prvom pjevačevom izjavom. Naime, u razgovoru prije nastupa MB je jednom portalu odkrio da je bolestan ter da je primio kortikosteroide kako bi uopće mogao nastupiti.
Zato su ga nakon pobjede, piše taj medij, “upitali ODAKLE JE IZVUKAO SNAGU da tako izvede svoju pjesmu”, a on je “dao izjavu (i to poprilično iskrenu)” – kad se snimka pogleda očito je – doslovce u formi njištanja dorata dignuta na zadnje noge:
“Sad ću reći nešto što ne bih smio reći, hoćete mi to bipati ako kažem? Iz p**** (latinski: vagine – m.op.). Baš ga moraš povući od nekud, IZ PAKLA, iz pakla ga moraš povući svojim rogovima. Možda sam ovo preiskreno izjavio, ali istina je”, prenosi taj portal.
Dakle, dobri poznavatelji njegova psihoprofila i duhovne orijentacije znali su i kako MB-a treba obući za nastup da bi doslovce izgledao “pakleno” (zato sam na naslov iz novina, na prvoj fotografiji ovdje, flomasterom dodao rogove s MB-ovih ramena).
Ipak, jedne novine nisu propustile čak i u naslovu iztaknuti da je MB-ova karijera išla od crkvenog zbora u malom hercegovačkom mjestu do opatijsko-eurovizijske Dore. Hoće reći – da bi mlad čovjek izišao iz “provincijske zabiti” mora sa sebe zbaciti “teret srednjovjekovne tradicije”… mora jesti “pokvareni keks” i prihvatiti homagayski seks pa tek tada može jednom zapjevati bećarac:
Ostaj zbogom ti crkveni zbore,
gledaj mene pobjednika Dore!
Jadni Marko, nije svjestan u kakav je pakao ušao “prodajom duše vragu svom” (Bijelo dugme). Ali kad prođu “pakleni” zvjezdani trenutci doživjet će i on “mefistofelski bljesak” iz Šenoine poeme “Postolar i vrag”:
“Ide vrijeme prođe rok / eto vraga skok na skok!” Uzalud mu je maštanje da će u tzv. Eurosongu “Hrvatsku predstaviti na najbolji način”. Jer sam je priznao da tamo odlaze “s pjesmom koja u tri minute u potpunosti utjelovljuje duh Eurovizije”. A taj demonsko destruktivni duh očitovao je u cjelini lanjski “homosong” (kako sam ga nazvao).
“Predstavnica Hrvatske”, tj. glazbeni sataraš opatijske pomiDore (hvala Domagoju iz HT-a za ovu igru riječima!), ponosno će i ravnopravno stići na e(u)stradne ‘pomije’, premda je najobičnija kopija lanjskoga pobjedničkog Nemogayca. Umjesto da suvereno predstavimo (relativno – jer doslovno nije moguće!) autohtoni duh nacije, hrvatski opatijski “dorati” njeguju ulagivanje trendovima.
Znak strmoglavljujućeg pada na dno dna bila je homoLET3ačka guzorijentacija, a glazbeno destruktivno “uvlačenje” euro-trendu očitovalo se prošle godine s Lazanjinom antiestetskom šizofreno bučnom histerijom. Dosadašnji eurosongovski kriteriji su pokazali očitu namjeru organizatora – temeljito umno, moralno, duhovno i glazbeno kvarenje naroda, a poglavito djece i mladih.
A hrvatski snobovi i estradni robovi organizacijom “Apatije bajne” u tome sudjeluju “kako bismo bili dio naprednoga svijeta”! A ja sam “konzerva”!
No da ima ozbiljnih ljudi i na “suprotnoj medijskoj strani”, koji razmišljaju kao i ja, na kraju prenosim završetak komentara dobrog poznavatelja i vrstnog kritičara zabavnoglazbene scene (stalnog suradnika JL-a) Aleksandra Dragaša:
“Za kraj, izuzev nastupa Ogenja, najdojmljivije u cijelom ovogodišnjem programu Dore bila je subotnja večer nazvana ‘Opatija bajna’ s mlađim i vremešnijim pjevačima i pjevačicama koji su uz majstorsku podršku Jazz orkestra HRT-a po ravnanjem Mirona Hausera evocirali uspomene na šlagere iz zlatnog doba hrvatske zabavne glazbe.
‘Dakako i dabome’, rekao bi izuzetno mi dragi Drago Diklić, ‘Opatija bajna’ zaista se doimala poput vremeplova u bolju prošlost ovdašnje pop glazbe. Bio je to simpatičan, elegantan i nostalgičan podsjetnik na to što je bila zabavna glazba i kako su nekoć izgledali i zvučali orkestri, festivali i pravi pjevači i pjevači.
Tko god je gledao (zapravo, SLUŠAO – m.op.) ‘Opatiju bajnu’ u subotu i finale Dore u nedjelju navečer, vjerojatno je došao do sličnog zaključka, barem ako ima par zdravih ušiju i imalo sentimenta prema kvalitetnim pop pjesmama, odnosno šlagerima domaće zabavne glazbe iz 50-ih, 60-ih i ranih 70-ih.
‘Opatiju bajnu’, nastalu i poput ekstenzije TV serije i albuma ‘Dnevnik velikog Perice’ obavezno bi trebalo zadržati, da se TV gledatelji i slušatelji glazbe barem malo odmore od kiča, bofla, bizarnosti, budalaština, bedastoća i šrota kojima je nažalost obilovala i ovogodišnja Dora.”
Hvala, Dragaš! Sapienti sat (a blenti ni budilica)!
NEMOkatastrofa i DEMOkatastrofa: Ne nedostaje psića i mačaka – nedostaje djece!
Hrvatskoj fali domoljubno i ‘zdravoljudno’ orijentirani dnevni list
