Sagnula se i pomilovala kamenje na tlu. U mjesecima koji su prošli na njih se nataložio pepeo iz peći. I samo je tlo bilo sačinjeno od ostataka naših voljenih, od stotina tisuća nevinih, poslanih u smrt. To je tlo bilo meso našeg mesa.
Djevojčica iz Auschwitza, Lidia Maksymowitz s Paolom Rodarijem; knjiga za koju je pregovor napisao papa Franjo.
Ovo je uistinu potresna i strašna knjiga. Na istu temu napisane su već brojne knjige, no ova je napisana iz perspektive sjećanja jednog djeteta.
Malena Ljudmila biva dovezena sa svojom majkom te djedom i bakom u stočnim vagonima iz Bjelorusije u Auschwitz. Otrgnuta iz majčinih ruku, zajedno s ostalom djecom smještaju ju u posebnu baraku.
Njezino zdravo tijelo daje joj izdržljivost, ali postaje i nedostatak, jer je upravo zbog svog zdravog izgleda odabrana za pokuse koje je njemački doktor Josef Mengelee radio na djeci u logorima s ciljem stvaranja otporne arijevske rase kojom će nakon njemačke pobjede nastaniti Treći Reich.
Odsutnost majke ili bilo kog poznatog, stalna glad, hladnoća, bolovi i groznica nakon pokusa, stalni strah i neizvjesnost…, samo su neki od nemjerljivih parametara koje je ova djevojčica izdržala tijekom svog zatočeništva u logoru smrti, gdje je upravo smrt jedina konstanta.
Doživjevši kraj rata, udomljena je kod jedne mlade poljske porodice u selu nedaleko logora te se počinje polako privikavati na normalan život, ali i tražiti svoju majku.
Nakon prvog dijela romana, u kojem se čitatelja suočava s brutalnom stvarnošću logora smrti, u drugom dijelu slijede opisi svakodnevice iza Željezne zavjese, tako da osim osobne tragedije, roman pruža i realnu sliku određene povijesne epohe.
Stjecajem okolnosti, mala Ljudmila, kasnije u svojoj poljskoj adoptivnoj obitelji krštena kao Lidia, postaje svjedokom vremena, te će se susresti s papom Ivanom Pavlom II, koji je tijekom svoje prve audijencije Poljskoj posjetio Auschwitz. Njegov primjer slijedili su i njegovi nasljednici, papa Benedikt XV i Franjo.
Tijekom audijencije u vatikanskim vrtovima, Ljudmila/Lidia će imati priliku na nekoliko trenutaka razgovarati s papom Franjom. U nedostatku riječi, pokazat će mu broj na svojoj lijevoj podlaktici, broj kojeg je cijelog života zbog neobjašnjivog srama sakrivala odjećom, tetoviran pri dolasku u logor: 70072.
“U tom trenutku papa je spontano izveo gestu koju nikada neće moći zaboraviti. Sagnuo se i poljubio me u taj broj, u užas kojeg se sjećam svakoga dana, čak i poslije sedamdeset i sedam godina”.
Auschwitz, odnosno kompleks na dvije lokacije Auschwitz-Birkenau nije turističko odredište koje bih preporučila svakome, no drago mi je da sam ga posjetila. Ostavlja utisak straha koji traje danima, ali i dubokog poštovanja prema nebrojenim i često bezimenim životima koji su skončani na ovom mjestu.
Tijekom tog posjeta saznala sam od vodiča zašto se je tako preživjelih odlučilo svjedočiti istinu užasa koje su tamo preživjeli.
Jedan od razloga leži svakako u pokušaju zaborava, ima nešto i u strahu da bi im svjedočenje moglo uzrokovati nove probleme, no većina se na govorenje istine nije odvažila zbog srama.
“Preživjeli se srame činjenice da su brojni njihovi supatnici s kojima su dijelili logor umrli baš zato što su (preživjeli) bili brži kad se trebalo boriti za hranu, izdržljiviji kad je trebalo raditi, lukaviji u sakrivanju ili uporniji u tišini…, jer za hranu i krevet se otimalo kao što rade životinje. Bili su upravo to – svedeni na životinje i životinjski instinkt za preživljavanje. I nakon godina u pokušaju zaborava, njih je sram što su preživjeli”- riječi su to koje sam čula na tom jezivom mjestu između ostataka plinskih komora.
Ljudmila/Lidia je iznijela svoj razlog zašto je veći dio života provela u nastojanju da se sazna istina, odnosno, razlog zašto je i nastala ova knjiga u dobi kad je ona imala više od osamdeset godina:
“Mržnja rađa samo novu mržnju. Ljubav, s druge strane, ima moć iskupljenja. Ja ne znam i ne mogu mrziti, bila sam samo trogodišnje dijete…”
Ovo nije samo knjiga o strahotama logora i kasnijoj svakodnevici iza Željezne zavjese, ovo je i knjiga o majčinskoj ljubavi i hrabrosti. Jedan od razloga zašto je baš ovo trogodišnje dijete uspjelo preživjeti ono što tisuće djece nisu je izvanredna hrabrost i upornost njezine majke, koja iako okrutno odvojena od svog djeteta, u nemogućim uvjetima pronalazi načine da ju povremeno dođe zagrliti i šaptati joj riječi ohrabrenja.
Nakon oslobođenja logora, njih dvije su razdvojene i kreće borba oko ponovnog pronalaska, kompliciranog u uvjetima komunističke diktature Sovjetskog saveza. No, neke spone se jednostavno ne mogu prekinuti, pa makar prođu godine…
Još s bloga ‘Književna čitanka’:
Elia Barcelo: Boja tišine – predivna i opsežna obiteljska saga koja otkriva sve tajne jedne obitelji
Babel ili nužnost nasilja – prekrasna povijesno-fantastična saga