Neki pišu knjige o „diplomatskim Olujama“, stavljaju sebe u prvi plan kao zaslužne u nekakvim pregovorima i snazi diplomacije, a stvarnu podlogu za reintegraciju istoka Hrvatske zapravo su stvorile OSRH i obavještajne službe RH.
Nakon provedene operacije Bljesak, uslijedila je operacija Oluja koja je ujedno bila i jedina strateška operacija HV-a jer je obuhvaćala veliko područje i uključivala sve rodove i grane vojske. Tom operacijom, Hrvatska je pokazala svoje operativne sposobnosti na svim razinama, a HV se pokazala kao avangarda u zračno kopnenim operacijama jer su osim nas u svijetu tada za takvu operaciju bile sposobne samo malobrojne vojske poput izraelske ili američke.
Nakon Oluje, praktički na zahtjev SAD, HV je provela operaciju Južni potez gdje se stiglo na 23 km od Banje Luke, točnije na HE Bočac čime su stvoreni uvjeti za napad na Banju Luku i praktički konačan krah srpskih snaga u BiH. Daljnje napredovanje hrvatskih snaga je zaustavljeno naredbom SAD, ali psihološki učinak na srpsku stranu je ostao i snaga HV ostala je zapamćena u redovima srpskog vojnog i političkog vrha.
Na red dolazi hrvatski istok i simbol stradanja i otpora Hrvata, grad Vukovar. Može se reći da su pripadnici HV i policije bili „nabrijani“ na to da se vojno uđe na istok RH i pobjedonosno uđe u Vukovar, ali to bi za sobom povuklo veliku žrtvu jer istok RH je vezan za Srbiju koja je također mogla angažirati velik broj svojih snaga za djelovanje na području istoka RH.
Hrvatski vojni i politički vrh razmotrio je sve opcije i pokrenuo planiranje, odnosno završno planiranje vojne operacije kodnog naziva „Vatrene Kočije“ (ne Grom kako neki pišu), a predsjednik Tuđman ime operacije mijenja u operaciju „Vukovarska golubica“ jer je smatrao da bi to bilo simbolično. Naziv „Vatrene kočije“ nije slučajan. Naime, tim nazivom išlo se na nešto što obilježava Slavonce i Slavoniju, ali i na način na koji bi se operacija izvršila.
Uz pripremu operacije, saznalo se kako mađarski veleposlanik u RH usko surađuje s vodstvom tadašnje SRJ odnosno Srbije pa mu je namjerno podmetnuta priča o projektilima koji su razmješteni na području Đakova, a koji imaju za cilj gađanje Beograda. Rečeno mu je i kako su primarni ciljevi generalštab VJ (Vojske Jugoslavije), zgrada predsjedništva, MUP te vojni objekti na Topčideru. Naravno, ovaj je to i prenio srpskoj strani,a što će igrati veliku ulogu u daljnjem tijeku događaja.
Akcija je planirana tako da se žestokim topničko raketnim udarima praktički prave prolazi, čiste minska polja u pravcu djelovanja oklopno mehaniziranih jedinica HV. Bili bi to prolazi kojima bi hrvatski oklop i pješaštvo probili prvu liniju obrane srpskih snaga te napravili klinove na nekoliko pravaca. Prisluškivanjem se utvrdilo kako srpski vojni vrh smatra da će pravac udara biti Vukovar, ali prevarili su se. Glavna dva pravca bila bi Baranja i Ilok. Hrvatske snage došle bi do Dunava te zapravo Vukovar stavile pod okruženje, a dio snaga bio bi okrenut ka SRJ odnosno Srbiji radi sprječavanja mogućeg udara iz tog pravca.
Oklop HV bio bi praćen i čuvan helikopterima Mi24D – Hind kojima bi bio uništen oklop i utvrđenje neprijatelja kao i svaki pokušaj djelovanja pješaštva na naše postrojbe. Za ovu operaciju HV je odredila između 1200 i 1500 artiljerijskih oruđa. Čast ulaska u Vukovar pripala bi 7 Gbr (7 gardijska brigada Pume). Prema procjeni ObUGSHV (Obavještajna uprava glavnog stožera Hrvatske vojske) kroz 24 sata izbilo bi se na Dunav, a u idućih 15 do 20 sati riješilo pitanje cijelog istoka. Ova vojna opcija ipak je bila stavljena sa strane i išlo se na drugu opciju, a koja je vojno obavještajnog karaktera.
Kako bi se pobunjene Srbe s istoka RH uvjerilo da ne postoji nikakva opcija osim reintegracije hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni poredak RH i kako bi svako odbijanje te činjenice za njih moglo završiti kobno, prišlo se operaciji „uvjeravanja“.
ObUGSHV (Obavještajna uprava glavnog stožera HV) osmišlja operaciju „Manjinjorgo“. Manjinjorgo u dalmatinskoj zagori označava Krampusa pa iz naziva operacije vidimo koji je bio cilj. Zastrašivanje.
U operaciju se uključuju: ObUGSHV, SIS (vojna sigurnosno informativna služba), 3 i 5 gardijska brigada, ZMIN (zračno motrenje i navigacija) te ED (elektronsko djelovanje) i NSEI (nacionalna središnjica elektronskog izviđanja).
Ovo je zapravo hibridno djelovanje s naglaskom na psihološke operacije.
Prvo je uspostavljeno prisluškivanje vojnog i političkog vrha u Beogradu gdje se dolazi do saznanja kako Vojska Jugoslavije neće ići u pomoć Srbima na istoku RH, a zapovjednik generalštaba VJ, general Momčilo Perišić, Slobodanu Miloševiću ukratko je to pojasnio riječima; Ne treba nam još jedan gubitak.
Kako su saznali da hrvatska strana sve prisluškuje, zapovjednik 11. novosadskog korpusa, Dušan Lončar u paranoji zapovijeda da se isključe svi elektronski sustavi komunikacije, a što je oružane snage na srpskoj strani vratilo praktički 100 godina unazad. Ostali su samo na kuririma, odnosno teklićima i upotrebi PT (poljskog telefona), dakle isključivo komunikacija preko žice. Obavještajna uprava i SIS poradili su i na tome da se u redove političkog i vojnog vrha SRJ odnosno Srbije unese svađa pa je i to urodilo plodom jer je došlo do sukoba na liniji Arkan – Milošević.
Arkan se naime nije želio povući s istoka Hrvatske, a za to je postojao i valjan razlog, a to je naftno polje u Đeletovcima koje je Arkan eksploatirao i koristio za svoje bogaćenje. Ipak, Arkan je bio primoran napustiti Đeletovce pod prijetnjom da će UNTAES iskoristiti sva sredstva i napasti Arkanovu paravojnu postrojbu u Đeletovcima. Arkan je išao čak toliko daleko da je uletio kod generala Jacquesa Cleina s dva kofera punih dolara kako bi kupio svoj ostanak u Đeletovcima, no ovaj je to odbio i dao mu ultimatum kojega je ovaj ispoštovao i povukao se u Srbiju baš kao i 11. novosadski korpus.
Sada su Srbi s istoka Hrvatske ostali sami, a na donošenje njihove odluke o mirnoj predaji vlasti i reintegraciji hrvatskog Podunavlja utjecaj je imao i još jedan postupak HV-a. Naime, kako bi se stvorio dojam da se hrvatske snage pripremaju za napad, dijelovi 3 i 5 gardijske brigade postavili su obilježja 1 Gbr (prve gardijske brigade – Tigrovi). Obavještajci i izvidnici srpskih paravojnih formacija zabilježili su to i obavijestili svoj vojni i politički vrh. Naime, prisustvo „Tigrova“ znači samo jedno, a to je napad jer se radilo o udarnoj brigadi. Na sve ovo, Jacques Clein će srpskom vodstvu dodati kako HV neće biti na Dunavu za 24 sata, nego za 12 sati.
Upravo ovom operacijom i naporima vojnog i obavještajnog sustava RH, omogućena je reintegracija hrvatskog istoka u ustavnopravni poredak RH. Tek nakon ovih napora i ovog uspješnog vojnog hibridnog djelovanja, omogućeno je hrvatskoj diplomaciji da samo završi postupak pripajanja okupiranog područja Hrvatskoj. Dakle, mirnu reintegraciju zapravo je provela vojska i obavještajni sustav, a ne kako to neki pišu „Diplomatska Oluja“. Diplomacija je samo odradila dio posla, odnosno završni čin.
