Kad bi na Olimpijskim igrama kao sport bilo priznato spavanje na duge staze, mislim da bih ja bila hrvatska reprezentativka. Možda bi mi, zbog dobrih rezultata, dali da nosim našu zastavu na svečanom otvaranju. I ne bi pogriješili.
Osim onog što se mora voljeti, kao što su vlastita djeca, posao, prijatelji, fileki i sladoled od lješnjaka, najviše na svijetu obožavam spavanje u dulj. Znanstvenici pišu da je prosječnoj odrasloj osobi dovoljno 7-8 sati sna. Ma nemoj, kaj oni znaju. Očito sam i u tom natprosječna. Ispod 10 se ni ne računa.
Zaspim vrlo lako. Zovu me Spavačica s kokicama, od milja, jer bih najradije legla kad i one liježu, s prvim mrakom. Zaspim gdje treba i ne treba: na fotelji, na kuhinjskom stolcu, pred televizorom, u kadi, u dječjem ili vlastitom krevetu. Zaspim nad knjigom ili laptopom, u autobusu pa makar bile samo dvije stanice, u šatoru, na prepunoj plaži.
Mogu zaspat u čizmama i kaputu, odjevena za party, u pidžami ili spavaćici, svejedno. Kod pokrivanja pak imam poseban ritual, pokrivač mora biti navučen do brade, ali mi stopala moraju viriti van, a najslađe spavam ako stopala vise dolje s ruba kreveta.
Čitala sam nekoć da bržem padanju u san pomaže zamišljanje stalno iste slike, nekog mirnog mjesta. Uglavnom, moje mjesto je neka kamena vila na Korčuli (pojma nemam otkud mi to), pred kojom je parkiran bijeli golf dvojka (vidite da sam rano počela s tim ritualom, još dok je voziti dvojku bilo vrh vrhova).
Uglavnom, rijetko kad uspijem ući u tu zamišljenu kuću i razgledati je, zahrčem već pri zamišljenom hodanju hodnikom. Neće me smesti ni lonac turske kave pred san, ni pun ni prazan želudac, ni tehno party u susjednom dvorištu.
Rano majčinstvo kao takvo i nije bilo baš san snova. Imala sam dvije bebe s razmakom od 18 mjeseci, a ni jedna nije bila baš dobra spavačica. Spašavali su me dnevni spavanci, kod kojih bi pri uspavljivanju najprije klonula ja, a onda tek one.
Prva ozbiljnija svađa sa mlađom kćeri bila je, kad je s cca 3 godine, izjavila da ona popodne „Ne zeli pavati!“. Ma nemoj, mislim si ja, ti ne bi, a jel se mene pita? “Onda sjedi na krevetu i gledaj mene kak spavam!” I bi tako.
Isto tako, čitala sam da je spavanje poslije ručka jako zdravo. Za probavu ili tako nešto. Eto, poštujem i to. Umjesto zelenog lisnatog povrća za ručak konzumiram spavanje nakon i dobro činim svom zdravlju. Uglavnom, osim onih redovnih 10 noćnih, skupi se tu poprilično i dnevnih spavanaca, dremuckanja, „ne spavam samo ležim i odmaram oči“ spavanja, pomicanja budilice za 10 minuta i slično.
Neki je stručnjak za spavanje nedavno na TV-u ispričao da je najkvalitetniji kratki sanak od 15 minuta, da se nakon njega osjećaš svježije i poletno. Isprobano, no ako navijem alarm da me probudi za 15 minuta jedino poletno je taj isti alarm koji može odletjeti prema drugom kutu sobe.
I snovi su mi izuzetno maštoviti i kreativni. Ujutro ih silom ispričam curama da ih ne zaboravim (snove, ne cure), a ima tu od vožnji na motoru, upisivanja u časne sestre, polaganja zaostalih ispita na fakultetu, pobjede na filmskom festivalu u Berlinu, nošenja svinjskih polovica, premijera stranih zemalja, vožnje na romobilu ležeći niz brdo… ma svega. Bilo bi tu materijala za Freuda.
Isto tako, dobar sam sugovornik dok spavam. U stanju sam potpisati jamstvo za kredit, donirati bubreg ili odati starijoj kćeri gdje sam joj sakrila kabel od routera. Navodno otvorim oči i zvučim suvislo, ali poslije pojma nemam o čemu je bila riječ. Na pitanje: „Jel spavaš?“ odgovaram čvrstim i rezolutnim: “Neeee!” Aha, kak da ne!
Uglavnom, apeliram da se Međunarodnom Olimpijskom odboru pošalje zamolba da se Duljinsko spavanje unese barem na sljedeće igre. Sigurna sam da bi bilo još kandidata u našoj vrsti, al moje mjesto u reprezentaciji je osigurano. Ne moram ni u kvalifikacije. Već zamišljam doček na aerodromu, navijači mašu zastavicama, umjesto „Vatreniiii!“, viču „Pospaniiiiii, Pospaniiii!“, s razglasa se ori Brahmsova uspavanka, svi odjeveni u pidžame sa ovčicama, a ja sva krmeljava izlazim iz aviona. Grizem zlatnu medalju, mašem i zijevam na pozdrav! Zzzzzz! Zzzzzz!
P.S. U četvrtak sam naručena na polisomnografiju. Iako zvuči kao opaka zarazna bolest, to je zapravo bezbolna prekonoćna pretraga (na koju se čeka godinama) koja će pokazati što se zapravo s mojim mozgom, disanjem i srčekom događa dok blaženo spavam. Više o tome u idućem postu.
