Sigurnosno stanje u Europi kreće se od složenog ka još složenijem. Sve češće europski visoki politički i vojni dužnosnici poručuju da se Europa mora pripremiti za ruski napad. Poruke se razlikuju tek u procjenama vremena do navodne neizbježne agresije.
Najnovija takva izjava dolazi od glavnog inspektora njemačkih oružanih snaga, generala Carstena Breuera. Njemački zapovjednik tvrdi da će Rusija biti spremna za rat u Europi do 2029. godine, uz napomenu da bi do napada moglo doći i znatno ranije. U tom kontekstu realno je očekivati da bi do ozbiljne eskalacije moglo doći već do kraja ove ili na samom početku 2027. godine.
Povijesne usporedbe i nova geografska žarišta
Sigurnost Europe nije bila lošija još od tridesetih godina prošlog stoljeća, desetljeća koje je završilo izbijanjem svjetskog rata. Razlika u odnosu na tadašnje razdoblje je u izvoru opasnosti. Ona sada više ne dolazi iz središta Europe, nego s njezina ruba.
Najugroženije su države koje su nekoć pripadale SSSR-u ili Varšavskom ugovoru. Prvi na udaru mogli bi biti Estonija, Litva i Latvija. Ako bi ruska agresija bila brza i učinkovita, realna je opasnost da se rat proširi na Finsku i Poljsku, pa i dalje prema zapadu.
Regionalna dimenzija: Srbija kao primarna prijetnja Hrvatskoj
Za Hrvatsku, međutim, Rusija nije primarna prijetnja; tu ulogu ima Srbija. Beograd se intenzivno priprema za pokušaj vojnog povratka Kosova te pripojenja Republike Srpske. Pro tom se oslanja na logiku sile i povoljan međunarodni trenutak.
Kao što Putin računa na slabljenje ili raspad NATO-a kako bi lakše okupirao baltičke države, tako i Vučić gradi planove za okupaciju Kosova. Iako postoji mala šansa da bi pripojenje Republike Srpske prošlo mirno, puno je veća vjerojatnost povratka rata u Bosnu i Hercegovinu. Time bi se Hrvatska našla uz granicu s potencijalnim bojištem duž 1011 kilometara – otprilike koliko iznosi i cijela linija bojišta u Ukrajini.
Devastirana vojska i sporne odluke
Personalno devastirana i uglavnom naoružana zastarjelim sustavima, Hrvatska vojska danas teško može učinkovito zaštititi ni vlastiti teritorij, a kamoli pomoći Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Sustavno slabljenje Oružanih snaga Republike Hrvatske započelo je dolaskom na vlast koalicije predvođene Ivicom Račanom. Niti jedna kasnija vlada, lijeva ili desna, nije u potpunosti preokrenula taj trend.
Tek sada, kada je stanje postalo kritično, aktualna desna koalicija pokrenula je nekoliko važnih, ali zakašnjelih i nedovoljnih koraka. Kupnja 12 polovnih Rafala pokazala se problematičnom čim je Macron prodao 12 novih Rafala Vučiću. Tom prodajom Hrvatska je prisiljena na ulaganje najmanje još 1,5 milijardi eura u modernizaciju da bi dostigla razina naoružanja koju će Srbija dobiti oko 2028. godine.
Lažna obnova ročnog služenja
Politički zahtjevna odluka o „povratku” obveznog vojnog roka na prvu je dočekana kao prekretnica, no detaljnija analiza otkriva suprotno. Vojni rok od samo dva mjeseca tek je bacanje novca. Još veći je problem to što će program obuhvatiti tek do četiri tisuće ročnika godišnje, od oko 17 tisuća vojno sposobnih mladića i djevojaka koji navrše 18 godina.
U praksi se nastavlja model dragovoljnog služenja: oni koji bi i inače dragovoljno došli, sada se vode kao „obveznici”, dok stvarne pričuve i masovnog osposobljavanja nema. Rezultat je kozmetička promjena bez stvarnog jačanja obrambene moći.
Skupi Leopardi i financijska akrobatika
Istodobno, Hrvatska se upušta u enormno skupu nabavu tenkova Leopard 2A8. Vlada je 14. svibnja 2026. donijela odluku o ovlasti za potpisivanje sporazuma o zajmu u okviru instrumenta SAFE, kojim se planira financiranje nabave Leoparda 2A8 u vrijednosti 1,14 milijardi eura, haubica Caesar 155 mm, kamiona Tatra i ubojitih sredstava.
No ministar Anušić je još 10. prosinca prošle godine u Berlinu potpisao ugovor za kupnju 44 Leoparda, simulatora i dodatnih jamstava u iznosu od gotovo 1,49 milijardi eura, u prisutnosti premijera i njemačkog kancelara, dakle prije formalnog osiguranja financiranja. Postavlja se pitanje što bi bilo da SAFE kredit iz bilo kojeg razloga nije odobren te kako opravdati činjenicu da će jedan Leopard hrvatske porezne obveznike stajati više od 33,7 milijuna eura, i to za količinu dostatnu tek za jednu bojnu.
Tenk kao potrošna roba i problem kvantitete
Rat u Ukrajini brutalno je pokazao da su i najmoderniji tenkovi potrošna roba. Ukrajina je izgubila više od polovice doniranih tenkova Leopard 2, kao i određeni broj Challengera i Abramsa, unatoč njihovoj vrhunskoj tehnologiji i zaštiti. Leopard 2A8, iako opremljen dodatnim oklopom i aktivnim sustavom zaštite Trophy, daleko je od neuništivosti; Protutenkovska mina ili pogodak kamikaza drona u stražnji dio, gdje su motor i mjenjač, mogu ga lako izbaciti iz borbe.
S obzirom na ekstremnu cijenu i ograničene količine, postaje jasno da kvantiteta – stotine tenkova, a ne desetci – ostaje ključni interes. Osobito to vrijedi za male države koje ne mogu priuštiti luksuz brzog iscrpljivanja oklopnih snaga.
Potreba za jeftinijim i brojnijim rješenjem
Daljnja kupnja Leoparda nije realna opcija. Prvenstveno zbog cijene, a potom i dugih rokova isporuke. Naime, prvi primjerci mogli bi stići tek krajem 2028., a ostatak tijekom 2029. i 2030. godine. S obzirom da su i drugi zapadni tenkovi slične cijene i rokova, nužno je razmotriti obnovu domaće proizvodnje i modernizacije postojećih platformi.
Povijesno iskustvo Đure Đakovića, gdje su se u Jugoslaviji tenkovi sklapali iz više komponenti, pokazuje da industrijska baza postoji i da se može reaktivirati. U tom se okviru nameće ideja razvoja lakog tenka na osnovi već nabavljenih borbenih vozila Bradley.
Bradley kao osnova za domaći laki tenk
OSRH su, spletom okolnosti, dobile borbena vozila pješaštva M2A2 ODS Bradley, koja su u tako lošem stanju da su morala na generalni remont u Đuri Đakoviću. Od 89 isporučenih vozila, 62 bi trebala biti osposobljena za operativnu uporabu, dok će 22 služiti za kanibalizaciju dijelova. Tu se otvara mogućnost da se dva ili tri otpisana Bradleya prenamijene u prototipove lakog tenka.
Tehnički, postupak je jasan: uklanja se postojeća kupola s topom od 25 mm i ugrađuje ona s topom od 120 mm. Takve kupole se već nude za borbena vozila na kotačima. Jedno od najboljih rješenja jest izraelska kupola Sabrah, ali s obzirom na političke otpore prema suradnji s Izraelom, realnija je opcija talijanska kupola HITFACT MkII tvrtke Leonardo.
Bradley CRO s kupolom HITFACT MkII
Kupola HITFACT MkII, izvorno razvijena za vozilo na kotačima Centauro II, prilagođena je ugradnji na lakša borbena vozila te nosi top od 120 mm, duljine cijevi 52 kalibra, koji rabi standardno NATO streljivo. Ugradnja takve kupole na Bradley, nazovimo ga Bradley CRO, zahtijevala bi određene preinake. Naime, povećanje mase vozila na otprilike 45 tona traži snažniji motor i moguće jači mjenjač. Ipak, osnovni koncept ostaje izvediv.
Modernizirani motor Cummins VTA903E-T760 i prilagodba ovjesa mogu osigurati dovoljnu pokretljivost, dok se dodatni modularni oklop i aktivni sustavi zaštite mogu dodavati prema financijskim mogućnostima. Ključno je da kupola s automatskim punjačem smanjuje broj potrebne posade.
Zbog kroničnog nedostatka ljudstva to je za OSRH faktor od presudne važnosti.
Industrija, radna mjesta i raspored snaga
Program Bradley CRO donio bi Hrvatskoj prije svega kvantitetu – stotine lakih tenkova umjesto nekoliko desetaka najskupljih Leoparda. Bio bi to i snažan poticaj domaćoj industriji. Otvaranje stotina radnih mjesta, prijenos znanja i razvoj domaćih kapaciteta značili bi da se svaki uloženi euro vraća u nacionalno gospodarstvo. Tako bismo razvijali domaću, a ne njemačku vojnu industriju.
Pri tome je nužno pažljivo birati lokaciju proizvodnje, pogoni ne smiju biti na samoj granici s Republikom Srpskom. Tamo bi bili ranjivi već i na minobacačku vatru. Takvi pogoni moraju biti u dubini teritorija. Rijeka, s lukom i dobrom željezničkom povezanošću, nameće se kao optimalno rješenje. „3. maj”, bivša tvornica Torpedo ili neki od napuštenih industrijskih prostora mogli bi se staviti u pogon za ovu svrhu.
Dvostruko više tenkova za isti novac
Domaći razvoj lakog tenka Bradley CRO omogućio bi da se cijena po vozilu zadrži u realnim okvirima. Takav proizvod ne bi koštao više od polovice nabavne cijene Leoparda 2A8. S obzirom na trenutačnu cijenu Leoparda, to znači da bi za isti iznos Hrvatska mogla dobiti najmanje dvostruko više tenkova. A vrlo vjerojatno i više od toga.
U takvom konceptu Leopardi bi mogli biti raspoređeni u Slavoniji kao teži udarni element. Bradley CRO tenkovi pokrivali bi preostali dio teritorija i ključne pravce djelovanja. Time bi Hrvatska vojska, umjesto skupe vitrine, dobila stvarnu borbenu masu prilagođenu vlastitim potrebama i ograničenjima.
Više od istog autora:
Trasiranje puta za napad na baltičke zemlje
