Uznemirujući slučaj zlostavljanja otkriva kako komercijalno surogatstvo može pretvoriti djecu u robu.
Godine 2011. vlasti su otkrile niz zločina koje je počinio filadelfijski pobacivač Kermit Gosnell. Njegovu kliniku, usmjerenu na siromašne i ranjive žene, opisale su kao „kuću užasa”. Gosnell je mogao naškoditi tolikim ljudima zato što su klinike za pobačaj smjele poslovati gotovo bez propisa i bez ikakva ozbiljnog nadzora.
Početkom listopada 2026. okružni tužitelj Los Angelesa Nathan Hochman istim je izrazom, „kuća užasa”, opisao ono što su istražitelji otkrili u domu Guojuna Xuana (66) i Silvije Zhang (39) u Arcadiji kraj Los Angelesa. Iznimno imućni kineski useljenik i njegova žena optuženi su za zlostavljanje djece nakon što su putem surogatstva kupili najmanje 21 dijete, većinom mlađe od pet godina, i prepustili ih dadiljama. Washington Post, koji je o slučaju izvijestio, piše:
Prema tužiteljima, djeca su svakodnevno trpjela batine okrutnih dadilja, a par je to promatrao preko mreže nadzornih kamera i smijao se. Par je navodno diljem zemlje vrbovao žene da im budu surogatne majke, uvjeravajući ih da samo žele još jedno dijete kako bi proširili obitelj.
Zagovornici komercijalnoga surogatstva tu praksu često opravdavaju boli onih koji ne mogu imati djecu i legitimnom željom ljudi da postanu roditelji. Nikada ne spominju da na tom uglavnom nereguliranome tržištu vladaju zakoni Divljega zapada, gdje se ranjive žene obmanjuje i iskorištava, a s djecom postupa kao s robom za bogate.
Par je, prema Washington Postu, više nego imućan: ima gotovo 300 bankovnih računa, od kojih je na jednom bilo 70 milijuna dolara, te „antikne skulpture i posebna alkoholna pića” vrijedne 10 milijuna dolara. Problem, međutim, nije novac, nego to što je par tu djecu očito smatrao dijelom svoje goleme zbirke imovine, a stekao ih je na gotovo posve nereguliranome tržištu.
Kako je primijetila konzervativna komentatorica Allie Beth Stuckey, osim zlostavljanja u ovoj priči nema ničega nezakonitoga:
S djecom se postupa kao s robom i to je potpuno legalno. Ovaj je par upao u nevolju samo zato što je lagao i zlostavljao djecu. Sve ostalo što su radili, vrbovanje žena, iznajmljivanje maternica te kupnja i prodaja djece nasumičnim kupcima bez ikakve provjere, posve je zakonito. Komercijalno surogatstvo pravna je rupa za trgovinu djecom. Zabranite ga.
Drugim riječima, pokvarenost nije propust komercijalnoga surogatstva, nego njegova bit. Kako kaže Katy Faust, osnivačica udruge za prava djece Them Before Us, ovo nije surogatstvo koje je pošlo po zlu:
Ovo je surogatstvo kakvo je zamišljeno. Sve što se dogodilo ne samo da je bilo legalno, nego se dogodilo u najreguliranijoj saveznoj državi Amerike, Kaliforniji. Zašto je „Zlatna država” središte proizvodnje beba? Zato što ugovor ima prednost pred prigovorima surogatne majke, pred dobrobiti djece i pred dosadnim etičkim pitanjima poput masovne proizvodnje djece ili njihove predaje starijim osobama i strancima.
Priče poput ove mogu nas razljutiti, ali nas više ne bi trebale šokirati. Poznata definicija ludila, koja se često pripisuje Albertu Einsteinu, glasi: iznova i iznova činiti isto i očekivati drukčiji ishod. U našim raspravama o spolnosti i etici razmnožavanja stalno se ponavlja pretpostavka da u ime autonomije možemo ukloniti nadzor i odgovornost, a da se naši najgori strahovi ne će ostvariti. Zagovornici pobačaja tako svaki propis ili nadzor nad onima koji obavljaju pobačaje proglašavaju nepotrebnom zaprjekom „reproduktivnim pravima”, a onda se čude kad liječnik koji obavlja pobačaje zaobiđe pravila i vođenjem nesigurne i nezakonite klinike ugrozi živote.
„To se nikada ne će dogoditi!”, govorili su nam. Dok se, naravno, nije dogodilo.
Poput industrije pobačaja, i industrija surogatstva nedovoljno je regulirana i omogućuje zlostavljanje djece. Rupa u njoj ima mnogo. Žene koje se unajmljuje da iznesu trudnoću i rode dijete često se obmanjuje i prisiljava na uvjete koji im oduzimaju mogućnost da odlučuju u najboljem interesu djeteta koje nose. Gube prava na dijete, koje ponekad završi kod odraslih koje nikada nisu upoznale.
Budući da reguliranje, a kamoli zabrana, komercijalnoga surogatstva nije ni blizu vrha prioriteta ijedne političke stranke, kršćani se tomu moraju glasnije protiviti. Ako građani i političari budu šutjeli, ono što se nikada ne bi smjelo dogoditi nastavit će se događati.
Napomena uredništva: Broj djece u tekstu usklađen je s podacima Washington Posta. U Hrvatskoj je zamjensko majčinstvo zabranjeno Zakonom o medicinski pomognutoj oplodnji iz 2012., koji izrijekom zabranjuje „ugovarati ili provoditi medicinski pomognutu oplodnju radi rađanja djeteta za druge osobe”. Italija je u listopadu 2024. surogatstvo proglasila univerzalnim kaznenim djelom, kažnjivim i kad ga njezini državljani ugovore u inozemstvu, a Europska unija iste je godine iskorištavanje surogatnih majki uvrstila među oblike trgovine ljudima koje države članice moraju kažnjavati.
John Stonestreet i Timothy D. Padgett
John Stonestreet i Timothy D. Padgett
Doznajte više o temi
Cilj koji ne opravdava sredstvo: Zamjensko majčinstvo
Zbor za učenje vjere, Naputak Donum vitae o poštovanju ljudskoga života u njegovu početku i o dostojanstvu rađanja: Odgovori na neka pitanja našega vremena (22. veljače 1987.) u: Pravo na rođenje u učenju Crkve, str. 211–229.
Zbor za učenje vjere, Naputak Dignitas personae o nekim bioetičkim pitanjima (8. rujna 2008.) u: Pravo na rođenje u učenju Crkve, str. 340–357.
Dubravka Hrabar, Surogatno majčinstvo kao moderan oblik eksploatacije žena i trgovine djecom, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu 70/2020., br. 2–3, str. 171–212.
Petar Marija Radelj, Trgovanje djecom priznavanjem majčinstva, Pravo i porezi (Zagreb), XXXIII (2024.), br. 1, str. 69–83.
