Desetljećima nakon smrti jugoslavenskoga diktatora Josipa Broza Tita svijet i dalje živi s lažnom predodžbom da je komunizam u Jugoslaviji imao „ljudsko lice”.
Novi dokumentarni film bugarske novinske agencije BGNES, naslovljen „Tito: Koljač 20. stoljeća” (izvorno „Tito: The Executioner of the 20th Century”), tu iluziju razbija brutalnim činjenicama i povijesnim dokazima (BGNES, YouTube). Film je premijerno objavljen početkom lipnja 2026. i traje gotovo sat i dvadeset minuta.
Svjedočanstva iz pet zemalja bivše Jugoslavije
Produkcija je snimana na lokacijama u nekoliko država bivše Jugoslavije, a kroz intervjue s povjesničarima, publicistima, istraživačima i očevicima iz Slovenije, Hrvatske, Srbije i Sjeverne Makedonije film otkriva prešućivanu povijest masovnih ubojstava, političkih progona, logora i zločinačkog djelovanja jugoslavenskih tajnih službi.
Riječ je o opsežnoj povijesno-političkoj dekonstrukciji jugoslavenskog socijalizma, s naglaskom na masovne zločine, tajnu policiju i represiju režima.
Film podsjeća na podatak iz same jugoslavenske komisije za utvrđivanje broja žrtava, koja je u svojem tajnom izvješću iz 1964. navela da je ubijeno ili netragom nestalo 597.323 osobe, među njima i više od 500.000 ratnih zarobljenika pobijenih na kraju rata.
Slovenija — najveće masovno stratište poslijeratne Europe
Posebnu pozornost film posvećuje masovnim grobnicama u Sloveniji, gdje su pronađeni posmrtni ostaci desetaka tisuća ljudi koje su likvidirali Titovi partizani, uz jedinstvene arhivske snimke samog trenutka otkrivanja grobnica.
U filmu slovenski povjesničar Jože Dežman iznosi da je u Sloveniji na kraju rata bilo gotovo pola milijuna pripadnika njemačkih i kolaboracionističkih snaga — Hrvata, Srba, Crnogoraca i Slovenaca — od kojih je, prema Dežmanu, oko 80.000 ubijeno na slovenskom tlu, uključujući 15.000 Slovenaca, što čini najveće masovno ubojstvo u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
Informacije o žrtvama iznesene u ovom filmu, koliko god šokantne bila, ustvari značajno umanjuju stvarne brojke, u što ćemo se kasnije uvjeriti.
Među najpoznatijim stratištima u Sloveniji je Kočevski Rog, gdje povijesne procjene govore o 30.000 do 55.000 ubijenih u proljeće i ljeto 1945., bačenih u kraške jame koje su potom zatrpane eksplozivom.
Kod Teznog pokraj Maribora, prilikom gradnje autoceste 2000., na samo 70 metara trase ekshumirano je 1.179 žrtava — sedamnaest po dužnom metru — dok se procjenjuje da uz cestu leže kosti još oko 15.000 ljudi.
Huda jama
Najpotresniji je primjer Huda jama kraj Laškog, napušteno rudarsko okno Barbarin rov u kojem su žrtve žive zazidane iza jedanaest pregrada; iskapanja od 2009. do 2017. otkrila su ukupno 1.416 žrtava, koje su naposljetku pokopane na groblju Dobrava u Mariboru.
Hrvatske vlasti licemjerno su se odnosile prema ovim žrtvama, a više o tom odnosu, opstrukcijama istraživanja i izbjegavanju kažnjavanja počinitelja može se pročitati u tekstu Denisa Romca na Deutsche Welle 2019. god. na na poveznici ovdje
Slovenski publicist i istraživač prikrivenih stratišta Roman Leljak, čija djela film izdvaja, autor je knjige „Huda jama — ako ne znaš šta je bilo”, napisane još 1989. dok je kao mladi novinar bio na zadatku u Teharjama; posebno izdanje knjige predstavio je u svibnju 2026.
Leljak svjedoči da su mu još tada očevici otkrili kako Huda jama nije bila njemački, nego partizanski logor te da je u njoj ubijeno preko 3.000 ljudi, uglavnom Hrvata i Slovenaca, a poručuje da treba ponovno ući u jamu i istražiti njezinih posljednjih dvadeset metara.
Leljak je i autor djela koja sustavno popisuju prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji; prema podacima koje iznosi, u Sloveniji je danas poznato oko 760 stratišta, u Hrvatskoj 1.300, a u Srbiji oko 300, dok u četiri jame Kočevskog Roga leži preko 12.000 žrtava, a u Mariboru između 15.000 i 18.000 (Glas Slavonije).
On naglašava da će se prava istina o broju žrtava Križnoga puta znati tek kada se sve žrtve ekshumiraju, prebroje i dostojno pokopaju jer, kako kaže, svatko ima pravo na grob.
Bleiburg, britanska obmana i knjiga Ante Čuvala
Film prikazuje i sudbinu vojnih postrojbi Nezavisne Države Hrvatske koje su se u svibnju 1945. povlačile prema Austriji u nadi da će se predati britanskim snagama; Britanci su odbili prihvatiti predaju kod Bleiburga i izručili zarobljenike jugoslavenskim vlastima.
Upravo tu britansku ulogu dubinski razotkriva knjiga profesora Ante Čuvala „Blajburška tragedija i britanska obmana — svjedočanstva bivših britanskih časnika”, koja donosi intervjue s bivšim vojnicima britanske Osme armije koji su, osjećajući grižnju savjesti, progovorili o nasilnom izručenju Hrvata Titovim snagama.
Čuvalo, i sam „dijete Bleiburga” čiji je otac preživio Križni put samo da bi bio usmrćen u logoru u Mostaru, dokumentira da tragedija nije bila plod ratnoga kaosa, nego hladna izdaja onih kojima se vjerovalo, postupak koji naziva „britanskom obmanom”.
Upravo se oko broja žrtava vodi i najoštriji prijepor. Strane i službene procjene koje se najčešće prenose u javnosti — a koje koristi i bugarski dokumentarac — drže se demografskih izračuna Vladimira Žerjavića te novijih korekcija na temelju iskapanja u Sloveniji, prema kojima je riječ o oko 80.000 do 90.000 Hrvata, 13.000 do 14.000 Slovenaca te oko 2.000 srpskih i crnogorskih četnika.
Hrvatski izvori, međutim, drže te brojke donjom granicom koja ne odgovara stvarnosti — što potvrđuju i sama iskapanja, na koja upozoravaju slovenski istraživači poput Romana Leljaka te povjesničar Mitja Ferenc i arheolog Jože Košir, čiji nalazi u Sloveniji neprestano povećavaju utvrđeni broj žrtava.
Izračuni prof. Šterca
Najdalje u toj reviziji ide demograf prof. dr. sc. Stjepan Šterc, koji je u intervjuu za narod.hr iznio da je Hrvatska prema popisu stanovništva iz 1948. imala 639.000 stanovnika manje nego što je prema demografskim trendovima trebala imati, što je izravna posljedica demografske katastrofe Drugoga svjetskog rata i poraća.
Prema Štercovim izračunima, na samom Bleiburgu i Križnom putu Hrvatska je izgubila oko 305.000 ljudi, a procjena se, kako navodi, lako diže na 350.000, dok se brojke koje se približavaju i 500.000 stradalih, prema njegovim riječima, mogu smatrati realnima.
Te su brojke višestruko veće od službenih procjena koje prenosi dokumentarac, a vrijedi ponoviti i da sam Leljak podsjeća da će se konačna istina o broju žrtava Križnoga puta znati tek kada se sve žrtve ekshumiraju, prebroje i dostojno pokopaju.
Istra, fojbe i progon Talijana
Dokumentarac obrađuje i represiju u Istri, gdje su krajem rata brojne kraške jame — talijanski zvane fojbe (foibe) — pretvorene u masovne grobnice; među žrtvama je velik broj etničkih Talijana koji su na tom području živjeli generacijama.
Goli otok, OZN-a i UDB-a
Hrvatski povjesničar Domagoj Knežević iz Hrvatskog instituta za povijest u filmu govori o logoru na Golom otoku, kamo su nakon Titova raskida sa Staljinom 1948. internirani tzv. staljinisti i podvrgnuti neviđenom mučenju .
Slovenski publicist Roman Leljak objašnjava da je tajna služba bila kamen temeljac cijelog Titova represivnog sustava: prema procjenama iz filma, UDB-a je u cijeloj Jugoslaviji imala između 250.000 i 300.000 tajnih suradnika, a tajne službe — OZN-a osnovana 1944. i kasnija UDB-a — opisane su kao de facto egzekutorska tijela koja su radila po unaprijed pripremljenim popisima, bez istraga i suđenja.
Srbija i Makedonija — zaboravljene žrtve
Mit o „humanijem” komunizmu film osporava i u Srbiji, gdje je dolaskom partizana 1944. započeo val uhićenja i izvansudskih pogubljenja u kojima je u nekoliko mjeseci ubijeno oko 60.000 ljudi, uz konfiskaciju imovine imućnijih građana putem tzv. sudova časti.
U Makedoniji film prikazuje pogubljenja časnika kod skopske tvrđave Kale 1944. te kasniju operaciju „Tenis” usmjerenu protiv makedonskih Bugara.
Iskapanja u tijeku — od šume Biljeg do Dubrave
Teme koje film otvara nisu zatvoreno poglavlje povijesti, nego živa stvarnost hrvatske sadašnjosti.
Među stratištima koja tek čekaju forenzičare ističe se šuma Biljeg kraj Gvozda, gdje je u tunelu uskotračne šumske pruge u lipnju 1945. zazidano i umoreno do dvije tisuće izmrcvarenih civila te hrvatskih i njemačkih zarobljenika — grobnica koju mještani uspoređuju upravo s Hudom jamom, a o kojoj uz južni ulaz svjedoči tridesetak ulegnuća tla.
Ministarstvo hrvatskih branitelja u proteklih je deset godina provelo više od 630 terenskih izvida, istražilo gotovo stotinu lokacija u 16 županija te ekshumiralo posmrtne ostatke najmanje 2.329 žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća.
Najsvježiji je primjer zagrebačka Dubrava, gdje je krajem svibnja 2026. na lokaciji Oporovečki vinogradi otkrivena masovna grobnica s posmrtnim ostacima najmanje 29 žrtava — muškaraca u dobi između 30 i 40 godina, ubijenih iz vatrenog oružja, s tragovima vezivanja žicom kod svih žrtava, što potvrđuje sustavno prikrivanje poslijeratnih stratišta na području Grada Zagreba.
Istodobno je 14. svibnja 2026. Hrvatska na graničnom prijelazu Macelj preuzela posmrtne ostatke 500 hrvatskih žrtava ekshumiranih iz četiri masovne grobnice u Sloveniji — Trebče, Podstenice, Košnica pri Celju i Cerklje ob Krki — u sklopu prvog međudržavnog protokola primopredaje.
Riječ je o ostacima muškaraca, većinom mlađe dobi i s tragovima nasilne smrti, kojima se osamdeset godina nakon stradanja napokon osigurava dostojanstven počinak.
Glas zaboravljenim žrtvama
Istina, koliko god nezgodna bila za dio hrvatske javnosti, dobrim dijelom potomaka izvršioca i nalogodavaca nezapamćenih zločina, jednostavno ne može ostati sakrivena. I taj dio hrvatske javnosti morat će se, prije ili kasnije, suočiti s povijesnim istinama.
Čim prije to učine bit će bolje za njih, za potomke žrtava i na poslijetku za Hrvatski narod u cijelosti. Dokumentarni film„Tito: Koljač 20. stoljeća” doprinos je tim nastojanjima.
U nastavku se može pogledati spomenuti dokumentarac.
Napomena: Dokumentarac ima izvorne titlove na bugarskom i engleskom jeziku. Za hrvatski prijevod uključite titlove klikom na ikonu zupčanika (⚙️) u donjem desnom kutu videa, odaberite Titlovi (Subtitles/CC) → Automatski prijevod, a zatim s popisa jezika odaberite Hrvatski.
