Priča o bojkotu trgovačkih lanaca zbog visokih cijena u začetku je sumnjiva s obzirom na brzinu kojom se vijest o njoj proširila. Kada su hrabri pojedinci u godinama pandemijskog cirkusa organiziravali prosvjede i pozivali na sudjelovanje, njihov je glas bivao brutalno gušen. Štoviše, tada podignuta prijava protiv gospodina Andrije Klarića i dalje je aktualna, a temeljena je na paradoksalnoj i suštinski protudemokratskoj tezi da se na prosvjedu protiv pandemijskih mjera nisu poštivale mjere.
No problem s ovim bojkotom nije samo to što ga licemjerno podržavaju isti ljudi koji su mahnitim pandemijskim zaustavljanjem globalne ekonomije neizbježno pripomogli stvaranju inflatornog kolapsa već je problematična i sama artikulacija njegove svrhe. Ta nejasna artikulacija uzrokovala je razdjeljivanje u sagledavanju bojkota čak i među pripadnicima tzv. pokreta otpora protiv globalizma.
Jedna strana, koja je više sklona socijalnom promišljanju, tvrdi da su trgovci zbog svoje pohlepnosti najviše krivi za trenutno stanje, to jest za strašno visoke cijene. I tu ima istine. Ista ih je pohlepnost ranije nagnala na to da ulazak ljudi u svoje objekte segregacijski uvjetuju nekakvom izmišljenom pseudoznanstvenom potvrdom. No priča ne smije tu stati. Nisu samo korporacije stvorile ovu ekonomsku krizu već su krucijalnu ulogu odigrali i političari, to jest ono što se u političkoj filozofiji naziva Velikom državom.
Zbunjenost pred ovom dilemom ne čudi, jer mnogima još uvijek nije jasno što stoji iza našeg često korištenog termina globalističkog progresivizma. Zbog kompleksnosti civilizacijske situacije velik će broj pojedinaca o njoj raspravljati kroz zastarjele okvire slobodnog tržišta nasuprot socijalne države. Činjenica je, međutim, da je globalistički progresivizam nečasno dijete i jednih i drugih.
Nakon poraza marksizma krajem prošloga stoljeća njegovi su zagovornici na istim temeljima osmislili jedan novi frankenstajnovski sustav, sustav koji kombinira srž marksističke velike države sa srži vrijednosno ispražnjenog korporatizma. Korisno se u tom smislu, primjera radi, upitati tko je kriv za nametanje kontroverzne ESG regulative, kojom će se pojedinačne slobode u skoroj budućnosti dodatno potisnuti u ime neopovrgljivih i ideološki ostrašćenih ekoloških teza – političari koji su ju postavili u zakone ili korporacije a la Blackrock koje stoje iza tih političara, financiraju ih i kasnije se busaju u prsa svojom ESG-ovskom zelenom poslušnošću? Odgovornost snose i prvi i potonji.
Nadalje, da se ovdje ne radi o nekakvoj teoriji zavjere možemo zaključiti i iz kratkog uvida u najuspješniju živuću neomarksističku državu, odnosno u svojevrsnu državničko-korporativnu totalitarnu simbiozu kakva trenutno vlada u Kini. Tamošnja komunistička vlast iznimno je slaba bez pomoći korporacija koje joj omogućavaju nikad viđene sustave nadzora i digitalne naprednosti, a korporacije ne bi opstale na slobodnom tržištu da ne služe državi. Sistem o kojemu pričamo dakle nije nekakva daleka distopija nego nešto iznimno prisutno u današnjem svijetu.
G. K. Chesterton prije stotinjak godina nazvao je vodeće probleme svijeta imenima Hudge i Grudge, koji su reprezentirali veliku državu s jedne strane i velike korporacije s druge. Chestertonu je bilo jasno da pobjeda nad tada rastućim komunizmom sama po sebi nije dovoljna, budući da ništa bolja neće biti vladavina amoralnih raščovječenih korporacija koje nemaju jasno ljudsko vodstvo te koje funkcioniraju kao svojevrsne nadljudske oportunističke pijavice na nesreći drugih. Globalistički je progresivizam ženidba Hudgea i Grudgea – tj. nadnacionalnih parapolitičkih interesnih struktura s nadnacionalnim korporativnim čudovištima.
Kako stoga podržati prosvjed koji krivnju za katastrofalno stanje stavlja u ruke Grudgea bez da u istom dahu spomene i Hudge? Prosvjedujemo li zaista protiv velikih trgovina ili lišavamo politiku odgovornosti za njezine monstruozne poteze kroz zadnje godine? Trgovački su lanci proizvod globalizma. Oni dokidaju lokalnost zajednica, uništavaju supsidijarnost kao nekadašnji temelj zapadnog društva dislocirajući odgovornost za nabavku osnovnih životnih potrepština na nekakve sive udaljene interesne centre moći. No njihovo sisanje života iz našeg okruženja potpomognuto je drugom stranom istog novčića na kojoj se krije Velika država ili, prevedeno u današnju terminologiju, politički globalizam.
Teške rane zahtijevaju više od površnih flastera, pogotovo takvih flastera koji će skrenuti pozornost s dijela onih koji su nam nanijeli ranu. Neka nam na kraju svega u analizi ove problematike odzvanjaju Chestertonove riječi, “Velika država uništava slobodu radi reda, a velike korporacije uništavaju pravdu radi profita. Jedni i drugi tako zajedno uništavaju čovječanstvo”.
Izvor: Sapere Aude
Kad cenzuristi utihnu – razotkrivena priroda trogodišnjeg pandemijskog cirkusa
Podcast gostovanje: O planskoj dezintegraciji institucije obitelji
