Prateći reakcije hrvatskih medija o Porfirijevom govoru na sprovodu Ratka Mladića nisam se iznenadio kada sam o njemu u brojnim medijima pročitao neutralne vijesti. U neutralnom su tonu pisali Indeks.hr, portal N1, Dnevnik.hr. Portal Novog lista donosi nepotpisani osvrt u kojemu je zabašurio Porfirijeve riječi do besmisla.
Iako je Direktno.hr donio više kritičkih reagiranja, od Tadića do Peternela, Ante Gugo je analizirajući Porfirijev govor i obilazeći oko Porfirijevih riječi kao mačak oko vruće kaše više zamutio nego što je rasvijetlio.
Večernji list donosi reagiranje srpskog gaya koji živi u Hrvatskoj koji kao poziva SDSS da reagira. I koji se zgraža nad Porfirijem. Ali i svim ustaškim zločinima. Jer ne možeš osuditi četništvo, ako ne osudiš u istom paketu i ustaštvo.
Slobodna Dalmacija koristi malo grublje riječi za Porfirija, ali ne ulazi u detalje njegova govora.
Od portala Narod.hr bilo je za očekivati kritiku Porfirijevog govora. Vrlo je lijepo da su oni donijeli i video zapis Porfirijevog govora tako da se svatko sam i neovisno može osvjedočiti o Porfirijevim razmišljanjima.
Novosti još o Porfiriju nisu donijele niti slova, iako imaju više priloga kojima nedvosmisleno osuđuju Ratka Mladića.
Među svim novinarima istaknuo bih Vladu Vurušića koji je za Jutarnji list izrekao brutalno iskrenu kritiku Porfirijeva govora. Istaknuo bih da je Vurušić jedina osoba koja je sudjelovala na nekadašnjim Porfirijevim kružocima, a koja se od njega kasnije javno ogradila.
Pažljivo sam poslušao Porfirijev govor te ovdje ističem ono po meni najvažnije. Presudu Haškog suda Porfirije je relativizirao riječima: „Postoje ljudski sudovi i ljudska pravda i oni imaju svoje domete i svoj značaj, ali oni su baš kao što je i priroda čovjekova uvjetovana i prolazna i sami uvjetovani mnogim znanim i neznanim, vidljivim i nevidljivim, objektivnim i varljivim faktorima. Postoji i iskustvo čitavih naroda da zemaljski sud i zemaljska pravda nisu uvijek svima mjerila istom mjerom i naš narod nosi takvo gorko iskustvo. Ne poričući odgovornost čovjeka za svoja dela znamo da nijedan zemaljski sud nije nepogrešiv niti njegova presuda može iscrpiti istinu o bilo kom životu, niti o jednom ljudskom životu, zato je Posljednji sud Božji jedini konačan i jedini u potpunosti pravedan…“ (8:16-9:40).
A o Mladiću je osim što ga je ishvalio kao kršćanina izjavio sljedeće: „Znamo da će njegovo ime ostati duboko utkano u pamćenje i molitve najvećeg dela našeg srpskog pravoslavnog naroda koji prema njemu osjeća i njeguje duboku zahvalnost jer ga vidi kao vojnika i komandanta koji je u jednom teškom i tragičnom vremenu stajao na čelu vojske svoga naroda, nosio veliku odgovornost i teret, podnio žrtvu i položio život za slobodu i obranu i opstanak svoga roda.“ (12:30-13:20).
Da bi bilo jasnije neukom čitatelju, među koje ubrajam dio gore navedenih „neutralnih“ novinara, Porfirije je rekao da ne priznaje presudu Haškog suda te da je Ratko Mladić srpski heroj. Porfirije se skriva iza riječi pozivanja na Božji sud. No osim gore iznesenih riječi, samim sudjelovanjem sveukupnog vrha SPC u pogrebu te raskošnom liturgijom on je izrazio svoje mišljenje o Ratku Mladiću. Što će biti njegova popudbina na Božjem sudu na koji se poziva. U jednom dijelu svoga govora spominje kako „crkva pravoslavna ni o kome ne donosi konačnu presudu u odnosu na vječnost nego se za svakoga neprestano moli“. No SPC to ne primjenjuje dok osuđuje nadbiskupa Stepinca. SPC ga i dalje smatra povijesnom osobom koja snosi moralnu odgovornost zbog suradnje s vlastima NDH, zamjera mu da nije javno i dovoljno glasno prosvjedovao protiv genocida nad Srbima, Židovima i Romima te ga optužuje da je kao javna osoba pružio legitimitet režimu Ante Pavelića. Sjetimo se kako je Stepinac nedavno na živopisu Bele Crkve prikazan kako gori u paklu. Uglavnom za SPC je Stepinac ustaški vikar.
Vratimo se nakon Porfirijevih riječi malo u prošlost analizirajući što su o Porfiriju govorili hrvatski mediji, prvenstveno portal Autograf koji je redovito prenosio njegove izjave, osobito propovijedi u kojima govori o žrtvama Oluje.
Drago Pilsel, kao i brojni drugi suradnici Autografa, bili su najuža jezgra Porfirijevih kružoka u Zagrebu. Ovi kružoci okupljali su naizgled ideološki raznovrsne osobe, od feministica Rade Borić i Nadežde Čačinović, povjesničara Tvrtka Jakovine, Hrvoje Klasića i Ive Goldsteina, katoličkih teologinja Anne Gruenfelder i Jadranke Brnčić te katoličkih svećenika Tvrtka Baruna i Antona Šuljića, bračnog para Raffai, protestantskog teologa Petera Kuzmiča, glumaca Vili Matule, Rene Medvešeka i Sretena Mokrovića, političara Ive Josipovića, Milana Pupovca i Borisa Miloševića, ginekologa Dubravka Lepušića (poznatog po svojem društvenom angažmanu i liberalnim stavovima o reproduktivnim pravima), novinara Borisa Pavelića, te Dejana Jovića i Dražena Lalića (profesora na Fakultetu političkih znanosti).
Među autorima aktivnim na Autografu koji su bliski Porfiriju, ali nisu aktivno sudjelovali u Porfirijevim kružocima, nalazi se i Miljenko Jergović. Podsjećam na njegov tekst „Patrijarh Porfirije, čovjek i njegovi prijatelji”. Jadranka Brnčić je pak napisala tekst „Porfirije svjedoči autentičnu duhovnost i pruža riječi nade“. U ovome je tonu i apologija Porfiriju koju je napisao Boris Pavelić „Metafizička Srebrenica patrijarha Porfirija“. Pa zatim intervju Branimira Pofuka itd.
Ideološka platforma koja okuplja ljude oko Porfirijevih kružoka i Autografa stavlja u prvi plan teme poput feminizma, prava manjina, migracija i rodnih teorija (dok istovremeno zanemaruju ili otvoreno kritiziraju tradicionalni katolički nauk, pravo na život i tradicionalnu obitelj). Kršćansku teologiju koriste kao platformu za promicanje ideja političke ljevice, globalizma i sekularizma. Uz još jednu konstantu koja bi se ukratko mogla sažeti na: sve ću, sve ću, al’ Hrvatsku neću.
Središnja je osoba u ovim kružocima Drago Pilsel, idejni začetnik, moderator i domaćin Porfirijevih kružoka te glavni urednik portala Autograf.hr. On je najžešće branio svoga prijatelja nakon incidenta s pjevanjem četničkih pjesama i slikanja pokraj ikone Draže Mihajlovića. Njegove obrane Porfirija su nebrojene. Branio ga je u intervjuu Radio televiziji Srbije ”Patrijarh Porfirije ne gradi Veliku Srbiju”. U članku „Porfirije Perić i njegovi neprijatelji“ je pisanje protiv njegovog prijatelja Porfirija proglasio opskurnim stranicama bijednog novinarstva te se obrušio na „idiotizam Vlade Vurušića“ a novinarstvo Jutarnjeg lista proglasio jadom i bijedom te kolom bitangi. Uspoređuje ga s papom Franjom u članku „Vidim sličnost između pape Franje i patrijarha Porfirija“. U nekim osvrtima na Porfirija Pilsel ga čak uspoređuje s Kristom. Zaista, Porfirije je pun riječi ljubavi. Prema ratnom zločincu. Posljednji Pilselov prilog o Porfiriju “Riječi mira i praštanja patrijarha Porfirija“ nastao je pred točno mjesec dana. U kontekstu Mladićevog opijela ovaj mi članak izaziva duboko gnušanje.
Kako je Autograf mjesto zagovaranja ekumenizma, međureligijskog dijaloga, vjerskog pluralizma i nadvladavanja nacionalističkih narativa na Balkanu, u iščekivanju smo hoće li Drago Pilsel ili itko iz Porfirijevog kružoka i Autografa reagirati i javno se ograditi od Porfirija. Ili je dovoljna izjava o Ratku Mladiću jednog od onih iz Porfirijeva kružoka, Tvrtka Jakovine, koja se opet temelji na izjednačavanju krivnje Hrvata i Srba.
Međutim mi Hrvati ne možemo se izjednačiti sa Srbima. Oduzeli smo činove i odlikovanja Norcu i Glavašu. A u svim navedenim medijima koji su prema Porfirijevom govoru neutralni naći ćemo brojne priloge koji su vrlo optužujući prema brojnim hrvatskim braniteljima na čelu s generalima Markačem i Gotovinom te Franjom Tuđmanom. Abolirali smo i nagradili operativce Ozne Budimira Lončara, Josipa Manolića i Josipa Boljkovca. A vodeći su nam političari djeca prekaljenih komunističkih kadrova. Udba nam je sudba. A njezino mjesto je danas zauzela SPC kao „jedina preostala prekogranična infrastruktura srpskog nacionalizma“, kako je to lijepo primijetio Milo Đukanović.
Nomen est omen. Znakovito je Mladićevo ime, Ratko. Kao da su ga roditelji htjeli pripremiti za njegov poziv. Ne mogu se ne sjetiti s time povezane poslovice: rado Srbin ide u vojnike. Iskreno sam se nadao da su ratovi iza nas te da ćemo kao Nijemci i Francuzi živjeti mirno jedni pokraj drugih. Nakon Mladićevog pogreba i Porfirijevog govora u to sada sumnjam. Mislio sam da je i onaj memorandum SANU III samo izmaštana paranoja, neki konstrukt, Protokol Sionskih mudraca za Hrvate. No on, iako možda i nenapisan prisutan je u glavama Velikosrba koji ga žive i dišu punim plućima. A Srpska pravoslavna crkva važan je graditelj ove ideologije. Nakon ikone Draže Mihailovića uskoro možemo očekivati i onu Ratka Mladića. Koristim ovaj osvrt kako bih poslao jasnu poruku svima koji pokušavaju graditi ekumenizam sa SPC da se ona u odnosu s katolicima još uvijek pridržava Dušanovog zakonika.
Što se dogodi u Vegasu: šutnja hrvatskih Porfirijanaca nakon opijela Ratku Mladiću
