Narod koji ne brine za vlastitu povijest osuđen je ponavljati ju. Ova mudrost nas upozorava na veliku odgovornost koju naš hrvatski narod i njegovo političko i duhovno vodstvo imaju ne samo za sadašnje stanje nego i za rasvjetljavanje njegove prošlosti, a time i njegovu buduću sudbinu.
A povijest hrvatskog naroda nije nimalo lagana, prožeta je krvlju, izdajama, krivim odlukama političkih vođa, ali još više i herojstvima, žrtvom i vjerom. Teško je naći neki narod koji je pod tuđom vlasti punih devetsto godina uspio sačuvati vlastiti identitet i nacionalnu svijest.
Iznimka su Izraelci, koji su svoju državu čekali ravno 1877 godina.
Izraelci baštine ugovor kojeg je Bog sklopio s Abrahamom i njegovim potomcima, a Hrvati onaj kojeg je Petrov nasljednik, sveti Agaton (678.-681.), Isusov namjesnik na zemlji, sklopio s našim prvim narodnim vladarima.
Zbog trenutka u kojem živimo i aktualnog pitanja o slanju hrvatskih časnika na vojnu obuku u Njemačku koja bi svoj epilog mogla imati u ratu u Ukrajini, nije zgoreg ponoviti kako prema tom ugovoru o nenapadanju okolnih naroda u svome djelu ”De administrando imperio”, bizantski car Konstantin Porfirogenet, suvremenik prvoga hrvatskog kralja Tomislava piše: “Hrvati poslije krštenja postaviše vlastoručni ugovor te se tvrdom i nepokolebljivom vjerom zakleše sv. Petru da nikada neće provaljivati u tuđe zemlje niti ondje ratovati, već da će radije živjeti u miru sa svima koji to budu htjeli.
A od pape Agatona su za to dobili obećanje da će se za njih boriti i na pomoć im biti Bog Hrvata, kadgod drugi narodi provale u hrvatsku zemlju i ratom ih uznemire, a Petar, učenik Kristov, obdarit će ih pobjedom.”.
Zbog vjernosti tih prvih vladara i razloga koji će nam možda postati poznati tek kad nijedna tajna više ne bude skrivena, Bog je na čudesan način prisutan u životu ovog našeg malog, ali žilavog naroda.
Što je narod?
Prije nego promotrimo njegovu sudbinu valjalo bi odrediti pojmove, što je to narod? Koja je njegova definicija, što ga određuje?
Wikipedija kao najčešće korišten, neznanstven izvor, nudi odgovor da je narod skupina ljudi koju određuje skupno vlastito ime, mit o zajedničkim predcima, zajednička povijesna sjećanja, jedan ili više razlikovnih elemenata zajedničke kulture, povezanost s određenom “domovinom” i osjećaj solidarnosti kod značajnih dijelova populacije.
Etimologija riječi narod ukazuje kako se radi o širem pojmu obitelji odnosno roda, o krvno povezanoj skupini ljudi koja dijeli zajedničku povijest, zajednička sjećanja.
Najtragičniji događaji u hrvatskoj povijesti
Sjećanja na našu bližu povijest bolna su i tragična. Najtragičniji događaji zbili su se u razdoblju Drugog svjetskog rata ili od 1941. do 1945. Prijepori iz tog razdoblja i danas se koriste za ideološka prepucavanja i dnevno političke interese. Hrvatska televizija započela je nedavno prikazivati serijal Gordana Malića “Partija” koji u prvoj epizodi naslovljenoj “Teror” progovora o dugo prešućivanim zločinima počinjenim neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Podijeljen između dva zla, između dvaju lica istog duhovnog podrijetla, hrvatski se narod u to doba našao podijeljen između dviju suprotstavljenih strana vođenih slugama uvezenih ideologija – fašizma i komunizma. Ne ulazeći u vječne prijepore koji su uvijek nabijeni emocijama o nastanku partizanskog i ustaškog pokreta i njihovoj opravdanosti (ili pravednosti) zadržat ćemo se na dva ključna žrtvoslovna simbola, na Bleiburgu i na Jasenovcu.
Ova dva mjesta, jedno u Austriji drugo u Hrvatskoj uz granicu s BIH, svako na svoj način i za svoju skupinu ljudi postali su simboli stradanja, okrutnih ubojstava i divljanja zvijeri u ljudskom obliku koji su prožeti mržnjom pokušali iskorijeniti svoje neprijatelje, ideološke, nacionalne, klasne.
Ljudi su masovno ubijani kao da se radi o štetočinama čiji će nestanak donijeti mir i blagostanje.
Ubojstva za sobom ostavljaju neugodne svjedoke nedjela, mrtva tjelesa žrtava.
Bleiburg i Križni put
Bleiburg nije bio mjesto egzekucije, povijesni izvori navode kako se u blizini tog gradića u Koruškoj dogodila predaja velikog dijela vojske Nezavisne Države Hrvatske koju je pratio brojan narod, starci, žene, djeca. Povlačeći se pred nadirućim partizanskim jedinicama, hrvatske su postrojbe za predaju odabrale područje pod kontrolom savezničkih snaga računajući kako će tako izbjeći osvetu partizanskih komunističkih vođa.
Nakon što su se predali britanskim snagama, uslijedio je šok! Britanci su prepustili Jugoslovenskoj narodnoj armiji sudbinu gotovo 200 tisuća pripadnika hrvatskog naroda.
Uslijedili su najtužniji dani u cijeloj hrvatskoj povijesti, a Slovenija je postala najveće grobište Hrvata. Ovi mučni događaji rasvijetljeni su u dokumentarnom filmu Romana Leljaka “Maribor najveće stratište Hrvata” kojeg se može pogledati ovdje.
Iz tog filma saznajemo kako se u Vojnom arhivu u Beogradu čuva dokument “Pregled nanetih gubitaka neprijatelju” u kojem se navodi kako su do 15. svibnja 1945., samo u toj završnoj akciji partizani zarobili 230 426 hrvatskih vojnika i civila, ubili njih 92 409, dok je ranjenih bilo samo 314.
Iz drugog dokumenta naslovljenog kao “Knjiga depeša Generalštaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije” koji dugi niz godina nije bio dostupan javnosti, vidljivo je kako ovim brojkama treba pridodati još 200 tisuća zarobljenika koje su predale britanske snaga s Bleiburga i 14 tisuća zarobljenika koje su partizanima prepustile bugarske snage. Tako dolazimo do brojke od 536 833 hrvatska vojnika i civila od kojih su njih 444 426 bili zarobljenici. Procjenjuje se kako je manje od 10 % zarobljenika preživjelo poslijeratne likvidacije i Križni put.
U prilog ovoj tezi potrebno je pogledati popise stanovništva iz 1931. kojeg je provela Kraljevina Jugoslavija i onog od 1948. napravljenog u FNR Jugoslaviji. Prema tim popisima broj Hrvata smanjio se za 639 tisuća. Ovu temu razjasnio je dr. sc. Stjepan Šterc u intervjuu portalu Narod 2019. godine. Cijeli intervju se može pogledati ovdje.
U gostovanju na Laudato televiziji, već spominjani slovenski publicist i istraživač komunističkih zločina koji se najviše bavi ovom temom, Roman Leljak upoznao je hrvatsku javnost s činjenicom da je u Sloveniji registrirano 628 stratišta, a pouzdano se zna kako se u više od polovici njih, nalaze Hrvatske žrtve.
Najveće stratište Hrvata u Sloveniji je Tezno kraj Maribora u kojem se nalazi 30 tisuća ubijenih Hrvata na jednom mjestu.
Godine 2000., prilikom gradnje autoputa između Celja i Maribora iskopano je na 70 m dužine 1189 žrtava, a na jednom metru dužine nađeni su posmrtni ostatci 18 žrtava. Ni jedan križ nije postavljen, nema ni jedne spomen ploče ili neke druge oznake koja bi naznačila kako tamo leže žrtve brutalnih likvidacija.
Maribor se širi, a uskoro bi prve zgrade mogle niknuti na kostima žrtava. Stratišta oko Celja, Zelena dolina kod Slovenskih Konjica samo neka su od brojnih stratišta koja nisu ekshumirana, iznimka je tek nekoliko manjih.
Slovenci godišnje ekshumiraju otprilike pet stratišta, ali isključivo ona za koje se pouzdano zna da su u njima slovenske žrtve. Ponekad se u njima umjesto slovenskih pronađu hrvatske žrtve pa su tako u Košnici kod Celja pronađena tijela 305 pitomaca Zastavničke škole iz Zagreba. Te su žrtve ekshumirane, a njihovi posmrtni ostatci čuvaju se privremeno u Mariboru dok su njihovi osobni predmeti, poput satova s posvetom članova obitelji i slično, pohranjeni u Pokrajinskom arhivu u Celju. I dalje se čeka da hrvatske vlasti pokrenu proceduru za vraćanje ovih žrtava njihovoj domovini.
U razgovoru za Direktno.hr ovaj slovenski istraživač nadalje navodi kako se, “prema broju registriranih stratišta i njihovoj veličini, može govoriti o brojci od oko 160 tisuća žrtava hrvatske narodnosti koji su ubijeni samo na području Slovenije. Leljak ističe kako je njegova udruga postavila 120 križeva i spomen ploča na tim lokacijama, no i kako je još uvijek mnoštvo lokaliteta bez ikakve oznake i obilježja.
Do sada je slovenski istraživač više puta pokušao kontaktirati mjerodavne u hrvatskim institucijama, ali nije stigao, kako kaže “dalje od sekretarice ili tajnika”. Dva puta je usputno, prilikom nekih događanja uspio osobno razgovarati s ministrom branitelja Tomom Medvedom. Tom mu je prilikom ministar obećao da će ga primiti radi dogovora o uređenju hrvatskih grobišta u Sloveniji, ali do toga nikada nije došlo.”
Mnogi pobornici socijalističke Jugoslavije, uglavnom djeca i unuci partizana i komunističkih “funkcionera” reći će kako su ovdje iznesene brojke preuveličane te da se radi o ustaškoj propagandi.
Moramo istaknuti kako uistinu ne postoje dokumenti koji bi potvrdili egzekucije 400 tisuća Hrvata na području bivše Jugoslavije, koji preostaju kad odbijemo poginule u borbama i bombardiranjima tijekom Drugog svjetskog rata, ali ti ljudi nedostaju.
Tri godine po završetku rata, njih više nema, a to potvrđuju dostupni povijesni izvori koje nije producirala Nezavisna država Hrvatska niti hrvatska emigracija, to su dokumenti koje su napravile Kraljevina Jugoslavija pod vlašću kralja Aleksandra i Titova Jugoslavija.
Jasenovac
Druga jeziva teza koja se čuje iz njihovih usta jest kako su to i zaslužili odnosno kako su kažnjeni zbog silnih zločina koje su počinili, a kao najveći krimen navodi se radni logor Jasenovac.
Posegnimo opet za popularnom Wikipedijom da vidimo što nam ona govori o Jasenovcu;
Službeni podatci Spomen područja Jasenovac govore o 83.145 poimenično nabrojane žrtve, a istraživači tog centra iznose procjene od 80.000 – 100.000 ukupno ubijenih osoba s čime se ugrubo slažu i neovisni međunarodni izvori. Tako brojku od najmanje 85.000 žrtava navodi Centar Simon Wiesenthal (projekt Operation Last Chance), dok United States Holocaust Memorial Museum u Washingtonu spominje broj od 77.000 – 99.000 žrtava.
Prema srpskim povijesnim izvorima Jasenovac je bio još gore stratište.
Drugo izdanje Vojne enciklopedije (1979) navodi brojku od 600.000 žrtava do 1943. godine koju je iznijela Državna komisija za utvrđivanje zločina. U kolovozu 1983. partizanski general Velimir Terzić izjavio je da je u Jasenovcu prema najnovijim podatcima stradalo najmanje milijun Srba. Književnik Milan D. Miletić špekulirao je s brojem od milijun i više.
Po završetku rata, jugoslovenske su vlasti provodile forenzička istraživanja u Uskočkim šumama, gdje su počinjeni masovni pokolji zatočenika Stare Gradiške, iz 4 masovne grobnice 1946. ekshumirano je 967 žrtava – 311 muškaraca, 467 žena i 189 djece, gotovo svi s područja Srijema. Posmrtni ostatci su pokopani u zajedničkoj grobnici na logorskom groblju u Staroj Gradišci.
U šumi Međustrugovi samo u jednoj grobnoj jami pokopano je oko 1000 žrtava čija su tijela pobacana u jamu bez odjeće. Njihova identifikacija i iskopavanje nije bilo moguće zbog stanja i položaja u kojem su nađene.
I tu su se zaustavili.
Nakon toga, službene vlasti SFR Jugoslavije nikada više nisu pristupile novom sveobuhvatnom istraživanju ovih zločina koje bi uključilo temeljito sondiranje terena i ekshumaciju žrtava.
Umjesto toga, imamo pojedinačne pokušaje šezdesetih godina prošlog stoljeća kad je dr. Alojz Šercelj započeo preliminarna iskapanja ne bi li identificirao izgledne lokacije masovnih grobnica, nakon čega mu se, u lipnju 1964., pridružuju Vida Brodar i Anton Pogačnik s Instituta za biologiju u Ljubljani, Katedre za antropologiju Biološkog fakulteta i dr. Srboljub Živanović s Instituta za anatomiju Medicinskog fakulteta iz Novog Sada.
Pod njihovim vodstvom vršene su ekshumacije tijela i provođeno je daljnje uzorkovanje tla. U skladu s ustaškim izvještajima i izjavama nekolicine preživjelih logoraša o ustaškim otkopavanjima i spaljivanjima leševa u svrhu prikrivanja dokaza neposredno prije završetka rata, na nekim mjestima komisija je našla samo pepeo i nagorjele ostatke kostiju.
Osim toga, pronašli su i ukupno 7 masovnih grobnica koje su sadržavale posmrtne ostatke od ukupno 284 osobe, uključujući jednu masovnu grobnicu koja je sadržavala 197 kostura, od kojih je 51 pripadao djetetu mlađem od 14 godina, dok su 123 kostura bila ženska.
Za tu grobnicu forenzičari su donijeli zaključak da se na osnovi boje kose može zaključiti da se radi o stanovništvu koje je nosilac svijetle komponente, najvjerojatnije slavenskog porijekla, no za ovu tezu nedostaje izvor. Znanstvenici su zaključili da bi cijeli Jasenovački kompleks mogao imati oko 200 grobnica.
Summa summarum
Sumirajmo! U dva navrata, u dva različita razdoblja ukupno je ekshumirano 2251 tijelo te je zaključeno da postoji još 200 grobnica koje nikad nisu istražene no pronađeni su tragovi spaljivanja leševa, pepeo i ostatci kostiju.
Zvuči nevjerojatno, da u 46 godina apsolutne vlasti komunističke partije u SFR Jugoslaviji, uza sve resurse i sva moguća sredstva, ondašnja neupitna vlast nije posegnula za potvrdom genocidnosti i zločinačke naravi svojih neprijatelja.
Iako je zaključeno kako postoji 200-tinjak masovnih grobnica, nikada nije pokrenuto istraživanje o njihovim mogućim lokacijama.
Umjesto toga ispisane su tisuće stranica znanstvenih istraživanja, svjedočanstava preživjelih, snimljeno je mnoštvo dokumentarnih i igranih filmova, organizirano je na stotine simpozija, znanstvenih skupova i komemoracija koje su prikazivale genocidnost Hrvata, ali grobovi ih više nisu zanimali.
“Zašto žrtve ustaških zločina nisu dostojno pokopane?”
I sad dolazimo do glavnog pitanja koje problematizira ovaj tekst; “Zašto žrtve ustaških zločina nisu dostojno pokopane?”
Ako imamo između 80 tisuća i više od milijun žrtava, kako je moguće da obitelji, rodbina i prijatelji nisu poželjeli pronaći i zakopati posmrtne ostatke svojih najbližih?
Zašto se Srpska pravoslavna crkva ne zalaže za ekshumaciju i dostojan pokop nevinih žrtava? Zašto Milorad Pupovac i srpski političari kao i pripadnici židovske i romske zajednice u Hrvatskoj od vlade ne zahtijevaju taj minimum civilizacijskog odnosa prema žrtvama?
Odgovor može biti samo jedan; Istina koja bi izronila iz zemlje uništila bi mitove koji su generacijama ugrađivani u svijest naroda i koji su upisani u udžbenike iz kojih i danas uče mali Hrvati. Kosti koje tamo leže ne bi potvrdile teze o broju žrtava i o njihovoj nacionalnosti.
Tu su povijest, kao i uvijek pisali pobjednici, ali Isusove riječi: “Ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati.”(Luka 12, 2) usmjeravaju nas uvijek stremljenju ka Istini i kad je ona povoljna za nas kao pojedinca, obitelj ili narod i kad nije.
Sve realnijom izgleda rečenica koju je kao odgovor na pitanje o Jasenovcu izrekao osuđeni ministar u vladi NDH, Andrija Artuković, prilikom suđenja: “Tamo leži moja vojska”
Možda odgovor leži i u tekstu u Jerusalem Postu koji je naknadno, nakon vrlo izgledne intervencije Ive Goldsteina preko neke od međunarodnih židovskih organizacija povučen, a koji je govorio kako Židovima ne treba kompromitiranje pristajanjem uz teško dokažljive i malo izgledne preuveličane brojke njihovih žrtava jer onih neupitnih ionako imaju sasvim dovoljno te kako upravo ovakve pojave dovode do negiranja holokausta.
Isti taj Goldstein žestoko se protivi daljnjem pretraživanju terena oko Jasenovca i u razgovoru za Index navodi kako su istraživači već 1964., otkapajući neke grobnice, ustanovili kako su mnogi leševi već “istrulili i raspali se”, ili kako se “ljudsko tkivo pretvorilo u sapunastu masu žućkasto-narančaste boje”. Navodi i da je to rezultat uzastopnih poplava nedalekih rijeka Save i Une te kako bi se danas, 80 godina nakon tih ubojstava, našlo još bitno manje dokaza. Cijeli intervju na Indexu može se pogledati ovdje.
Baš zbog ovakvih izjava potrebno je pretražiti terene na kojima se masovne grobnice nalaze.
Čak i da su kosti istrunule i da je ostala samo žućkasto-narančasta masa zar onda ti ljudi koju su tamo zakopani ne zaslužuju spomen obilježje na mjestu pokapanja?
Je li činjenica da tijela nisu očuvana razlogom da ih onda treba ignorirati?
Kakav to čovjek trebaš biti da te ne zanimaju ostatci žrtava zato jer ih ne možeš iskoristiti za dokazivanje neke svoje tvrdnje?
Goldstein svojim neuvjerljivim tezama samo pokušava spriječiti nova istraživanja čiji bi rezultati bili vrlo neugodni za njega i sve druge propagandiste hrvatske genocidnosti. On zna da u tim grobnicama leži netko drugi. Dugmad na uniformama pokojnika to će dokazati. I zato se svim silama trudi da do novih istraživanja ne dođe.
Ali, ako već sunarodnjaci i potomci žrtava nemaju sentiment za svoje žrtve i ako ne žele da se potraže njihovi posmrtni ostatci ili ako su svjesno desetljećima obmanjivali javnost to ne smije spriječiti vladu današnje Hrvatske, samostalne i neovisne države, da uz puni pijetet prema žrtvama totalitarnih režima pokrene istraživanje na jasenovačkom području, locira masovne grobnice i dostojno pokopa žrtve uz sve prigodne počasti i vjerske obrede, koje god one nacionalnosti ili vjere bile.
Kakav odnos prema posmrtnim ostatcima vlastitih žrtava treba biti, najbolje nam pokazuje primjer lubanje poljskog podoficira stradalog u Katynskoj šumi koja je spletom povijesnih okolnosti završila u zagrebačkom Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku. Kad se ustanovilo gdje se nalazi, Poljaci su po nju poslali svog generalnog konzula i opunomoćenog ministra NR Poljske u Zagrebu Tadeusza Nestorovitza i uz sve počasti vratili je u svoju domovinu.
Vrhunac apsurda bit će reakcije na ovaj prijedlog od strane mitotvoraca koji će odmah podići glas i tvrditi da se radi o revizionizmu kao da je revizionizam nešto loše. Revizionizam je u znanosti jamac da će ista napredovati. To vrijedi za svaku znanost pa tako i povijesnu.
Ako će istraživanja utvrditi da u masovnim grobnicama ne leže oni za koje se je tvrdilo nego neki drugi, zar nije znanstveno, logičko i pravedno da ta informacija bude javnosti dostupna i da se gradivo u školama prilagodi novim saznanjima?
Isto tako, sva istraživanja o Jasenovcu do sada obavljali su znanstvenici pod strogom kontrolom Komunističke partije u čiju objektivnost s pravom možemo sumnjati. Postoje svjedočanstva kako su u Jasenovcu spaljivana tijela umrlih od tifusa kako bi se spriječilo širenje zaraze. Posmrtni ostatci bez odjeće i dokumenata pronađeni na području Jasenovca mogu biti žrtve i jednog i drugog režima.
Samo neovisna istražna komisija u kojoj će sudjelovati i jedna i druga strana može iznjedriti saznanja koja će onda biti općeprihvaćena. Upravo zbog toga možemo ustvrditi da će bilo kakva nova istraživanja unaprijed odbiti oni koji već znaju da su njihove teze netočne.
“Zašto žrtve partizanskih zločina nisu dostojno pokopane?”
A odgovor na pitanje zašto žrtve partizanskih zločina nisu dostojno pokopane vrlo je jasan. Pobjednicima nije odgovaralo otkrivanje zločinačke naravi počinitelja tih likvidacija, baš kao što to ne odgovara ni njihovim sinovima i unucima danas.
Stratišta po Sloveniji otkrit će i brojnost i okrutnost ubojica kao i strukturu žrtava među kojima će biti i žena i djece i staraca. Ali i brojnost žrtava i sustavnost ubijanja koja će se iščitati nakon ekshumacija, ukazat će na činjenicu da je u projekt genocida bila uključen sam vrh Komunističke partije na čelu s drugom Titom, koji, zanimljivo, nikad nije došao u Jasenovac.
Neće ni Britanci biti najsretniji svojom ulogom isporučitelja zarobljenika na bezdušnu likvidaciju.
Posljedice laži
No vratimo se mudrosti s početka ovog teksta:”Narod koji ne brine za vlastitu povijest osuđen je ponavljati ju”.
Prisjetimo se velikosrpske propagande uoči početka pobune pripadnika njihova naroda na teritoriju Hrvatske devedesetih godina prošlog stoljeća. Plašenje naroda ustaškim koljačima koji srpskom narodu u Hrvatskoj spremaju nove Jasenovce bila je okidač da mnogi zavedeni i preplašeni Srbi uzmu ponuđeno im oružje u ruke ne bi li obranili svoje živote i živote svojih najmilijih.
Mitovi o genocidnosti hrvatskog naroda služili su kao motivacijski čimbenik za novačenje pobunjenika. Koliko košta sondiranje terena na lokalitetima oko Jasenovca? A, koliko znanstvena istraživanja o potpunoj neutemeljenosti teza Goldsteina, starijeg i mlađeg koji su tvrdili kako zemlja u okolici Jasenovca ima rastapajuća svojstva za kosti odnosno da su nacisti pred kraj rata poslali drobilicu za kosti?
Vrlo izvjesno, značajniji trošak neće prouzročiti ni istraživanje koje će dokazati kako je potpuno nemoguće leševe puštati niz Savu u situaciji kad je između Nove i Stare Gradiške pontonski most kao što je to bio slučaj za cijelo vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata.
Svi ti troškovi zajedno ništa su u usporedbi sa štetom koju je rat nanio i hrvatskom i srpskom narodu. Da je umjesto laži na snazi bila Istina ratna bi se iskra mnogo teže zapalila.
Uz pomoć umjetne inteligencije i zdrave logike vrlo je jednostavno danas napraviti simulaciju i izračunati koliko kalorija bi bilo potrebno, te sukladno tome koliko bi goriva trebalo potrošiti da se spale stotine tisuća tjelesa na temperaturi u kojoj se u pepeo pretvaraju i kosti i lubanje žrtava.
Koliko bi vojnika trebalo biti angažirano na ubijanju pa onda radnika na uništavanju posmrtnih ostataka? Koliko bi peći trebalo imati i koliko bi vremena i resursa trebalo za njihovo uklanjanje bez traga prije dolaska oslobodioca? Koliko bi prijevoznih sredstava i tijekom koliko vremena trebalo dovoziti stotine tisuća, ili milijun ljudi do mjesta kao što je Jasenovac?
Cijeli niz logističkih problema dočekao bi vinovnike takvog jednog zločinačkog pothvata. Ali i to je nepotrebno kad je već od komunističkih znanstvenika utvrđeno postojanje dvjestotinjak masovnih grobnica na jasenovačkom području. Kad bude volje da se te grobnice jednom pronađu, a to će se dogoditi kad umjesto potomaka onih koji su te mitove gradili, na vlasti u Hrvatskoj budu ljudi žedni istine, zasigurno će se u njima pronaći oni koji u popisu stanovništva jedini nedostaju.
Duhovna pozadina ignoriranja zločina
U cijeloj ovoj priči potrebno je promotriti i duhovnu pozadinu. Ona nije nipošto nevažna. Duše ubijenih bez suđenja, osim vojnika i velikog broja nevinih civila, u nebo vape za dostojanstvom ljudskog odnosa s poštovanjem prema pokojniku.
Sprovodni obred i misu zadušnicu Crkva u Hrvatskoj maćehinski je uskratila svojim sinovima i kćerima, bez obzira na činjenicu što su bili na krivoj ili da se preciznije izrazimo na poraženoj strani.
Pri tom ne mislimo da je bilo prave strane, jer jedna je bila bezbožna, a druga u paktu s okultnim njemačkim saveznicima. Ovi potonji imali su autoritet ondašnje hrvatske državnosti i odgovornost za odmak od ugovora sa svetim Agatonom.
Slanje vojnika najprije u Njemačku na obuku pa onda na istočni front skupo je koštala cijeli hrvatski narod, a posljedice se i danas osjećaju. 369. pojačana (hrvatska) pukovnija boravila je najprije u Döllersheimu na obuci da bi skončala u Staljingradu.
Takva se pogrješka nikada više ne smije ponoviti. Dok još ni žrtve zbog takve jedne pogrješke nismo pokopali hrvatska vlada iznova želi slati vojnike u Njemačku na obuku. (Dok istočni front prijeti odvođenjem cijele Europe u vihor rata.)
Katekizam Katoličke Crkve navodi “Crkva koja je, kao mati, sakramentalno nosila u svome krilu kršćane za njihova zemaljskog hodočašća, prati ih i na kraju puta, da ih preda »u Očeve ruke«. U Kristu, ona prikazuje Ocu djecu njegove milosti, a u nadi izručuje zemlji sjeme njihova tijela koje će uskrsnuti u slavi. “Izostanak liturgijskih obreda nad žrtvama duhovni je uteg koji desetljećima opterećuje hrvatski narod.
Dok se taj čvor ne razriješi mnoge druge duhovne milosti bit će blokirane. Odgovornost leži na onima koji imaju mogućnost utjecaja na pokretanje ovih procesa. Neka se sami prepoznaju.
Rajska Djevo Kraljice Hrvata
I za kraj privatizirat ću javni prostor kojeg imam priliku ispuniti svojim mislima. Osobno sam uveden u ovu temu mnogo prije nego sam se rodio. Moja majka je Slovenka odrasla u mjestu Miklavž kraj Maribora, susjednog mjesta ranije spominjanom Teznu.
Njezin otac, a moj djed, Jožef Imenšek vidio je okrutna ubojstva Hrvata. Kao istaknuti katolički aktivist javno je kritizirao te postupke komunističkih vlasti. Kad su to dočuli egzekutori, tražili su od njega da postane Oznin doušnik koji će im otkucavati druge nezadovoljnike. Odbio ih je. Nekoliko mjeseci kasnije i on je podijelio sudbinu ljudi o kojoj nije mogao šutjeti.
Ubijen je na Pohorju, a njegova žena, kći (moja majka) i njezina braća nikad nisu saznali gdje je završio. Vrlo vjerojatno u nekoj jami na Pohorju skupa s hrvatskim žrtvama. Njegovu tada trogodišnju curicu i nije mogla sudbina kasnije spojiti s drugim nego jednim Hrvatom.
Tako da danas, s ponosom s neba prati kad njegov unuk zapjeva pjesmu još jedne nevine žrtve komunističkog terora, vlč. Petra Perice “Rajska Djevo Kraljice Hrvata”…
TEZA
Don Anđelko Zdeslav Kaćunko: Nikada JA SE NOVCA ne odričem!
PROTUTEZA
Neven Šantić: Sa ili bez novca, Jasenovac je – zločin
Sandra Gojani: Spomenici u Borovo Selu koji veličaju krvnika, a omalovažavaju žrtvu i dalje stoje!
