Intervju s Marijom Mioč, svjedokinjom događaja
Uoči blagdana našeg svetog blaženika, kardinala Alojzija Stepinca, razgovarao sam s Marijom Mioč, članicom bratovštine Marijanskog zavjeta za Domovinu te pripadnicom Franjevačkog svjetovnog reda.
Ona je, s još devet moliteljica, te kišne travanjske večeri 2018. molila krunicu kako to običavaju svakog četvrtka na Trsatu.
A, onda se dogodilo nešto što će ona i ostale moliteljice pamtiti čitava života.
S ovom angažiranom vjernicom, suprugom i majkom našao sam se u Auli Ivana Pavla II u krugu Svetišta Majke Božje Trsatske, a ona je za Dijalog iznijela svoje svjedočanstvo.
Kako je sve krenulo, zašto se vaša grupa okuplja na molitvu?
Mi smo članovi Bratovštine Marijanski zavjet za Domovinu. Bratovština je nastala 2015. kao inicijativa koju su pokrenuli pater Ike Mandurić i hrvatski branitelji s ciljem da se hodočašćima očuva uspomena na Domovinski rat i sva stratišta hrvatskog naroda. Želja je bila da se spoje branitelji i mladi i da se sačuvaju sjećanja na te teške, ali i slavne dane naše povijesti.
Svima nam je na tim hodočašćima bili jako lijepo, stvorila su se prijateljstva i pojavila se želja da ostanemo u zajedništvu tijekom cijele godine i na skupštini bratovštine je donesena odluka da pokrenemo molitvu krunice za Domovinu.
Pater Ike je napisao nakane za molitvu od kojih se samo jedna, ona za četvrto otajstvo, mijenja svakog mjeseca.
Zagreb je prvi, još 2016., počeo moliti kod Kamenitih vrata. Nakon Zagreba, u siječnju 2018., članovi bratovštine iz riječkog kraja, zajedničku su krunicu započeli moliti u Svetištu Majke Božje na Trsatu, kod biste blaženog Alojzija Stepinca.
Kasnije su se priključili i drugi gradovi. Sad se krunica svakog četvrtka moli u Orašcu, Ivanovcima, Velikom Grđevcu, Vinkovačkom Novom Selu, Velikoj Gorici, Zadru, Dubrovniku, Rijeci, Splitu i Zagrebu te u Rama-Šćit u BiH.
Kako ste se odlučili za molitvu ispred biste?
Naša članica Vlasta Marić, hrvatska braniteljica, rođena Vinkovčanka, dala je prijedlog da molitva bude kod biste blaženog Alojzija Stepinca u predvorju Aule Ivana Pavla II. Prijedlog je odmah prihvaćen i molitve uz lik našeg svetog blaženika su započele.
Zanimljivo je da mnogi vjernici, Riječani, ne znaju za ovu bistu, čak ni oni koji pohode Trsatsko svetište. Zaklonjen od pogleda, u natkrivenom predvorju aule, nenametljivo, blaženi kardinal bdije nad gradom u kojem je proveo i određeno vrijeme na obuci uoči odlaska na ratišta 1. svjetskog rata.
Da, ova je lokacija, iako uz sam put koji vodi prema crkvi, baš skrovita. Osobno sam godinama prolazila kraj nje, a da nisam znala da se tu nalazi. Prolazila sam pored nje, dolazila u aulu, ali bistu u kutu nisam zapažala. Kao da mi nije bilo dano da je uočim. Kad je Vlasta predložila da molimo kraj Stepinca ja sam je s čuđenjem upitala gdje se nalazi ta bista.
Znači, započeli ste se redovito okupljati svakog četvrtka i tako dolazimo do travnja iste godine, što se tada dogodilo?
Tog 12. travnja 2018. vrijeme je bilo loše, jako je padala kiša, a ja sam kasnila i kad sam stigla, molitva je već bila u tijeku.
Zanimljivo je da smo te večeri bile same žene. Nas deset, a među nama i dvije časne sestre. Sestra Mirjam Radošević koja redovito moli s nama je dovela i tadašnju poglavaricu samostana Sestara Milosrdnica u Rijeci, sestru Anamariju.
Molili smo kao što uvijek molimo. Pored uobičajenih nakana taj put smo molili i da se sutradan na glasanju u saboru ne usvoji Istanbulska konvencija.
Zauzela sam poziciju tako da mi je bista bl. Alojzija bila s lijeve strane i kako sam sa strane pogledavala vidjela sam na nosu blaženika jednu kapljicu. Bila sam nestrpljiva da vidim hoće li ta suza ostati na licu biste, ali kad bi jedna kliznula, pojavila se druga.
Nastavili smo moliti krunicu do kraja i kad smo rekli – amen, upitala sam okupljene moliteljice jesu li primijetili da naš Stepinac večeras… i prije nego sam završila rečenicu, dvije moliteljice, Helga i Biserka, su uglas rekle – plače!
Onda smo se sve približile bisti i vidjeli mokru fleku na licu, na obrazima našeg blaženika. Jedna od moliteljica izvadila je maramicu i obrisala lice biste. Zanimljivo da sestra Mirjam nije uopće bila iznenađena, djelovala je kao da je to što se događalo nešto najnormalnije.
“Čemu se čudite pa sutra se donosi važna odluka za cijeli hrvatski narod, mi ovdje molimo za tu nakanu i naš blaženik plače” umirivala nas je sestra Mirjam.
U jednom trenutku nestalo je struje jer je tu večer jako sijevalo i grmjelo. Čak je i električna kapija na ulazu u dvorište svetišta ostala zablokirana. Ostali smo tako neko vrijeme kraj biste, a onda smo se polako razišli.
Čim sam sjela u auto počele su mi dolaziti misli, kiša pljušti, grmi, bista je proplakala, što da radim s tom informacijom? Puna sam nekih svojih redovnih obaveza, a ne mogu prestati razmišljati o tome što se dogodilo. Kome da ovo javim? S kim da razgovaram u deset sati navečer?
Jedva sam čekala da se djece primire, da legnu i tajnici bratovštine Marini Čelić sam poslala e-mail.
Odmah me ujutro nazvala, pitala me jesam li posnimila situaciju, a ja sam imala samo nekoliko fotografija. Potaknula me da opet odem do biste, da vidim kakva je sad tamo situacija.
Taj idući dan je bio vedar, sunčan, nebo je bilo predivno plavo, a ja sam krenula u svetište na misu koja počinje u 8:30. Kasnije sam išla na putovanje s obitelji u Sinj na jednu svadbu.
Nakon mise sam požurila u obližnju cvjetarnu kupiti cvijeće za svadbu, a kupila sam i jedan buketić za blaženog Alojzija. Tek tada, oko 9:30 sam donijela cvijeće i stavila ga pod bistu i spuštene glave molila.
Kroz glavu su mi prolazile misli, pitala sam se jesam li digla uzbunu bez razloga, što ako se radilo o kondenzaciji… Tko zna od kakvog je materijala ta bista, možda postoji neki “normalan”, fizički razlog za te kapljice na bisti od večeri prije.
Nakon što sam podigla glavu i dotaknula obraz na bisti, opet je potekla suza. Opet ispod desnog oka i opet je kapljica bila vidljiva na istom mjestu. Tada sam nazvala tajnicu Marinu i rekla joj da bista opet plače. „Snimi, snimi to” – rekla je. S tim mobitelom kakvog sam tada imala, s kamerom koja je radila snimke kakve je radila, nije to neka visoka kvaliteta snimki, snimila sam bistu koja plače i opisala što vidim tako da je ovaj događaj ostao zabilježen.
Morala sam krenuti na put.
Čula sam se tada s našim duhovnikom, paterom Ivanom Matićem, redovnikom Družbe Isusove, kojem sam poslala snimku. Umirivao me i rekao da odem na put, a da će oni pogledati što sam to poslala. Uputio me i da obavijestim druge moliteljice koje su bile prisutne i da ih zamolim da popodne obiđu bistu i vide što se događa.
Pater Ivan Matić u to je vrijeme preuzeo duhovno vodstvo bratovštine od patera Ike koji je imao proceduru vezanu uz završni put svoje formacije i nije mogao u to vrijeme imati tu obavezu.
Sjela sam u automobil i krenula kući da se spremim na put, upalila sam radio i na vijestima čula da je upravo u Hrvatskom saboru izglasana Istanbulska konvencija.
U tom trenutku, više nisam imala nikakvih dvojbi. Bista blaženog kardinala Stepinca plakala je večer uoči i u trenucima kad je u hrvatsko zakonodavstvo uvedena Istanbulska konvencija.
Naše duhovno vodstvo iz Zagreba je bilo došlo na Trsat pregledati bistu, a mi smo dobile naputak da o ovom događaju ne govorimo drugima.
Jedan od naših članova ipak je obavijestio franjevce na Trsatu. Za ovaj su događaj tako, osim nas iz riječkog ogranka bratovštine i našeg vodstva u Zagrebu, saznali i tadašnji, danas pokojni, gvardijan i jedan od redovnika. Čudilo me da nas pater Ike nije kontaktirao vezano uz ovaj događaj, ali tada nisam znala da ni on o njemu nije bio obaviješten.
Nama je bilo naloženo da o događaju ne govorimo i mi smo to prilično dugo i poštivali.
Ipak, jednom prilikom sam, potaknuta nagovorom fra Diega Diklića o blaženom Stepincu kojeg je održao pripadnicima franjevačkog svjetovnog reda na duhovnoj obnovi na otočiću Košljunu, i njemu ispripovijedala o ovom događaju.
Vidno dirnut, fra Dijego nas je uputio da obavijestimo i ljude koji vode kauzu za proglašenje svetim našeg Alojzija Stepinca.
To smo i učinili, a povratne informacije nismo dobili.
Godine su prolazile, a onda je dominikanac pater Ivan Dominik došao na službu u Rijeku.
Jednom smo prilikom uoči obilježavanja žrtve Vukovara oboje bili na noćnom hodu Kukuruznim putem od Vinkovaca do Vukovara.
Putem, u toj noći, usred njiva, došao je do mene pater Ivan Dominik i upitao me za događaj kad je proplakala bista i počeo me poticati da snimimo moje svjedočanstvo o suzama blaženog Stepinca.
Nikako se nismo uspijevali uskladiti, a kad bismo i uspjeli nismo bili zadovoljni onim što smo isproducirali.
Stalno su se pojavljivale nekakve zapreke i na kraju smo odustali.
I onda je jednom prilikom, kad se u Rijeci održavao koncert duhovne glazbe Rijeka milosti, u Rijeku je došla i naša tajnica Marina. Ona, iako nije bila prisutna kad je bista proplakala, ima značajnu ulogu u cijelom tom procesu širenja istine o ovom događaju.
Pater Ivan Dominik iznova nas je potaknuo da pokušamo snimiti svjedočanstvo. Nakon što smo se pomolili Duhu Svetome, napokon smo uspjeli i svjedočanstvo je osvanulo na YouTube-u.
Ima i jedan zanimljiv događaj vezano uz taj video. Naime, radim kao kemijski tehnolog u Ini i jednom prilikom mi je u obilazak došla inspektorica iz Zagreba.
Kad smo obavile sve vezano uz naš posao otišle smo na ručak i ona me, kad je vidjela da sam se prije jela prekrižila, zamolila da je prije povratka u Zagreb odvezem do Trsatskog svetišta.
Tada mi je ispripovijedala kako tu noć nije mogla zaspati, da je surfala po internetu i da je naletjela na video o Stepinčevim suzama u Trsatskom svetištu. Rekla mi je da to moram vidjeti, da se žena koja je svjedok tog događaja zove Marija i… onda joj je mobitel ispao iz ruke, shvatila je da upravo razgovara s tom ženom.
Sa zadovoljstvom sam joj ispunila želju.
Kad razmišljam o svemu tome što se dogodilo još uvijek se ponekad pitam što blaženi Alojzije Stepinac želi od mene. Nekako mi dolazi da moram biti spremna svjedočiti o tom događaju i zato upravo to i radim. Jako ga volim!
Tu smo sa suzama u očima završili naš razgovor, a kao autor ovog intervjua dobio sam poticaj da se susretnem i s drugim svjedocima ovog događaja i zabilježim i njihova svjedočanstva.
Za svog stolovanja na mjestu zagrebačkog nadbiskupa u ondašnjoj Hrvatskoj, kardinal nije imao alat kojim bi zaustavio Rasne zakone i prokletstvo koje ih je pratilo, ali sada s neba snažno zagovara da se Istanbulska konvencija izbaci iz hrvatskog zakonodavstva i spriječi nova nevolja, a biti mu oruđe u rukama koje će pripomoći da do toga i dođe nezaslužena je čast koja se ne odbija.
