Možemo raspravljati o Šoškočaninovom mauzoleju (kapelici) na groblju u Borovu Selu (i unutar toga o privatnom i javnom vlasništvu), možemo ustaški pozdrav Za dom spremni podvrgnuti različitim vrstama analiza, možemo čak polemizirati i o točnom broju jasenovačkih žrtava, o tome što se dogodilo na Bleiburgu i u poraću, ali…
Povodom teksta povjesničara Vladimira Geigera “Jesu li utemeljene tvrdnje na mrežnim stranicama Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac o sastanku predstavnika Njemačkoga Reicha i Nezavisne Države Hrvatske 4. lipnja 1941?” te ostavke ravnatelja Spomen područja Jasenovac Ive Pejakovića koja je potom uslijedila, presti priču o zločestim „ljevičarskim jugofilima” koji tobože zbog judinih škuda nasrću na hrvatski narod je podmuklost prve vrste.
A sve zato, i to nam u tekstu „Nikada JA SE NOVCA ne odričem” pokušava prodati Anđelko Zdeslav Kaćunko, da bi se po tko zna koji put pokušali umanjiti razmjeri masovnog jasenovačkog zločina i genocidna politika ustaškog režima.
Po već izlizanom obrascu, revizionisti naše bliže i daljnje prošlosti poput Kaćunka imaju najmanje tri mete: „ljevičarske jugofile”, takozvane hrvatomrsce svih vrsta koji promiču tobožnju genocidnost hrvatskog naroda i države te krupni i sitni kapital koji stoji iza njih. Svi su se oni, po nacionalističkoj teoriji zavjere, udružili kako bi „nepravedno” ocrnili NDH, ustaški režim, a posebno Jasenovac kao vrh piramide ustaških zločina u Drugom svjetskom ratu.
Kada je, dakle riječ, o intelektualnim i medijskim krugovima koje Kaćunko svrstava u „ljevičarske jugofile” koji eto iz njegove perspektive „pumpaju mit o Jasenovcu”, gdje nabraja niz uglednih povjesničara i javnih ličnosti, valja njemu i njegovim istomišljenicima postaviti jednostavno pitanje: zašto bi svi oni koji se usude makar zucnuti o ustaškim zločinima, a o Jasenovcu posebno, morali biti em ljevičari em jugonostalgičari, a ne i Hrvati (i svi ostali građani Hrvatske) koji drukčije misle?
Jednostavno zato što imaginarij „čistih i rasnih Hrvata” koji od stoljeća sedmog ništa drugo ne rade nego sanjaju i žive hrvatsku državu ne trpi pluralizam. Zbijeni u nacionalnom totalitetu svi moramo zastupati isto čak i kada nam se laž prodaje za istinu. Tko nije na toj crti, tko se ne da utjerati u taj tor, taj ne može biti Hrvat već samo omraženi ljevičar i još omraženiji jugonostalgičar.
Koliko je tu sličnosti s radikalskim velikosrpskim nacionalizmom koji eto preživljava i u 21. stoljeću, i to još na vlasti, te truje vlastiti narod. I tamo se žigošu Srbi koji govore o nedavnim zločinima uime srpskog naroda, uvodi se pojam autošovinizam za sve one koji ne žele prihvatiti radikalsku „istinu” o žrtvi srpskog naroda i njegovoj nedužnosti.
Još je veća bliskost „bratskih nacionalizama” kada je u pitanju obrana vlastitih naroda od tobožnjih optužbi za genocidnost. U povodu izglasavanja Rezolucije UN-a o Srebrenici Vučićev je režim napravio seriju performansa da bi stavio do znanja da srpski narod nije genocidan, iako ga nitko ni u Haagu ni u New Yorku za to nije optužio, a Kaćunko jednostavno tvrdi da ti ljevičari, jugonostalgičari i ostali antihrvati navlače “genocidnu omču oko vrata hrvatskoj državi i hrvatskom narodu”, iako nitko od njih kao uostalom ni itko sa zrncem zdravog razuma u Hrvatskoj i izvan nje to ne tvrdi niti mu pada na pamet tvrditi. No, ta zamjena teza spada u nacionalistički arsenal dobro poznat od sredine 19. stoljeća od kada se po prilici oblikuju današnje nacije.
Naravno, povijesni revizionizam ne bi mogao zaokružiti svoj pogled na tijek stvari bez uvođenja u igru krupnog kapitala (i drugih međunarodnih lobija i njihovih domaćih podružnica) koji od davnina rade o glavi „našem narodu”. Sasvim je svejedno da li se u jednom slučaju radi o judeomasonskim krugovima, jugokomunistima i Srbima, a u drugom o Vatikanu i Kominterni koji rade u korist Hrvata te posrnulom Zapadu, i u hrvatskoj i u srpskoj nacionalističkoj varijanti, „Mi” smo uvijek nedužni i na udaru moćnijih koji nas hoće zatrti.
Stvaranje takvih mitova nudi izvrsnu podlogu za nacionalna okupljanja, te onda i povratak u idiličnu prošlost u kojoj NDH nije bila ogrezla u zločinu, takoreći nije bilo zločina ili su oni bili „zanemarljivi”ili „opravdani zbog samoodržanja naroda”, pa zbog toga sve što se suprotstavlja toj idiličnoj slici, koliko god činjenično bilo utemeljeno, valja dovesti na loš glas i proglasiti antinarodnim i hrvatomrzilačkom.
Kaćunku je, dakle, Geigerov tekst u kojem ovaj povjesničar dovodi u pitanje tezu da je na sastanku predstavnika Njemačkoga Reicha i Nezavisne Države Hrvatske 4. lipnja 1941. godine bilo govora o „konačnom rješenju srpskog pitanja u NDH” (a o čemu bi ipak konačnu riječ trebalo prepustiti povjesničarima) samo poslužio da još jednom, suptilno i bez otvorenog zagovaranja ustaštva i NDH, pokuša umanjiti stravičnost Jasenovca, koji ne bi bio ništa manje strašan da je u njemu ubijeno 10.000 ili manje Srba, Židova, Roma i hrvatskih antifašista umjesto između 70 i 80.000.
Revizioniste i filoustaše muči Jasenovac jer bi, smatraju, njegovom povijesnom demontažom lakše izašli na kraj s ostalim ustaškim zločinima i genocidnom prirodom tadašnjeg režima, relativizirajući ih do besvijesti.
No, činjenice se ne mogu prevariti ni sakriti. Jasenovac je, koliko god ga pokušavali svesti na besramnu nacionalističku minimalnu mjeru, bio i ostao – masovni zločin. I dokaz genocidnosti ustaša i NDH.
