10. POGLED ISKOSA S BRANIKA DOMOVINE
SI VIS PACEM, PARA BELLUM
Padavičarski incident na vojnom mimohodu, kada se nekoliko naivnih zgubidana ruku obojanih u crveno dramatično bacilo pred vojnu kolonu, bio je sve samo ne čin hrabrosti.
U stvari bila je to groteskna karikatura otpora. Aktivistički performans na razini loše amaterske glumačke skupine, s porukom koja, iako misli da odzvanja uzvišenošću, zapravo odjekuje prazninom i diletantizmom. Vjerojatno je on još k tome i inspiriran radom ekipe iz Medike te potpomognut javnim novcem grada domaćina.
Ležanje na asfaltu pred vojnim vozilima?
Ah, da, naravno to će sigurno zaustaviti tenk. Jer kada agresor krene, poznato je da se u trenu zaustavi pred emocijama i „bodypaint“ performansom.
Zlo, kako znamo, dolazi u obliku blago napušenog hipija s transparentom Woodstock festivala i cvijetićem u kosi ili češće u liku seksi francuske sobarice koja dok vam kuca na vrata s peruškom u ruci i tiho šaptajući “pardon” pita smije li možda osvojiti vašu državu.
Ti mladi ljudi, zaneseni idejom da čine nešto značajno, zaboravljaju osnovnu činjenicu.
Sloboda koju danas imaju da se poput svinja valjaju po asfaltu glavnog grada i zaustavljaju vojnu kolonu postoji upravo zato jer su neki drugi mladići i djevojke prije njih morali podnositi blato rovova, miris baruta i krv na rukama. I to pravu krv, a ne jeftinu imitaciju tempera pastelnih tonova.
Svakako ne svojom željom, već zato što su morali. Zato što im je netko drugi to nametnuo!
Današnja mladež, odnosno jedan dio nje, puna je lažnih ideala i praznog sadržaja, ne zna kojeg je spola, spolne orijentacije, roda, a još manje kojeg su uvjerenja no znaju da su protiv rata. Protiv svega što ima čizmu, odoru, oružje ili ne daj Bože disciplinu. Oh, kako to samo lijepo i uzvišeno zvuči.
Da se njih pita, oni bi granice odmah izbrisali jer svi smo ljudi, no kad im raketa uleti u balkon prvi bi zvali vojsku koju su dan ranije pokušali osramotiti s temperom na licu i rukama te jeftinim sloganom na usnama. Dakako, ako bi preživjeli tu penetraciju ups eksploziju rakete u njihov dom.
Ima u tome nečeg tragično poetskog, skupina mladih koja vjeruje da mir dolazi šaptom, a svijet se spašava „stickerima sprunkija“ na laptopima.
Oni su uvjereni da svojim tijelima mogu zaustaviti čelik, ali ne shvaćaju da čelik ne pita, ne pregovara i ne osjeća. On gazi i za razliku od njih, čelik zna što jest.
Cijela ta bljutava crvena parada otpora nije bila ništa doli manifestacija jedne duboko naivne generacije koja ne zna odgovoriti ni na jednostavno pitanje „Tko si?, ali već ima spremne parole o globalnom miru i demilitarizaciji svijeta.
Pa pogledajmo prve izjave tek izabranih „misica“ s kojekakvih festivala ljepota koje nam ponosno i samouvjereno obećavaju kako će se boriti za mir u svijetu. Nažalost, većina njih u toj svojoj naivnosti ubrzo završi na tezgi najstarijeg zanata na svijetu u trenu zaboravljajući svoje humanitarno poslanje.
To su isti oni koji, u ime mira u svijetu, marširaju Europom pod zastavama režima i radikalnih vjerskih pokreta koji bi ih prvom prilikom, oprostite na metafori, „nježno“ gurnuli s desetog kata uz citat iz svetih knjiga.
Jer, vidite, ironija današnjeg pacifizma je u tome što često paradira rame uz rame s onima koji bi mu u slast nožem rješavali dvojbe seksualnih i rodnih identiteta.
I prvi bi ti za koje se zdušno zalažu srušili njihovu utopiju. Brutalno, bez pardona i bez performansa.
Zar ovi likovi i njihove političke mecene uistinu misle da se mir održava pjesmicama i tetovažama mira?
Da će svjetski ekstremisti, religijski fanatici, diktatori i razni agresivci (pa i oni s njihove strane ideologije) poslušati logiku dijaloga?
Povijest nas uči upravo suprotno „Si vis pacem, para bellum“. Ako želiš mir, pripremi se za rat.
To nije odraz ratobornosti već realizma. Znak da čvrsto stojiš na zemlji.
Ono što se jučer dogodilo nije bilo mirotvorstvo, nažalost to je bio performans koji je, možda eto vjerujmo nenamjerno, postao alat jedne opasne ideologije.
Ideologije razgradnje obrambene moći i kolektivne volje za opstankom.
I sve to umotano u šarene parole i infantilne snove o svijetu bez granica, nacija i vojski.
Sjetimo se, jedini svjetovi bez vojske su groblja i robovlasnička carstva.
Zato je crvena boja koju su odabrali možda bila i više simboličnija nego što su shvaćali.
Boja krvi, ali ne one koju su oni spremni proliti, već one koju su neki drugi morali i koju će neki drugi morati proliti i to kada se njihove zablude jednom rasplinu pod pritiskom stvarnosti.
No, što stoji iza svega?
Ideja jednog infantilnog, pastelnog svijeta u kojem se svi grle, nitko ne nosi oružje i odoru, a svi se problemi rješavaju grupnim zagrljajem i kolektivnim orgazmom uz zvuk ukulelea.
A onda ih u tom istom snu probudi sirena za uzbunu pa shvate da se sve te parole baš kao i ta crvena boja na njihovim tijelima lako ispire s malo vode.
Ali mrlje krvi i povijesti ne skidaju se tako lako.
Mimohod, htjeli oni to ili ne, nije slavljenje rata.
To je podsjetnik da se svijet ne održava na naivnoj ljubavi i TikTok citatima, već na spremnosti da se obrani ono što voliš.
I da katkad, da bi mir postojao, netko mora nositi pušku dok drugi imaju luksuz da obučeni u seksi čarape s halterima nose dragu im perušku.
U pravilu na naš račun!
