Damira Radnića upoznao sam još 2007. godine prilikom organizacije prve manifestacije „Vukovar u Rijeci” kojom se obilježava uspomena na herojski otpor i žrtvu koju je grad Vukovar ugradio u temelje hrvatske neovisnosti.
Jednostavan i konkretan kakav je, ovaj otac petero djece i (za sada) djed četvoro unučadi uvijek zrači optimizmom. Prilikom tog prvog, a i svih naših kasnijih susreta iz njegova se odnosa prema riječkim organizatorima manifestacije uvijek iščitavala zahvalnost što vukovarski ratnici nisu zaboravljeni i što riječki srednjoškolci imaju prilike čuti kako se stvarala naša Domovina. A, svu zahvalnost zapravo zaslužuje on kao i svi gosti, vukovarski branitelji, koje je godinama dovodio u grad na Kvarneru.
Damir Radnić ne voli govoriti o svojim ratnim podvizima, uvijek stavlja svoje suborce u prvi plan, a za ratna herojstva koja je činio saznali smo tek kad su nam ih njegovi ratni prijatelji ispričali.
Tako se organizatorima manifestacije prilikom prvog obilježavanja žrtve Vukovara u Rijeci javio Lujo Soldić, pomorac iz Kostrene, porijeklom iz Bogdanovaca koji je Radnića zadnji put vidio 1991. u posljednjim danima prije okupacije Bogdanovaca.
Ispričao nam je Lujo kako je Radnić bio ranjen u ruku i ostao bez desnog kažiprsta. To ga nije omelo. U borbu je poveo Luju da zajednički jurišaju na tenkove. Ranjenom rukom nije mogao ispaljivati protutenkovsko oružje pa se poslužio Lujinim ramenom i ispaljivao zolje lijevom rukom. Njih su dvojica tako djelovali kao učinkovit binom i u tim posljednjim danima pružanja otpora u Bogdanovcima uništili dva neprijateljska tenka.
Damir se kasnije uspio izvući u proboju, a Lujo je završio u srpskom logoru. Petnaestak godina kasnije u Rijeci su se prvi put vidjeli još od tih ratnih dana 1991. godine. Imao sam privilegiju biti prisutan na tom emotivnom susretu dva suborca.
Iskoristio sam naše poznanstvo koje se s godinama pretvorilo u prijateljstvo i za YouTube kanal Ora et Labora dobio priliku snimiti razgovor s Damirom Radnićem, dragovoljcem, ratnim zapovjednikom HOS-a Bogdanovci.
Opisao nam je Damir u tom razgovoru ono predratno vrijeme, nacionalni naboj i raspoloženje koje se u narodu osjetilo na svakom koraku.
U dobi od 33 godine odlučio se s još nekoliko prijatelja prijaviti u obranu Domovine. Na policiji su im rekli da trenutačno nemaju ni oružja ni mogućnosti da ih negdje rasporede i predložili im da se jave u HOS. Uskoro su se našli na obuci u Bosiljevu gdje su zadužili oružje i usvojili prva znanja i vještine koje će vrlo brzo primjenjivati u bitkama koje će uslijediti.
Važno je istaknuti da HOS nije bio nikakva paravojna formacija. Naoružanje i obuku dobili su od Hrvatske policije. Najveći broj pripadnika HOS-a u Domovinskom ratu pristupili su toj formaciji upravo zbog činjenice što je upravo HOS najbrže i najefikasnije zadovoljavao nacionalni zanos i želju dragovoljaca da se što prije stave u obranu Hrvatske.
Ipak, već godinama smo svjedoci kako se HOS, njegovo znakovlje i pripadnici pokušavaju blatiti, a njihov doprinos u Domovinskom ratu umanjiti i zbog toga je važno iznova promotriti nastanak i djelovanje HOS-a. A, HOS svoje korijene vuče još iz Nezavisne države Hrvatske.
Prije svega valja podsjetiti na riječi prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, kada je 1990. godine, na Prvom općem saboru HDZ-a, između ostalog rekao;
“NDH nije bila samo puka kvislinška tvorevina, nego i izraz volje i težnje hrvatskoga naroda za svojim nacionalnim oslobođenjem” .
Prisjetimo se, ta je država imala svoje vojne formacije, ustašku vojnicu, domobranstvo i oružništvo.
Zbog lakšeg upravljanja, Ministarstvo oružanih snaga NDH je 21. studenog 1944. godine donijelo odluku o provođenju nove reorganizacije oružanih snaga NDH, u kojem su različite vojne formacije sjedinjene u Hrvatske oružane snage (HOS).
U sastav HOS-a ušlo je 76 tisuća pripadnika ustaške vojnice te 183 tisuće pripadnika domobranstva i oružništva. Po završetku 2. Svjetskog rata desetak tisuća HOS-ovaca, većinom Ustaša, uspjelo je izbjeći komunističku odmazdu i domoglo se Južne Amerike i drugih zemalja. Većina pripadnika HOS-a ubijena je bez suđenja u dijaboličnoj operaciji likvidacije cijele jedne vojske i naroda koji ju je pratio, a koja se odvijala u svibnju 1945. i kasnije.
Kosti HOS-ovaca iz 2. Svjetskog rata do danas leže najvećim dijelom na prostoru Slovenije, jednim dijelom i Hrvatske, a manje i u drugim dijelovima bivše države.
I nije slučajno, svoj prvi obučni kamp, nakon svog ponovnog formiranja, HOS imao baš na području Slovenije, zemlje natopljene krvlju HOS-ovaca. Rođenje novog HOS-a tako se odvilo na području gdje je onaj prvi HOS masakriran.
Bosiljevo, odnosno dvorac u Bosiljevu je svojedobno bio sjedište hrvatskih mučenika Frana Krste Frankopana i Petra Zrinskog. Laž i falsifikacije koje su kroz povijest pratile djelovanje ovih hrvatskih velikaša na znakovit način simboliziraju sličnu sudbinu HOS-a koji je u tom mjestu imao svoju drugu obuku. Na toj obuci u Bosiljevu već je bio prisutan i Damir Radnić kao i dobar dio dragovoljaca koji će kasnije sačinjavati vukovarsku satniju HOS-a.
Na idućem obučnom kampu HOS-ovih dragovoljaca, posljednjem prije odlaska na borbenu liniju, koji je bio u Žumberku, priključili su se i Jean-Michel Nicolier, Viktorin Jurić Paša, Jure Mijatović, Željko Kilić Regan, Robert Šilić, Davor Purulić, Igor Široki i ostali suborci s kojima će Radnić dijeliti sudbinu idućih nekoliko mjeseci.
Nedaleko od Žumberka nalazi se i Jazovka, stratište HOS-ovaca iz 2. Svjetskog rata iz kojeg su žrtve tek ove jeseni dobile dostojanstven pogreb uz nazočnost zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše.
Zapanjujuća je ova simbolika koja je pratila razvoj HOS-a u modernoj hrvatskoj državi.
A, taj razvoj nije išao bez pokušaja da se on osujeti. Podsjetio nas je Damir Radnić na događaj koji je umalo doveo do krvoprolića koje je trebalo unijeti pomutnju u hrvatske snage u toj etapi stvaranja oružanih snaga.
Naime, djelovanjem neprijateljskih struktura unutar hrvatskih službi, pripadnicima Zbora narodne garde bila je dostavljena lažna informacija da se na Žumberku nalaze neprijateljski diverzanti. Puki slučaj spriječio je eliminaciju HOS-ovih dragovoljaca. Gardisti u zasjedi čuli su razgovor navodnih neprijateljskih diverzanata na čistoj kajkavici i akcija je obustavljena.
Nedugo nakon toga ubijen je i Ante Paradžik, osnivač i načelnik ratnog stožera HOS-a.
Uskoro su uslijedili prvi tereni, Mejaško selo na Korani i blokada vojarne u Borongaju pa odlazak u Vukovar.
HOS-ovi dragovoljci su bili sretni da idu u Vukovar, putem su pjevali, ali nisu znali da ih se više od pola neće vratiti.
Dolaskom u Vukovar bili su raspoređeni na najteže položaje na Sajmištu i u Bogdanovcima.
Radnić je završio u Bogdanovcima gdje će ostati do proboja prema Nuštru.
Damir Radnić (prvi s lijeva), Foto: Damir Radnić
U Bogdanovcima je bilo tristotinjak ljudi, od kojih je otprilike dvije stotine bilo branitelja, a ostalo su bili civili, mahom stariji ljudi. Ukupno je njih 254 bilo ranjeno ili je poginulo. Da budemo precizni, Bogdanovci tijekom opsade i nakon nje bilježe 133 poginula i 121 ranjenog.
Radnić ističe nevjerojatnu učinkovitost saniteta u Bogdanovcima koji je zaliječio 120 ranjenih, a samo je jedan ranjenik i preminuo.
Mjesto je napadala višestruko brojnija sila. Nekoliko brigada od kojih svaka broji dvije do tri tisuće vojnika izmjenjivale su se tijekom bitke za Bogdanovce. Tenkovi, maljutke, helikopteri čak i avioni jurišali su na ovo malo slavonsko mjesto koje je branilo jedini mogući put koji je spajao Vukovar s ostatkom Hrvatske, poznati kukuruzni put.
Radnić i njegovi suborci mnogo su pridonijeli obrani Bogdanovaca koja je nakon toga još 40 dana, suprotno logici, uspješno odolijevala napadima mnogo snažnijeg neprijatelja.
Prvi tenkovski napad na Bogdanovce dogodio se 2. listopada i tada je došlo do raspada sustava. Suočeni s tenkovskom paljbom, tutnjavom metalnih grdosija i pogibijom tridesetak ljudi, civili i dio branitelja izgubio je raspored, nastala je panika i Bogdanovci su tog kišnog i prohladnog dana bili pred padom.
Pad Bogdanovaca bitno bi umanjio šanse Vukovara koji bi ostao potpuno odsječen i JNA potpomognuta rezervistima bila bi na dobrom putu prema ostvarenju svog prvog cilja, brzom probijanju hrvatske obrane u Istočnoj Slavoniji i napredovanju u dubinu hrvatskog teritorija te spajanju s Banjalučkim korpusom u Zapadnoj Slavoniji.
U tom trenutku Žarko Manjkas Crvenkapa, dečko iz zagrebačke Dubrave, uzima protuoklopno naoružanje i kreće prema neprijateljskim tenkovima. Nakon što je nespretno upao u otvorenu šahtu i pri tom aktivirao raketu Crvenkapi su pukli bubnjići, ali se osim toga srećom nije teže ozlijedio niti je bio ranjen. Ne obazirući se na izgubljeni sluh, on se potom vraća po drugu raketu i pogađa prvi tenk u Bogdanovcima. Taj trenutak označava promjenu tijeka Domovinskog rata. Spoznaja da je tenk JNA uništen podigla je moral braniteljima. Uskoro je i Radnić uništio svoj prvi oklopnjak, a pridružili su se i gardisti, policajci i ostali HOS-ovci. Agresor je tog dana ostao bez 10-ak tenkova i otišao podvijena repa i ta se slika ponavljala idućih 40-ak dana. Hrvatska i Vukovar su dobili na vremenu. Obrana se u ostatku države organizirala i učvrstila i tako su se stvorili preduvjeti za veliku ratnu pobjedu koja će uslijediti u kolovozu 1995.
Dok se ostatak Hrvatske utvrđivao u svojoj obrani, Vukovar i Bogdanovci su krvarili i skupo prodavali svoju kožu.
Paša, Jean-Michel i drugi njihovi suborci branili su Sajmište, Blago Zadro, Žuti mravi, Pustinjski štakori i ostali heroji Trpinjsku su cestu pretvorili u groblje tenkova. Borovo naselje i Mitnica kao i ostali vukovarski položaji također su bilježili svoje herojske priče.
Zvonimir Ćurković, Jean-Michel Nicolier, Viktorin Jurić Paša i Žarko Manjkad Crvenkapa Foto: Damir Radnić
Neprijatelj je imao ogromne gubitke, a Vukovar mu je postao fiksacija. Na toj fiksaciji otupila je oštrica njegovih napadnih snaga. S vremenom su Vukovar i Bogdanovci ostali u potpunom okruženju, a oružja je bilo sve manje.
U jednom trenutku branitelji Bogdanovaca postali su svjesni da bez protuoklopnog oružja i municije više neće biti u stanju odolijevati neprijatelju i dogovaraju se o skorom proboju.
U jeku neprijateljskih napada, koji su probili linije obrane, branitelji i civili su iz Bogdanovaca bili primorani ići u proboj iz položaja u kojem su se zatekli u tom trenutku.
Damir Radnić se s još dva suborca nakon više sati bitke uspio probiti do Nuštra.
Za razliku od njega, Crvenkapa, Ivica Jurčan i još petorica HOS-ovaca te četvorica branitelja, pripadnika drugih postrojbi, skupa s dvadesetak civila našli su se u poziciji u kojoj je jedini put iz neprijateljskog okruženja vodio kroz minsko polje.
I ovdje počinje jedna od najnevjerojatnijih priča iz Domovinskog rata koja svjedoči o iznimnoj hrabrosti i još više nesebičnoj spremnosti na žrtvu za drugog.
Crvenkapa se stavlja na čelo kolone i kreće prvi kroz minsko polje. Njegovim stopama uz siguran razmak hodaju jedan iza drugog preostali branitelji i civili. Nakon što je Crvenkapa nagazio na minu i poginuo, njegovo mjesto preuzima idući branitelj i vodi kolonu sve dok i on nije stradao. Jedan za drugim izmjenjivali su se ovi heroji na čelu štafete smrti.
Od njih jedanaestorice, sedmorica su poginuli, ali svi civili koji su ih pratili su se izvukli živi. Jedan od preživjelih HOS-ovaca iz štafete je Ivica Jurčan koji je od eksplozije ostao bez nogu. Dvanaest dana je ležao na zemlji, bez hrane i vode, bez liječničke pomoći. Na kraju su ga dvanaesti dan pronašli neprijateljski vojnici, nakon mučenja ipak je ostao živ, neko je vrijeme proveo u logoru da bi potom bio zamijenjen.
Danas je otac i suprug, vozi motor, svira u limenoj glazbi u rodnim Bogdanovcima i najbolji je primjer neuništivosti duha našeg naroda.
O ovoj je priči snimljen i dokumentarni film u kojem u određenim dijelovima glume djeca hrvatskih branitelja o kojima je u filmu riječ.
Štafeta smrti iz Bogdanovaca najkonkretniji je primjer nasljedovanja Gospodinovih riječi; “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.”
U proboju iz Bogdanovaca su se odigrale i druge epske priče koje moramo spomenuti.
Tomica Pleš i Adam Ivkov, Vinkovčani od kojih je jedan bio slijep, a drugi nije mogao hodati udružili su se u nevjerojatnoj priči u kojoj je slijepi Adam nosio nepokretnog Pleša koji ga je navodio u proboju. Sami su se uspjeli domoći Nuštra, čak su tamo stigli prije Radnića i njegove ekipe.
Jednako potresna i nevjerojatna je i priča Ivana Bajca koji je zadnji dan prije proboja bio ranjen u noge. U proboju se našao sam. Remenom je vezao svoje ranjene noge i fiksirao ih za svoj vrat. Na rukama i stražnjici prevalio je cijeli put do slobode. Danas malo šepa.
Osam dana nakon Bogdanovaca okupiran je i Vukovar. Iznova su se u proboju izvlačili hrabri branitelji, a jedan od onih koji su u Vukovaru ostali bio je Jean- Michel Nicolier.
Francuski heroj dječačkog lica bio je ranjen i nije želio umanjivati izglede svojih suboraca u proboju.
Zločinci su ga ubili u noći s 20. na 21. studenog, najvjerojatnije u prvim satima novog dana. Točno na obljetnicu osnivanja izvornog HOS-a 1944. godine.
U krvi Jean-Michela, Crvenkape i mnogih njihovih suboraca u Vukovaru, ali i diljem Hrvatske, ubijeljeno je ime, znakovlje i pozdrav HOS-a.
Damir Radnić, zaštitno lice HOS-ovaca iz Domovinskog rata, 5 puta je ranjavan, osim na Vukovarskom ratištu u okruženju je bio i na Kupresu, a u poluokruženju u Uskoplju u Srednjoj Bosni. Bio je i na Mostarskom bojištu. Uništio je 5 neprijateljskih oklopnjaka, prkosio smrti, a danas je i dalje aktivan. Sredstva borbe za Hrvatsku su se promijenila, Istina je danas njegovo najubojitije oružje.
Trenutno o svom trošku uređuje spomen dom HOS-a na vukovarskoj Mitnici, a nedavno je objavljena i pjesma Mrtva straža za koju je on napisao tekst, video s pjesmom i ratnim fotografijama može se pogledati na poveznici ovdje.
Cijeli razgovor s jednim od najvećih heroja Domovinskog rata pogledajte u videu ispod ovog teksta.
Ova web stranica koristi kolačiće. Nastavkom korištenja ove web stranice pristajete na upotrebu kolačića. Posjetite našu Politiku privatnosti i kolačića.
