Devet mjeseci pakla: Svjedočanstvo hrvatskog branitelja Zlatka Pankovića, zatočenika srpskih logora

Prenosimo svjedočanstvo hrvatskog branitelja Vukovarca Zlatka Pankovića:

Na današnji dan počelo je moje zatočeništvo u trajanju od 9. mjeseci,u kojem sam bezbroj puta POŽELIO da me ubiju i skrate mi muke, bol i patnju. Nisam strahovao od metka, ali od noža i mučenja jesam jer bio sam klinac od 18.5 godina.

Započelo je još u zgradi remenjare u krugu Borovo Comerca. Ujutro oko 7h postrojili su nas ispred hangara i dolazi Arkan s pratnjom. Ide redom i traži nas podatke iz kojoj postrojbe smo (ZNG ili MUP), na kojem položaju smo bili…

Od oficira tzv.jna traži da nas predaju njemu,srećom vojnika tzv.jna je bilo više i nakon kratke svađe s oficirom Arkan je odustao i otišao uz ljutito dobacivanje da će se vratiti. Nakon toga brzo nas tovare u kamion i voze u pravcu sela Trpinja, preko Vere za Dalj. U Dalju u blizini željezničke stanice, prvo ispitivanje. Opet ga prekida Arkanov dolazak, ne znajući da smo mi ona ista grupa. Ponovno svađa i prepirka njega i oficira i Arkan konačno odlazi sa svojim hijenama. Opet nas brzo tovare u kamion i prevoze u Bogojevo. Tamo doček uz batine i nastavak ispitivanja. Preskočit ću dio jer bilo je još nekoliko “postaja” .

Nastavak je slijedio s mučenjem u zgradi MUPa srbije u Novom Sadu. Mučio me mlađi inspektor oko 35 godina. Tukao me cijeli dan, a kad bih pao u nesvijest polio bi me vodom, sačekao malo i onda nastavio ponovno.

Kad se umorio ili kad je uzeo pauzu za ručak ili kavu onda bi me prepustio svojim pomoćnicima – batinašima koji su bili u hodniku i čekali.

Tražio je da potpišem priznanje da sam ubio 40 srpske djece za koje je TV Beograd objavila da su pronađena u dječijem vrtiću u Borovu Naselju. Bez obzira što je tv Beograd nakon dva dana demantirala tu vijest za mnoge od nas je bilo prekasno.

Iz drugih soba odjekivali su urlici i zapomaganja mojih suboraca koji su prolazili isto.

Oko 16h započelo je mučenje strujom. Na zapešću su mi remenom bile privezane mokre spuže, a na nogama metalne narukvice. Svaki puta kad je pustio struju mislio sam da je to kraj. Bol koju ničim ne mogu opisati ili usporediti prožimala se od nožnog prsta do tjemena.

Prvi dan me mučuo od 9 do 21h, a drugi dan od 9 do 18 h.

Lice mi je bilo potpuno izobličeno i krvavo, a odjeća natopljena krvlju,kosa uljepljena, gladan i potpuno iscrpljen.

Drugi dan, oko 18h došao je tehničar u bijelom mantilu i na stol stavio 4 šprice s bijelom tekućinom u njima. Ne znam što je to bilo niti su mi na moje pitanje htjeli odgovoriti. Zavrnuo mi je rukav, dok me drugi držao. Svezao mi je gumu na lijevu nadlakticu. Sjećam se kad mi je dao prvu, drugu i treću, ali četvrte injekcije se ne sjećam. Probudio sam se u 3h ujutro u podrumskoj ćeliji gdje su bila dvojica izmrcvarenih dečki koje nisam poznavao.

Ničeg se ne sjećam od zadnje injekcije do buđenja samo su mi dečki rekli da su me bez svijesti donijeli u deki i bacili u ćeliju.

Tu počinje moja golgota duga 9. mjeseci kroz mnoge srpske logore: Bubanj potok, vojarna maršal tito u Novom Sadu, Odžaci, Staićevo, VIZ Beograd, Begejci i na poslijetku Sr.Mitrovica od kud sam razmijenjen 14.8.1992.

Uzništvo puno muke, patnje, straha, neizvjesnosti, boli, gladi…

Vjerujem da su mnogi prošli i puno gore od mene, a ne želim ni pomisliti što su prošli na Ovčari i drugim stratištima.

Bog je odlučio da moj put bude ovakav,a samo on zna zašto i nije moje da ga propitujem!

U 34.godine nitko me nikada nije pozvao da dam neku izjavu, iskaz, svjedočenje o ovome, tako da je ovo jedini pisani trag, koji će se s vremenom vjerovatno izgubiti u bespućima interneta kao i mnoge sudbine nas logoraša srpskih logora.

Zlatko Panković