Kako su Bitange i princeze proročki predvidjele zagrebačko licemjerje po pitanju cajki

Bitange i princeze, domaća humoristična serija, HRT-ova i Interfilmova, nešto poput Friend’s za sirotinju, snimana je i prikazivana prije gotovo dvadesetak godina. Mila Elegović, Rene Bitorajac, Hrvoje Kečkeš, Tarik Filipović i Nataša Dangubić odnosno Irena, Robi, Kazo, Teo i Lucija glavni su protagonisti te serije.

Tu je još i Mile Kekin kao Saša, Predrag Vušović, neprežaljeni i legendarni Gazda, Dražen Čuček kao Armando i baba Manda – lik kojeg, ako se ne varam, nitko nikada nije vidio u toj seriji… Uglavnom, serija se bazira na tome da su dvije cure i tri dečka susjedi, žive stan do stana, u istoj zgradi. Meni se jako sviđa humor i način na koji su neke stvari tamo rečene, a da među Hrvatima ima više teoretičara zavjere, neki bi rekli kako je serija – proročka!

Naime, u jednoj od epizoda Gazda je dobio posao od Grada Zagreba, pa Kazo, kojeg je brutalno dobro igrao Hrvoje Kečkeš, ima zadatak napraviti maketu zagrebačke podzemne željeznice. U seriji su izuzetno dobro, godinama unaprijed, isprdani neki od planova tadašnje gradske vlasti. U te planove, valjda, nije vjerovao ni sam Bandić… Isto tako, autori su se pozabavili i jednim drugim problemom, a to je hrvatska i općenito zagrebačka ljubav prema cajkama i narodnjacima.

Serija je dostupna na servisu YouTube, na Interfilmovom kanalu, i epizode su poredane po sezonama, tako da je praktično možete vječno gledati besplatno.

Zašto sve ovo trabuljam? Zato što je upravo u Bitangama i princezama, dakle godinama prije, prikazana zagrebačka licemjernost po pitanju nastupa narodnjaka i cajki u tom gradu. U jednoj epizodi se pojavljuje dvoje likova iz Srbije, izvjesni Peđa, kojeg igra pokojni Vušović koji igra i Gazdu i Miladojka, koju igra Mila Elegović koja igra i Irenu.

Miladojka je narodnjačka zvijezda koja je to postala slučajno tako što je njen menadžer, Peđa, ukrao hit od Gazde koji je ovaj ranije namijenio Ireni da se probije kroz pjevačku scenu. Miladojka, iz izazova i želje za zapadom, odluči da želi nastupiti u Zagrebu, a za njen koncert se traži karta više. Autori, koji imaju malo ljevičarskog backgrounda, temi narodnjaka i cajki su tada pristupili iz kuta posprdnosti, ali su istovremeno već tada pokazali da su svjesni kada je nešto sociološki fenomen kojeg se ne može ignorirati.

Dio ljudi koji žive u Zagrebu se po pitanju cajki ponaša doslovno autistično čak i danas. Kao da se pretvaraju da to ne postoji i da to nitko ne sluša i onda dođe djevojka iz Srbije i napuni pet arena zaredom. Pa tko je dolazio na te koncerte? Opet Hercegovci? Ili Bosanci? Srbi? Masoni? Ne, ne, dolazili su ljudi iz Zagreba i okolice. Uglavnom. I to pet puta.

Zagreb tako sada pomalo izlazi iz ormara po pitanju narodnjaka i cajki (ne, to nije isto, guglajte što je što). O ukusima se ne treba raspravljati, ja, recimo, ne slušam cajke, ali sam i prije pomame za koncertima Prijovićke znao tko je ta žena. Kao što sam znao i tko je Brena, majka njenog muža, kao što znam i tko je Toma Zdravković. I znao sam to i prije filma Toma.

Elem, Prijovićka je pomogla Zagrebu da se pokaže da je – grad kao i svaki drugi. I da u njemu žive ljudi koji imaju svestrane i glazbene i svake druge (ne)ukuse.

Danas je glupo ignorirati postojanje narodnjaka i cajki. Jednostavno nema smisla. Neku pojavnost ili datost ne možete ignorirati. To bi bilo kao da hodate po kiši i ponašate se kako kiša ne pada, a zapravo ste mokri.

Extra FM je slušaniji od većine radio stanica u Zagrebu, po klubovima deru cajke, a Brenine snahe pune arene. To je činjenica. I to i dalje ne znači da Zagreb nije srednja Europa nego da je balkanska seljačka čaršija. Naravno da nije. Ali bi ljudima koji žive u ovom gradu bilo dobro prihvatiti realnost i uvidjeti da nisu u pravu kad misle da se u Zagrebu sluša samo Pink Floyd, Đorđe Balašević i bečka filharmonija.

A o licemjerju medija koji su prigrlili i Prijovićku i druge cajke i narodnjake, a samo par godina ranije sprdali ljude koji to slušaju, nekom drugom prilikom.