Bijela knjiga lijepih želja
Europska komisija napisala je Bijelu knjigu o europskoj obrani – Readiness 2030 (JOINT WHITE PAPER for European Defence Readiness 2030). s obzirom na to da se od članica Europske unije očekuju vrlo značajne i teške mjere to je i vjerojatno će ostati tek skup lijepih želja.
Uostalom, zakasnili su tri godine.
Da su ove mjere donesene u mjesecima nakon što je započela brutalna ruska agresija na Ukrajinu sad bi imali prve naznake rezultata. Ali nisu. Putinovo komadanje Ukrajine nije bilo dovoljno za tako nešto. Donald Trump se morao vratiti u Bijelu kuću i „razbucati” NATO pa da se europski političari-birokrati pokrenu. Nakon što ih je uhvatila panika.
Autori prve paneuropske bijele knjige za obranu su visoka predstavnica za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Kaja Kallas i povjerenik za obranu i svemir Andrius Kubilius. Kaja Kallas bivša je premijerka Estonije i jedan od najglasnijih glasova za Ukrajinu i protiv Rusije. Andrius Kubilius je bivši premijer Litve, te također veliki zagovornik za pomoć Ukrajini, ali malo tiši od Kallas u izjavama protiv Rusije.
Dokument je napisan, za standarde briselskih birokrata, na samo dvadesetak stranica. Slični dokumenti u pravilu imaju preko sto. Već to pokazuje koliku važnost Europska komisija pridaje Bijeloj knjizi. Već se u prvom pasusu priznaje da su desetljeća ne investiranja uništile europske obrambene kapacitete.
Iako se ne spominju izravno iz konteksta je jasno da Putin s jedne i Trump s druge strane ugrožavaju europsku sigurnost. s obzirom na to da uloga NATO saveza slabi Europa mora aktivirati sve svoje kapacitete da bi postala spremna za obranu – tvrde autori.
Ove teze zapravo potvrđuju tvrdnje predsjednika Trumpa da je Europa sve ove godine iskorištavala američku snagu a da pritom sama nije ništa pridonosila. Sad kad joj prijeti da će ostati bez američke zaštite odjednom ima i volje i novca i kapaciteta. Barem na papiru.
S obzirom tko je pisao dokument ne čudi da već u uvodu stoji da budućnost Europe ovisi o budućnosti Ukrajine. Ali i da Kina intenzivno pokušava utjecati na gospodarstvo i društvo. Tradicionalni saveznik Sjedinjene Države više nisu fokusiranje na Europu, već su im prioriteti duge regije.
Zbog svega toga, kaže se u Bijeloj knjizi, došlo je vrijeme da se Europa ponovno naoruža. Zanimljiv izbor riječi. Briselski birokrati puno više vole rabiti neodređen jezik, frazirani. Recimo – ojačati sigurnosne potencijale, osnažiti mjere odvraćanja… Otvoreno zazivanje naoružavanja pokazuje kolika je razina panike među briselskim birokratima, ali i šire. S time da se razina panike povećava proporcionalno s blizinom Rusije, a opada s udaljavanje. I to je jedan od najvećih problema.
Naoružavanje naravno traži novac (i vrijeme). Stoga Bijela knjiga od svih članica EU već u uvodu traži da povećaju izdvajanja za oružane snage. Nadalje se traži obnova vojne industrije, ali i veća koordinacija među članicama kod nabavke naoružanja. To znači izbjegavanje dupliranja kapaciteta. Jako dobro za Njemačku i još više za Francusku, za ostale baš i ne.
U drugom pasusu objašnjavaju se odnosi u svijetu. Spominju se Rusija, Kina, Bliski istok i Afrika. Jačanje hibridnih prijetnji. Ali i potreba osiguranja pristupa rijetkim mineralima, ili kako autori kažu kritičnim sirovinama, neophodnih za gospodarstvo i industriju, posebno vojnu.
Treći pasus nosi naziv EUROPEAN READINESS 2030 pa je odmah jasno o čemu se radi. Sve se svodi na poziv članicama EU ne samo da povećaju izdvajanja za oružane snage već i da pojačaju suradnju unutar ali i mimo NATO saveza.
U njemu se prvi put spominju konkretne mjere. Prva je jačanje suradnje zbog povećanja učinkovitosti europske vojne industrije kroz razvoj, proizvodnju i promociju. U drugoj se prvi put spominje izbjegavanje „kupnje od konkurenata”. Pritom je iz konteksta vrlo jasno da se pod konkurencijom smatraju Sjedinjene Države. Treća je podržavanje infrastrukture koja ima dvojnu namjenu, civilnu i vojnu.
I na kraju četvrtka – omogućavanje partnerstva. To je izuzetno važno pa treba pobliže objasniti. Razne europske države trenutačno imaju razne vojne projekte. Čak tri projekta za višenamjenski borbeni avion šeste generacije, jako puno projekata za buduće europske korvete i fregate. Jedina dva europska proizvođača tenkova nalaze se u Njemačkoj.
I dok je Rheinmetall jako zainteresiran za suradnju KraussMaffei (proizvođač Leoparda 2) ne želi ni čuti da bi mogao dio proizvodnje prepustiti nekom drugom. Istovremeno, njegovi su kapaciteti puno premali da zadovolje nove europske potrebe. Na kraju će se morati umiješati politika.
Budući kancelar Friedrich Merz morat će prisiliti upravu Rheinmetalla da pristane suradnju. U protivnom druga je opcija nacionalizacija. A to se neće svidjeti vlasnicima koji su konačno, nakon desetljeća preživljavanja isključivo na stranim narudžbama, počeli zarađivati. Merz će se morati jako potruditi i da poboljša odnose s Parizom, koje je još uvijek aktualni kancelar Olaf Scholz uspio spustiti na „jako niske grane”. Naročito na području vojne suradnje.
Četvrti pasus nosi naziv CLOSING THE GAPS, te donosi sedam prioriteta. Prvi je ulaganje u sustave protuzračne i proturaketne obrane. I to bi mogao biti jako velik problem. Jedini veliki proizvođač protuzračnih sustava u Europi je Francuska. No velika većina članica EU ima američke sustave Patriot. Povrh toga njemačka vlada je naručila izraelski proturaketni sustav Arrow 3.
S obzirom na to da Francuzi imaju u završnom stupnju razvoj svoj sustav ne čudi da je njemačka odluka izazvala žučnu raspravu (da ne kažemo svađu) između Pariza i Berlina. Povrh toga Berlin je pokrenuo European Sky Shield Initiative (ESSI). Iz koje su isključene države koje koriste francuske protuzračne sustave. Ili ih namjeravaju kupiti. Pa se u društvu s Francuskom i Italijom našla i Hrvatska.
Drugi prioritet su ulaganja u artiljeriju. Zapravo ne baš u artiljeriju kao takvu već u krstareće projektile velikog dometa koji su namijenjeni preciznim udarima protiv ciljeva na zemlji – deep precision strike.
Treći prioritet je povećanje kapaciteta za proizvodnju streljiva te stvaranje strateških pričuva kroz „Ammunition Plan 2.0”.
Četvrti prioritet su bespilotne letjelice i sustavi za obranu od njih. E to bi mogao biti ogroman problem jer su svi najveći proizvođači u SAD-u, Izraelu i Kini. Ako će se i na ovaj prioritet odnositi politika „kupujmo isključivo europski” zapravo se nema što kupiti.
Peti prioritet je razumljiv sam po sebi pa je čudno što se uopće našao naveden – jačanje mobilnosti. Traži se širenje i modernizacija cestovnih i željezničkih koridora, zračnih i pomorskih luka. A kako bi se osigurali kapaciteti za brzi transport vojnika i vojne opreme diljem Europe. Po prvi put se spominju i partnerske države.
Šesti prioritet odnosi se na jačanje informatičke sigurnosti te ubrzavanje razvoja umjetne inteligencije. Europa je izgubila utrku sa SAD-om i Kinom. Velike „zasluge” za to imaju i briselski birokrati koji su napisali tisuće stranica zakona i pravilnika kojima su pokušali ograničiti razvoj AI.
Sedmi prioritet je zaštita strateške infrastrukture, s naglaskom na satelite, vojne sustave veze te vojna skladišta goriva. Sve je to razumljivo samo po sebi pa baš nije bilo potrebno navoditi.
Peti pasus traži jačanje vojne pomoći Ukrajini („Porcupine strategy”). U skladu s tezom da europska budućnost ovisi o ukrajinskoj budućnosti. Svi prije navedeni prioriteti za EU ponovno su navedeni i za Ukrajinu.
Šesti pasus se bavi jakom i inovativnom europskom obrambenom industrijom. Daje se ispravna ocjena da je europska obrambena industrija sposobna razviti i najsloženije borbene sustave, ali da nema dostatnih proizvodnih kapaciteta. Zanimljiva je tvrdnja da tržištem dominiraju nacionalni igrači koji se uglavnom brinu o domaćem tržištu.
Ova ocjena kao da je iz nekog dokumenta prije četrdeset godina. Europskom vojnom industrijom dominiraju korporacije koje objedinjuju proizvodne kapacitete u više država. MBDA, najveći europski proizvođač vođenih projektila, ima velike pogone u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji i Velikoj Britaniji. Ali i mnoge manje tvrtke diljem Europe. Leonardo je samo formalno talijanska tvrtka s ogromnim proizvodnim pogonima u Italiji, Velikoj Britaniji, Poljskoj i SAD-u.
BAE Systems ima sjedište u Velikoj Britaniji ali većinu ugovora dobiva u Americi. Najveći svjetski proizvođač aviona i helikoptera Airbus objedinjava pogone diljem Europe, te u Kanadi i SAD-u. Čak je i KraussMaffei morao popustiti i s francuskim Nexterom se udružiti u KNDS Group. Iako trenutačno čini sve moguće da se iz nje izvuče. No to je još jedna zadaća za budućeg kancelara Merza i njegovog ministra obrane.
I onda konačno sedmi pasus – povećanje izdvajanja za obranu. Spominje se Security and Action for Europe (SAFE). Međutim, to više nije fond već instrument. Kroz koji će se članicama EU osigurati pristup kreditima ukupno vrijednim 150 milijardi eura. Kako bi kamata bila što niža garant za vraćanje kredita biti e Europska komisija.
Tek nakon „mrkve” stiže „batina” – prijedlog da svaka članica u naredne četiri godine poveća izdvajanja za obranu za 1,5 % BDP-a. Po izračunima Komisije to bi bilo dovoljno za 800 milijardi eura. Problem je što svi, pa čak i Orban, žele kredite. Međutim, još se nitko nije obvezao da će u četiri godine povećati izdvajanja za 1,5 %. Države koje su blizu Rusije i Bjelorusije puno su više sklone poslušati Komisiju. Međutim, one na dalekom jugu (Španjolska i Portugal) uopće ne razmišljaju o tome.
Po prvi put od osnutka Europske unije iz proračuna bi se mogle izdvojiti sredstva za obranu. Do sada je to bilo „fuj” područje. Doduše postoji Europska obrambena agencija koja za sebe kaže da podupire razvoj obrambenih sposobnosti i vojnu suradnju među državama članicama EU-a. Podupire istraživanja i tehnologije u području obrane, jača europsku obrambenu industriju i djeluje kao vojno sučelje za politike EU-a. U zbilji ne služi ničemu osim uhljebljivanju. I to isključivo kadrova iz „stare Europe”.
Isto tako po prvi put spominje se opcija da Europska investicijska banka počne kreditirati obrambene projekte s dvije milijarde eura. Donedavno je to bilo nezamislivo.
I na kraju privatni kapital. Od vlasnika tvrtki očekuje se da ulože vlastiti kapital u razvoj novih borbenih sustava i povećanja proizvodnih kapaciteta. Problem je da vlasnici neće investirati u povećanje kapaciteta dok neće dobiti velike ugovore. Takve investicije zahtijevaju i novca i vremena.
Možda se za četiri godine dogodi čudo pa se u Bijelu kuću vrati demokrat. Ili Putin premine pa Rusija završi u krvavoj borbi za vlast. Pa će sve ove investicije postati promašene. No kad bi se države ugovorima obvezale da će kupiti ne desetak nego tisuće tenkova, borbenih vozila pješaštva i samovoznih topničkih sustava. Stotine borbenih aviona i helikoptera. E onda bi vlasnici i bez nagovaranja uložili u nove kapacitete.
Osmi pasus poziva na jačanje sigurnosti kroz partnerstvo. Naravno, na prvom je mjestu NATO i Sjedinjene Države. Velika Britanija se navodi kao esencijalni partner. Barem dok je Keir Starmer na vlasti – dodali bi mi. Kao izuzetno važne partnere istaknute su Norveška i Kanada.
Potonja čak razmišlja da postane članica EU. Za Tursku se kaže da je još uvijek kandidatkinja za ulazak u EU (iako svi znaju da od toga neće biti ništa) te je se poziva da bude partner u Common Security and Defence Policy (zajednička sigurnosna i obrambena politika).
Spominje se indo-pacifička regija, posebice Japan, Južna Koreja, Australija i Novi Zeland. Posebno je istaknuta Indija koja je pod premijerom Narendra Modiem postala veliki kupac europskog oružja, ponajviše francuskih Rafala.
Deveti pasus zapravo je birokratsko nabrajanje svega što je dosad napravljeno i što će se tek napraviti. Ili se briselske birokrate nadaju da će se napraviti.
Trumpova agenda bez milosti: Tko će se prilagoditi, a tko propasti?
