Izgubljene tri presudne godine
Nakon samo mjesec dana vladavine Donald Trump potpuno je „ispretumbao” svijet. A to je tek početak.
Kanadi i Meksiku uveo je carine a Kini povećao. Najavio je i recipročne carine za sve države koje imaju trgovačke odnose sa Sjedinjenim Državama. Po svemu sudeći Europska unije će dobiti carine od 25 %. Prvotno je uvođenje recipročnih carina najavljeno za 1. travnja no pomaknuto je za 2. travnja da ne bi bilo na 1. april.
Nakon što je Zelenski treći put odbio potpisati sporazum o vađenju ukrajinskih rijetkih minerala Trump je obustavio vojnu pomoć. Umjesto da se javno ispriča za nikad viđeno ponašanje u Ovalnom uredu 3. ožujka Zelenski je dao provokatorski intervju The Associated Press u kojem je ustvrdio da je mir u Ukrajini još jako, jako daleko. Potom je Trump obustavio dijeljene obavještajnih informacija s Kijevom. Čini se da se Zelenski u međuvremenu predomislio no vjerojatno je prekasno. Za njega.
Trump u obraćanju Kongresu nije spomenuo obnavljanje vojne pomoći niti da se namjerava ponovno sastati sa Zelenskim. Niti je najavio da bi se sa Zelenskim mogao sastati potpredsjednik JD Vance. Osim što je pročitao dio pokajničkog pisma Zelenskog zapravo ništa konkretno nije rekao.
Potpredsjednik JD Vance je na CNN-u bio puno određeniji. Zatražio je da se Ukrajina vrati za pregovarački stol. To je jako loša vijest za Kijev jer zašto ponovno pregovarati o sporazumu koji je bio spreman za potpis? Povrh toga Vance nijednom nije spomenuo Zelenskog već samo potrebu da netko iz Ukrajine obnovi pregovore. Dapače, optužio je Ukrajince da do sada nisu pregovarali u dobroj vjeri. Pritom je naravno prije svega mislio na Zelenskog.
Svi ukrajinski problemi riješili bi se doslovno za nekoliko sati kad bi Zelenski otišao. Ne može dati ostavku jer mu je predsjednički mandat završio prije godinu dana. Kako ne bi morao izaći na izbore, i najvjerojatnije izgubiti, Zelenski je smislio da ih ratno stanje ne omogućava. Da bi u svađi u Ovalnom uredu s Trumpom i Vanceom ustvrdio kako u Ukrajini sve funkcionira. Ljudi idu na posao, djeca u vrtiće i škole…
Mi bismo dodali da novine redovno izlaze i televizijske postaje emitiraju program. Ratno stanje ne omogućava velike predizborne skupove no oni nisu presudni.
Problem je što Zelenski nije bio siguran da bi pobijedio Valerija Zalužnog, bivšeg glavnog zapovjednika ukrajinske vojske kojeg je Zelenski poslao u „progonstvo” u London za veleposlanika. Iako mu je trenutačno rejting iznad 50 % Zelenski ni sada nije siguran u pobjedu. Jer rejting je napuhao šok koji su Ukrajinci doživjeli shvativši da Trump misli ozbiljno.
Da je Trumpu definitivno dosta Zelenskog dokazuje i vijest koju je objavio POLITICO kako je Washington uspostavio kontakte s ukrajinskom opozicijom. Posebice s bivšom premijerkom Julijom Timošenko, koju POLITICO opisuje kao nemilosrdno ambicioznu, te s visokim dužnosnicima stranke bivšeg predsjednika Petra Porošenka. Sasvim je sigurno da američki dužnosnici imaju intenzivne kontakte i sa Zalužnim s obzirom na to da je veleposlanik kontakti s njime se vrlo lako mogu prikriti kao uobičajena diplomatska aktivnost.
Očito je da Bijela kuća namjerava oformiti jedinstveni front protiv Zelenskog na predsjedničkim izborima koji će se kad tad morati obaviti. Naravno, pod uvjetom da Zelenski ne shvati i prihvati realnost da je on postao najveća prepreka za sigurnost Ukrajine.
Trumpov odnos prema Zelenskom i Ukrajini prestravio je nesposobne europske vlastodršce. Nakon što su uzalud potratili tri godine, a da nisu napravili skoro pa ništa da bi ojačali europsku obranu, sad su konačno spremni na hitne i odlučne mjere. Danas (6. ožujka) okupili su se na izvanrednom samitu EU-a na kojem je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen predstavila plan kako namaknuti 800 milijardi eura za europske vojske. Problem je što joj plan baš i nije nešto. Zapravo je neostvarljiv.
Prvi dio ReArm Europe plana traži od svih članica EU da podignu izdvajanja za oružane snage za još 1,5 % BDP-a u naredne četiri godine. Po izračunu gospođe Ursule to bi bilo dostatno za 650 milijardi eura. Pitanje je hoće li sve države pristati na povećanje i imali Europa tih četiri godine? Mađarska i Slovačka sigurno neće jer ne pristaju na ništa što dolazi iz Bruxellesa. Tek treba vidjeti kako će reagirati Portugal i Španjolska koje nisu dosegnule ni 2 % izdvajanja.
Italija sigurno neće iako je premijerka Giorgia Meloni veliki zagovornik Trumpa koji od europskih država traži čak 5 % izdvajanja. Talijansko gospodarstvo nije u dobrom stanju. Prošle godine raslo je samo 0,7 %, a ove bi trebalo 1 %. Međutim, Italija je veliki izvoznik u SAD-e pa će uvođenje carina od 25 % jako pogoditi tamošnje gospodarstvo.
Toliko da bi Italija mogla završiti u recesiji. Povrh toga talijanski javni dug prošle je godine dosegnuo 136,6 % bruto društvenog proizvoda. S tendencijom daljnjeg rasta. Upadne li Italija u recesiju drastično će se povećati. U takvim uvjetima nema mogućnosti povećanja izdvajanja za oružane snage a da se ne ugroze stečena socijalna prava. Bogati sjever bi to preživio no siromašan jug bi završio u anarhiji.
Pitanje je koliko će i druge članice EU biti spremne dodatno povećavati izdvajanja za oružane snage. Pa cilj gospođe Ursule od 650 milijardi eura teško da će biti dostignut.
Drugi dio plana puno je lakše ostvariti – formiranje zajedničkog fonda za jačanje obrane od 150 milijardi eura. Europski novac je u pravilu svačiji i ničiji pa se europski vlastodršci s njim puno lakše razbacuju. Doduše, ovdje se ne bi radilo o bespovratnim sredstvima već o povoljnim kreditima. No svejedno. Političari se vole zaduživati. Oni troše a netko drugi vraća dugove.
Suočeni s vrlo izvjesnim povlačenjem Sjedinjenih Država iz Europe (već je najavljeno povlačenje 20 od 60 tisuća američkih vojnika) i praktički raspadom NATO saveza, možda se europski vlastodršci priberu pa provedu ReArm Europe plan. Međutim, to otvara drugi problem. Kako potrošiti 800 milijardi eura? Jer trideset godina zanemarivanja oružanih snaga i uništavanja vojne industrije ostavilo je grozne posljedice.
Europska vojna industrija preživjela je isključivo na izvoznim ugovorima. Manje unutar Europske unije a puno više izvan nje. Stoga ne čudi da kapaciteti prije tri godine nisu bili dostatni niti da se podmire ukrajinske potrebe, a kamoli da se istovremeno jačaju europske vojske.
Evo primjera zašto je to tako – u trenutku raspada SSSR-a 1991. godine ove su države „stare Europe” imale kapacitete za proizvodnju tenkova: Švedska, Njemačka, Švicarska, Francuska, Velika Britanija, Italija, Španjolska i Grčka. Tome treba pridodati i države tada već bivšeg komunističkog bloka: Poljska, Rumunjska i Jugoslavija.
Danas samo dvije europska tvrtke mogu proizvoditi tenkove, obje su njemačke (KraussMaffei i Rheinmetall). Bivša poljska vlada predvođena desnom strankom Pravo i pravda pokrenula je postupak otkupa prava za proizvodnju južnokorejskog tenka K2 Black Panther. Ugovor je obuhvaćao proizvodnju čak 820 primjerka.
No ljevičarska i probriselska vlada pod vodstvom Donalda Tuska stopirala je potpisivanje ugovora. Češka je željela otvoriti pogon za sastavljanje tenkova Leopard 2A8 ali se nije uspjela dogovoriti s KraussMaffei. Najnovije vijesti govore da češka vlada razmatra potpuno odustajanje od kupnje Leoparda 2A8.
Leonardo i Rheinmetall su 15. listopada prošle godine osnovali zajedničku tvrtku koja bi trebala proizvoditi borbena oklopna vozila, uključujući i tenkove. Kao osnova za novi talijanski tenk poslužit će Panther KF51 tvrtke Rheinmetall. Kada bi sve prošlo bez većih problema i zastoja prvi novi talijanski tenkovi trebali bi biti isporučeni ne prije 2028. godine.
I ono najtragičnije – novi francusko-njemački tenk Main Ground Combat System (MGCS) uništila je politika. Projekt opstaje samo zato što Francuska nema drugu opciju iako je jasno da od MGCS-a nikad neće biti ništa.
Za ne povjerovati je da u cijeloj Europi nema niti jedan iole važniji proizvođač borbenih bespilotnih letjelica. Europska industrija se trudi nadoknaditi zaostatak no za to će trebati i novca i vremena. Trenutačno jedine opcije su kupnja američkih ili izraelskih letjelica.
Europljani nisu razvili višenamjenski borbeni avion pete generacije pa sad moraju kupovati američki F-35. Zato imaju čak tri programa razvoja aviona šeste generacije. Koji jako kasne u razvoju za američkim i kineskim. Nisu htjeli kupovati francusko-talijanski PZO raketni sustav Mamba (SAMP/T) već radije američki MIM-104 Patriot. Pa sad ovise o američkim isporukama projektila.
I tako dalje, i tako dalje… A nije da se nije imalo vremena. Tri godine je bilo više nego dovoljno da se obnove proizvodni kapaciteti. Međutim, nije bilo volje.
Europski tigar od papira s lakiranim noktima nasuprot ruskog medvjeda
