Sastanak američkog državnog tajnika Marca Rubia i ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova u Rijadu svojevrsni je igrokaz ponajviše namijenjen europskoj javnosti, uključujući rusku i ukrajinsku. Cilj ovog sastanka, kao i onih nekoliko koji će uslijediti, je stvaranje privida kako Trump i Putin nisu već sve dogovorili telefonskim razgovorima. Istina je da ozbiljni pregovori tek slijede, ali ne između Washingtona i Moskve, već između Washingtona i Europske unije.
I neće biti laki jer Moskva uvjetuje prestanak rata u Ukrajini povlačenjem svih sankcija, ne samo američkih već i europskih. Naravno, tu je i Kijev koji mora pristati na rezultate pregovora. Doduše, predsjednik Zelenski baš i nema neki izbor. Ili može pristati na nametnuti mir ili može nastaviti ratovati. Bez američke pomoći ukrajinska vojska neće dugo izdržati.
Koliko su pregovori u visokoj fazi dokazuje i činjenica da je Trump osobno najavio skori sastanak s Putinom. U visokoj diplomaciji sastanci na vrhu ne najavljuju se prije nego što je sve dogovoreno. Najave da će do sastanka doći već naredni tjedan ipak se neće ostvariti, no za dva, najviše tri tjedna Trump i Putin sastat će se u Rijadu.
Najbolji dokaz o intenzivnosti pregovora između Washingtona i Moskve je puštanje iz ruskog zatvora Amerikanca Marca Fogela, koji je lipnju 2022. osuđen na 14 godina zatvora zbog posjedovanja 17 grama medicinskog kanabisa. Fogelovo puštanje proizvelo je ogroman pozitivan utisak na američku javnost, dok je u svijetu prošlo uglavnom nezapaženo.
Neposredno pred početak pregovora u Rijadu Putin je pustio još jednog Amerikanca – Kaloba Byersa. Byers je pušten iz istražnog zatvora u kojem je završio 7. veljače jer su carinici u njegovoj prtljazi otkrili žvakaće gume s kanabisom. Sudbina njegove ruske zaručnice nije poznata.
Ovaj uvodni sastanak Rubia i Lavrova puno je važniji Moskvi nego Washingtonu jer njime Rusija izlazi iz diplomatske blokade Zapada. Jest da su Viktor Orban i Robert Fico putovali u Moskvu, no oni su parije Europske unije. Stoga je njihova politička težina na razini remetilačkog faktora.
Stisak ruku Rubia i Lavrova simbolički je označio potpuno novu eru. Koja se mnogima u Europi ne sviđa. Trumpova najava da će se primirje u Ukrajini ispregovarati do Uskrsa (ako je mislio na katolički on ove godine pada na 20. travnja) širi paniku dijelom Europe. Ovo je prvi put u povijesti da je velika međunarodna kriza izbila, ne stoga što je neki rat započeo, već zato što će se okončati.
Zbog toga je predsjednik Macron sazvao hitan neformalni sastanak istomišljenika. Tako su u Pariz došli lideri Njemačke, Italije, Poljske, Španjolske, Nizozemske, Danske i Britanije, kao i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i glavni tajnik NATO-a Mark Rutte. a kako bi razmotrili načine da se suprotstave Trumpu.
Jedini izvedivi način je da isti ovi pozovu Volodimira Zelenskog da odbije Trumpov plan, a oni će mu zauzvrat pružiti vojnu i financijsku pomoć koja će nadomjestiti američku. Što je, naravno, potpuno neostvarivo zato što je Europa, kako je odlično napisao kolega Fućak, „europski tigar od papira s lakiranim noktima”.
Izuzev nekolicine, velika većina europskih vlastodržaca u zadnje tri godine nisu napravili ama baš ništa da bi povećali obrambene sposobnosti država kojima vladaju. Neki su čak uspjeli otići korak unazad. Tri godine slušali smo trebali bi, mogli bi, hoćemo, namjeravamo…
Puste riječi i fraze bez konkretnih mjera. Europa nije ni jedan posto vojno jača nego što je bila 24. veljače 2022. kad su ruske snage ušle u Ukrajinu. Nikome se nije žurilo jer plan je bio – SAD-e i EU će osiguravati oružje i novac a Ukrajina „živu silu”. Pa će rat trajati još godinama. Sve dok će ruska vojska biti zaokupljena Ukrajinom neće ugrožavati nikog drugog. A onda se dogodio Trump.
Da ne bi bilo nikakve sumnje u nove stavove Washingtona pobrinuli su se potpredsjednik JD Vance i ministar obrane Pete Hegseth. Prvo je 12. veljače usred Bruxellesa, na sastanku Obrambene kontaktne skupine za Ukrajinu (po svemu sudeći zadnjem), ministar Hegseth održao govor koji su prisutni slušali s nevjericom i nelagodom. Hegseth je objavio da Washington više ne podržava nastavak rata u Ukrajini te da će ispregovarati mir. A da bi to postigao Ukrajina mora odustati od ideje povratka na granice iz 2014. godine (što bi samo po sebi značilo priznanje aneksije Krima) te na članstvo u NATO savezu.
A onda je, sada već povijesni govor potpredsjednika Jamesa Davida Vancea na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji 14. veljače „rasturio” europsku političku elitu. Europa neprestano naglašava zajedničke vrijednosti, rekao je Vance, ali u Sjedinjenim Državama postoji zabrinutost o tome koje su to uopće vrijednosti. Vance je ustvrdio da najveće prijetnje Europi nisu Rusija ili Kina, već dolaze iznutra kroz povlačenje Europe od nekih temeljnih vrijednosti.
Kao primjer naveo je poništenje, prema njegovom mišljenju, potpuno legitimnih predsjedničkih izbora u Rumunjskoj (koji je Vrhovni sud proglasio nevažećima zbog utvrđenog masivnog ruskog utjecaja), kritizirao zabranu prosvjeda protivnika pobačaja u blizini klinika u Ujedinjenom Kraljevstvu i osudio isključivanje ekstremnih stranaka iz političkog procesa. Sloboda mišljenja u Europi je “u povlačenju”, ustvrdio je: “Mi više ni ne znamo što to zapravo branimo. Što vi branite?”
Istog dana u Varšavi su se sastali poljski ministar obrane Władysław Kosiniak-Kamysz i američki kolega Pete Hegseth. Iako se našao u sjeni govora potpredsjednika Vancea ovaj je sastanak imao stratešku važnost jer je odgovorio na strateški važno pitanje kako će se Trump odnositi prema članicama NATO-a. Hoće li ih tretirati sve jednako, ili po zaslugama? Na veliko zadovoljstvo Poljske, ali i Baltičkih država, Hegseth je otkrio da će svaka članica NATO saveza biti tretirana prema zaslugama.
Međutim, takav odnos Trumpa prema NATO-u nosi ogroman rizik za jedinstvo Europske unije. Kod Trumpa nema ni besplatne kave a kamoli ručka. Trump rezonira ovako – ako vam opstanak ovisi o američkoj zaštiti onda se potpuna poslušnost meni podrazumijeva. Stoga će nastavak sigurnosne suradnje za europske države imat vrlo visoku cijenu. Ne samo u visini izdvajanja za obranu već u očekivanju bespogovorne političke odanosti.
Jedinstvo EU moglo bi doći na ozbiljnu kušnju već 1. travnja kad bi na snagu trebale stupiti američke recipročne carine za sve države koje trguju sa SAD-om. U slučaju Europe najteži udar mogla bi podnijeti auto industrija. Američke carine za europske aute su 2 %, a carine EU-a za američke 10%. Povećanje od osam posto bio bi težak udarac prije svega za Njemačku. Čija auto industrija i bez toga prolazi kroz duboku krizu. Berlin od svih članica EU očekuje jedinstven odgovor Trumpu.
Problem je što nemaju sve članice EU jednake nacionalne interese. Baltičke države zasigurno neće krenuti u trgovinski rat i time si ugroziti opstanak. Činjenica da retardirana njemačka vojska (kao i skoro sve europske) nema kapaciteta niti za obraniti Njemačku, a kamoli druge, što zahtjev Berlina za zajedništvom u otporu Trumpu čini vrlo slabašnim. Ostanu li Baltičke države bez američkih sigurnosnih garancija uslijedit će Putinova invazija. Stoga nije teško pretpostaviti kako će Tallinn, Riga i Vilnius postupiti.
Viktor Orban već je najavio da će se mađarski odnosi sa SAD-om temeljiti na bilateralnim dogovorima, mimo Bruxellesa. Za očekivati je da će tako postupiti i Robert Fico koji je ogorčen na Bruxelles jer nije dovoljno podržao Bratislavu u sporu s Kijevom oko tranzita ruskog plina.
Veliko je pitanje i kako će se postaviti talijanska premijerka Giorgia Meloni. Do sada je uspijevala balansirati između osobnog prijateljstva s Trumpom i zahtjeva Bruxellesa. No tome bi za manje od mjesec i pol mogao doći kraj. Talijansko-američki proizvođač automobila Stellantis u velikim je problemima.
Njegova bi propast značajno više pogodila Talijane (između ostalih obuhvaća Fiat, Alfa Romeo, Lanciu i Maserati) nego Amerikance. Doduše, unutar Stellantisa su Citroën i Peugeot. Međutim, francuska država ima bogato iskustvo nacionalizacije posrnulih tvrtki i cijelih industrijskih grana, pa će u slučaju ozbiljne krize (ponovno) nacionalizirati Citroën i Peugeot. Propisi Europske unije to baš ne dozvoljavaju no još su stari Rimljani govorili: Quod licet Iovi, non licet bovi (što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu). A svi znamo da se pravila moraju držati samo mali i slabi. Veliki i moćni baš i ne.
I mnoge druge članice Europske unije nemaju baš nikakav interes ući u trgovinski rat sa Sjedinjenim Državama a kako bi se prije svega zaštitili njemački interesi. Za nadati se da će među njima biti i Hrvatska kojoj su dobri odnosi s Washingtonom nasušno potrebni. Ako zbog ničeg drugog onda zbog stanja u Bosni i Hercegovini. Da parafraziramo novog starog predsjednika: „Došlo je vrijeme da nacionalni interesi postanu važniji od briselskih.”
Loše strane Trumpove politike treba shvatiti ozbiljno, a ne kao buncanje nekog ekscentrika
Europski tigar od papira s lakiranim noktima nasuprot ruskog medvjeda
