HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – PROSLAVLJENOGA KOJI NAM JE POSLAO DUHA SVETOGA. MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Svježe jutro, vedro, bez oblačka. Jučer bijaše ovdje oko trideset stupnjeva, mnogo hodočasnika iz svih krajeva svijeta. Pa bilo je i mnogo ispovijedi; mnogi su svećenici uz crkvu ispovijedali sve do kraja večernjeg programa.
Ljudi žele sa sebe skinuti prtljagu, teret grijeha koji sa sobom nose. Žele biti u životu bez opterećenja koje nas lomi i savija. Zahvalimo Gospodinu za taj dar oprosta, prvi dar uskrsloga Gospodina nakon što je u apostole udahnuo Duha Svetoga.
Utorak je – dan posvećen napose svetomu Anti, popularnom svecu. Treba uvijek isticati: sveci su veliki po Gospodinu i u Gospodinu. Nije to njihova zasluga, nego Božji dar.
Danas slavimo jednoga posebnog sveca – svetoga FILIPA NERIJA, apostola Rima. Rodio se u Firenci, ali je skoro cijeli život proveo u Rimu gdje je bio toliko omiljen da mu je na ukop došao i sam Papa. Zajedno sa svetim Feliksom (Srećkom) Kantalicijskim tvori onaj duhovni dvojac koji je bio obljubljen u cijelomu Rimu. Feliksa smo slavili neki dan.
Duhovi su iza nas, ali se Duhovi nastavljaju u djelu Duha Svetoga – u Crkvi. Ako se i za koga može reći da je bio istinski duhonosac-pneumatofor, onda se to može reći za svetoga Filipa Nerija. Vrijedi ovdje donijeti zgodu iz njegova života.
Filip Neri imao je običaj ustajati kasno noću ili u prvim jutarnjim satima, probijajući se kroz usnuli Rim, izvan gradskih zidina, do bazilike svetog Sebastijana.
Tamo bi se spustio ispod crkve, do drevnih katakombi, gdje su se prvi rimski kršćani sastajali na slavlje svete mise i gdje je pokopano toliko svetih mučenika.
Vatreno srce svetoga Filipa Nerija
Na tom svetom mjestu, u katakombama svetoga Sebastijana, provodio bi vrijeme u molitvi. Za jedne takve zgode Apostol Rima – kako su ga zvali – otišao je u te katakombe na bdjenje uoči Duhova. Dok se molio, Duh Sveti mu se ukazao kao vatrena kugla koja mu je ušla u usta i smjestila se u srce. Osjetio je kako mu se srce širi.
Od tog trenutka, kako će ljudi kasnije svjedočiti, iz njegova srca je izlazila tajanstvena, ali opipljiva toplina, zapravo vrućina. Nakon njegove smrti, obdukcija je otkrila da su mu se dva rebra slomila kako bi formirala prostor za tu kuglu, odnosno za njegovo povećano srce.
Prikladno je da blagdan svetog Filipa Nerija (26. svibnja) često pada tako blizu Duhova. Jer njegovo iskustvo u katakombama velika je lekcija o tome kako bismo trebali primiti Duha Svetoga. Kao što je slučaj sa svakim čudom, njegov susret s Duhom Svetim na izvanredan način otkriva ono što bi trebalo biti uobičajeno za svakog katolika.
I, da ne bismo pomislili da je iskustvo svetog Filipa bilo neobično, trebali bismo se sjetiti da često molimo za istu stvar: „Dođi, Duše Sveti, ispuni srca svojih vjernika i zapali u njima oganj svoje ljubavi.“
To što se Duh nastanjuje u srcu – središtu ljubavi – mnogo nam govori o tome tko je Duh i što on čini. Duh Sveti je Ljubav Božja. To nije samo pobožna izreka, nego duboka teološka istina. Niti je Duh Sveti samo ljubav od Boga. On je ljubav Božja – to jest, ljubav u Bogu, između Oca i Sina, ljubav koja postoji oduvijek. On je Osoba koju je sveti Ivan Pavao II. nazvao „nestvorenim Ljubavnim Darom“.
Duh Sveti kao oganj koji preobražava
Slika ognja otkriva kako Osoba Duha Svetoga ostvaruje svoje djelo ljubavi u nama. Duh Sveti je poput vatre; on je ljubav koja pročišćava, prosvjetljuje i daje energiju. On pročišćava naša srca od neurednih ljubavi koje nas sputavaju i prosvjetljuje ih da upoznamo Boga, da upoznamo sebe i da znamo voljeti, on nam daje moć da ljubimo druge Božjom ljubavlju. Za one oko njega, toplina koja je isijavala iz srca svetog Filipa očitovala je Božju ljubav u njemu.
Ponovno, ovaj izvanredni događaj otkriva ono što bi trebalo biti normalno i kod nas. Naše sjedinjenje s Duhom trebalo bi u nama proizvesti toplinu koja zrači drugima kroz naše riječi i djela. Zapravo, ono što je najnevjerojatnije nije to što se toplina Duha očitovala kroz svetog Filipa Nerija, nego što ona nije toliko očita u nama.
Naš Gospodin govori da Otac „ne daje Duha na mjerice“ (Iv 3,34). Doista, Bog nije škrt, on je bogat. Ali mi jesmo. Mi postavljamo prepreke i barijere Njegovoj ljubavi u nama. Ili pak želimo Njegove darove milosti za svoje omiljene projekte, a ne za rast u Njemu. Da bi ovaj dar Duha bio učinkovit, moramo Mu dopustiti da nas „sprži“ i pokrene; da očisti naša srca svojom vatrom ljubavi i da ih usmjeri tamo gdje nas On treba.
Papa Lav XIV. jučer je objavio svoju prvu encikliku Magnifica Humanitas – Veličanstveno čovječanstvo. Dokument je potpisao 15. svibnja – na dan kad je prije 135 godina objavljena enciklika Lava XIII. Rerum Novarum. Kad je papa Lav XIV. odlučio objaviti svoju prvu encikliku na ovu obljetnicu, dao je namjernu teološku i povijesnu izjavu.
Baš kao što se papa Lav XIII. suočio s društvenim previranjima industrijskog kapitalizma i iskorištavanja radnika u 19. stoljeću, papa Lav XIV. sada se suočava s odlučnom revolucijom 21. stoljeća: umjetnom inteligencijom i tehnološkom transformacijom samog ljudskog postojanja.
Čovjek u doba umjetne inteligencije
Naslov nove enciklike, Magnifica Humanitas: O zaštiti ljudske osobe u doba umjetne inteligencije, odmah signalizira da ovo nije samo tehnička ili ekonomska refleksija. To je antropološka i duhovna intervencija. U njezinoj srži leži pitanje: što znači ostati čovjekom u vremenu koje sve više oblikuju strojevi koji oponašaju, predviđaju i organiziraju ljudsku inteligenciju?
Enciklika započinje dojmljivom slikom: čovječanstvo se suočava s izborom između izgradnje nove Babilonske kule i izgradnje grada u kojem Bog i čovječanstvo žive zajedno. Ovaj biblijski kontrast duboko je poučan. Babilon predstavlja tehnološku ambiciju odvojenu od poniznosti i moralne odgovornosti. Simbolizira civilizaciju opijenu ohološću, moći i samodostatnošću.
Nasuprot tome, grad u kojem Bog i čovječanstvo žive zajedno evocira nebeski Jeruzalem, civilizaciju usmjerenu prema zajedništvu, istini, pravdi i miru. Papa Lav XIV. stoga umjetnu inteligenciju ne definira kao izolirano tehnološko pitanje, već kao duhovno raskrižje povijesti.
Magnifica Humanitas duboko je optimistična unatoč ozbiljnosti upozorenja. Papa se ne predaje pesimizmu. On inzistira na tome da čak i u doba umjetne inteligencije čovječanstvo zadržava svoju veličinu jer Bog prebiva u ljudskoj osobi. Kršćanstvo ne definira čovječanstvo produktivnošću ili tehnološkim kapacitetima, već odnosom s Bogom.
U mnogočemu, enciklika se može čitati kao obrana ljudskog srca. Papa se iznova vraća onome što strojevi ne mogu stvoriti: savjesti, empatiji, ljubavi, ranjivosti, oprostu, kontemplaciji, molitvi, žrtvi i zajedništvu.
Umjetna inteligencija može simulirati aspekte rasuđivanja, ali ne može posjedovati moralnu odgovornost ili duhovnu dubinu. Ljudska bića ostaju nesvodljivo više od sustava za obradu informacija. Snaga enciklike leži u odbijanju odvajanja duhovnih pitanja od tehnoloških stvarnosti. Tehnologija postaje ogledalo koje odražava dušu civilizacije.
Pravi misterij
Papa poziva na hrabrost u otporu sustavima koji ljude svode na podatke. Veličina čovječanstva nije u nadilaženju granica tehnologijom, već u zajedništvu s Bogom. U dobu fasciniranom strojevima, papa Lav XIV. podsjeća svijet da pravi misterij nije stroj, već ljudska osoba stvorena na sliku Božju. Isus nam je dao savršeni uzor, a sveci poput Filipa Nerija primjere koje vrijedi nasljedovati.
Više od istog autora:
Poslanje upućeno svakom članu Crkve: „Kao što je Otac poslao mene, tako i ja šaljem vas“
Pedesetnica: Oganj ljubavi koji pobjeđuje strah
Feniks iz pepela: Krv mučenika kao sjeme novih zvanja
Podržavaš neovisno novinarstvo? Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini, klikni na poveznicu u nastavku, informiraj se o planovima našeg portala i doprinesi i ti našem djelovanju;
